Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Priča o pisanju i izveštavanju

rss

13.11.2019. Tekst i foto: Boža Marković

Mnogi misle da je pisanje lako. Da li je to tako? Nije, nekima se napisano dopada, nekima ne, kritikuju mnogo toga od napisanog. Kad im se tekst ne dopada, pročitaju nekako, pri čemu vide samo ono što oni hoće. Mogu da čitaju nove tekstove istog autora, ali i ne moraju, jer ako im se ne sviđaju tekstovi zašto bi se zamarali? Ali, javnosti je dozvoljeno sve, ali ne i autoru teksta.

Poslednja generacija Učiteljske škole "Dušan Trivunac" iz Aleksinca

Mnoge generacije "učiteljaca" sišle su ovim stepenicama u život, koji nije bio samo silazak nego i penjanje putem uspeha. Mnogi su postali prepoznatljivi u struci u svojim zanimanjima stekavši visoka zvanja obavljajući razna zanimanja za koja su se posebno školovali. Na slici je poslednja generacija Učiteljske škole "Dušan Trivunac" iz Aleksinca, na proslavi svoje dvadesetogodišnjice mature povodom uspešnog školovnja sa profesorima. Među učenicima te generacije je sadašnja načelnica Nišavskog okruga Dragana Sotirovska I Snežana Milošević, zapošljena u Zavodu za izdavanje udžbenika Srbije, kao jedne od najuspešnijih iz ove generacije.


Standardi su u novije vreme pomereni, kao i u mnogo čemu drugom. U ovo vreme i bolje TV i novinske kuće prave greške, bez obzira da li su u pitanju štampane informacije ili se objavljuju  elektronski. To je zbog odsustva lektora, koji više ne postoje u mnogim informativnim glasilima. Primera radi, jedan naš književnik, kao lektor, ima ugovor sa jednom beogradskom izdavačkom kućom. Ali, zbog zloupotrebe sredstava u ovoj kući i zbog istrage njemu novčana sredstva nisu uplaćena, skoro godinu dana!? A što se tiče suštine teksta greške nekad mogu da se dogode, ali ne mora da znači da su namerne. Međutim, granice su rastegljive. Ima različitih gledanja o tome. Nije cilj da se objavi nešto netačno, ali to može da posluži kao povod za komentare, ali i da spremniji i sami preduzmu nešto i počnu da pišu. U vreme mnoštva svi sve mogu, pa što ne bi pisali i oni koji smatraju da mogu i znaju?  Mnogi pisci pišu tekstove bez ikakve umetničke vrednosti, a oni se ipak uz nadoknadu štampaju, a neki čak dobijaju nagrade i termine na raznim televizijama i medijima. Na Sajmu knjiga u Beogradu pri samom ulasku su ogromne fotografije mnogih  „umetnika“, a fotografije nobelovaca su u dubini hala, što je za svako čuđenje onih koji dolaze na Sajam knjiga. Niko onima koji misle da mogu da pišu ne brani, jer ako tako misle  valjda imaju znanja i teme. Međutim, trebaju da zasednu, zagreju PISI ili lap top, jer sada pisaća mašina može da se koristi samo za pripremu tekstova, dok ostala obrada ide na savremeniji način i suoče se sa mnogim pitanjima koja će im se tada otvoriti. Pitanje je predodređenosti i šire pismenosti, što izilazi iz okvira uobičajenog i ide ka veštini umetničkog stvaranja. Kako napisati pravilno reč, imati određeni stil, pesnički i književni jezik, objasniti šta se hoće jasno i pristupačno svakom ko to čita. To su kriterijumi koji pri pisanju i pogotovu stvaranju umetničkog dela treba da se ispune. U tome se uspeva, ali ponekad i ne. Zašto? Da li je vreme dugih tekstova prošlo, jer došao je trenutak nedostak vremena, živi se u vremenu informacionih tehnologija pa se kao dvadesetih godina prošlog veka naginje pisanju u skraćenoj verziji i tako se diktira stil da se nema vremena, žuri se ciljem mnogih da budu svugde i u svako vreme. Da li se u toj žurbi stiže do cilja Naravno, neki će prozreti nameru, suštinu i cilj, neki ne, pa će u pomoć prizvati ironiju i cinoizam pri komentarima, polemisati o tome u društvu, postavljati pitanja: kad je to neko napisao, sve podvode pod hiperprodukciju, odakle mu izvori, da li je to istina ili nije?

Da bi se u tome uspelo treba da se ima osnova, da se ima čime, da se izdvoji vreme, ostvare određeni kontakti, bude se na određenom mestu, bude se zainteresovan za taj izazov, pronađu teme, uloži u to, napiše sve, ali malo drugačije od drugih, riskira da ne bude na visini pisanja. Tu postoje pravila koja su postavili ljudi koji su uzori u tome. O načinima pisanja se uči u školi i studira na fakultetu, mada ima uspešnih koji nisu završili gimnaziju niti studije, a bili su veoma sadržajni i produktivni, da su iz dana u dan objavljivali nove i različite tekstove. Zauzimali su visoke pozicije u društvu, dobijali nagrade, bili naši presdstavnici u inostranstvu i pojedini su dobili nacionalne penzije. S druge strane,  neki kvalifikovaniji od ostalih u svom poslu, što podrazumeva veću pismenost ne mogu da ovladaju veštinom pisanja, jer im nedostaje pismenost, odnosno ne mogu to pismom da izraze. Osnov veštine pisanja podrazumeva užu i širu pismenost. Svi računaju da to znaju, pišu kako znaju, a onda to drugima daju da gramatički i jezički odrede, uz poštovanje pravila pravopisa. Znači, kada se počne vidi se da nije baš lako, kao što je i naš nobelovac Ivo Andrić govorio: „Najteže je napisati prvu rečenicu!“. Naprave se greške koje neki oštro kritikuju, pa i vređaju onoga ko nije tačno nešto napisao ili preneo informaciju. Informisanost je sada velika. Izvori su dostupni preko raznih sredstava: knjiga, televizije, novina, interneta. Nešto mora da se sazna neposredno, da se pronađe i neko pita o tome, da se obrati pažnja na određene kategorije ljudi, njihova zanimanja, izuzetnost, posebnost, specifičnost, traga za novim i neobjavljenim, posluša nauka i onaj ko o tome više zna, o čemu smo imali priliku nedavno da čujemo mnogo toga u seriji raznih predvanja. Sve je to lako, ali najveći je izazov kako to predstaviti. To se uči i znaju se pravila koja su napisana ili se o njima u skladu sa vremenom daju promene. Naš jezik je bogat. Rečnik srpskog jezika, procenjivalo se, ima oko trista hiljada reči, izraza i fraza, da bi smo nedavno čuli na tribini o lokalnom govoru i pripremi knjige iz koje bi smo saznali šta je pravilno u aleksinačkom govoru a šta nije, u aleksinačkom Centru za kulturu i umetnost, da se radi o petstotina hiljada reči, fraza i izraza. Da li je to moguće? Jeste tačno je, jer deo rečnika su i pojmovi, imena i slično iz tekstova koji se štampaju ili objavljuju na druge savremene načine. Ta snaga energije dobija svoj zaštitni znak tek kada se tekst objavi i ima trajni karakter i vrednost. Poželjno je da je tekst aktuelan, interesantan autoru, da ga on rado čita, a i oni kojima je namenjen.

Kako, šta i koliko napisati u tekstu?

Postoje standardi jezika o tome: pravilnost, jasnost i čistota. Ta tri standarda su osnov za pisanje kojih svi treba da se pridržavaju. Onaj ko piše je uvek u dilemi. Ponekad nečega u tekstu nema, a rečeno je javno. Nekada se mnogo govori, a ništa se ne kaže i ne zna se šta je onaj koji nešto saopštava hteo da kaže. Zašto to nije napisano ako se o tome piše To je stvar pristupa temi, da li napisati iscrpno uz pominjanje svih detalja ili izdvojiti samo nešto, sa razlogom, a preneti suštinu teksta da bude prava informacija. Odgovor se dobija na sve kroz rad i iskustvo, mada sam događaj nameće suštinu i srž, što nekada nije slučaj, pa slušaoci ostaju u dilemi, ali i čitaoci nakon čitanja izveštaja o tome koji se objavljuje.

O nekim stvarima se ne piše do kraja, time se ostavlja čitaocu da se dalje interesuje za temu, ostavlja slušaoca u neizvesnost, a autor teksta ne rizikuje da bude kritikovan, ako se neprimereno izjasni o nečemu, odredi  da ne bude prejak, uopšteno govori, jer je uvek lepše da se piše rastegljivo i bez konkretizacije, računa se da je to primereno stilu, pogotovu kada je tema ozbiljna, ali tu se ne dobija na aktuelnosti. U mnogim slučajevima urednici preurede tekst i skrate ga, a ponekad i prisvoje tekst i objave pod svojim imenom, u drugom članku. S druge strane, tekst opet dolazi pod udar kritike kao neinteresantan, poluistinit, nezanimljiv, nerazumljiv i pisan da stvori totalno drugačiju sliku o nečemu, jer se činjenice drugačije predstavljaju.

Pomenuli smo Organizacioni odbor za jezik koji radi uz učešće eminentnih ljudi, doktora nauka, lingvista iz Srbije, Crne Gore i Federacije Bosne i Hercegovine. U Aleksincu je nedavno bio predsednik tog Odbora, Srbin iz Bosne dr profesor Sreto Tanasić. On je bio gost na tribini o aleksinačkom jeziku, čuli smo nešto novo i dobili još neke informacije o jeziku i jezičkim nedoumicama, od  dr prof. Nedeljka Bogdanovića, dr prof. Aleksandre Lončar Raičević, stručnjaka za akcentologiju i Maje Radoman Cvetičanin. Bilo je dosta učesnika tribine, učenika i profesora Aleksinačke gimnazije, zainteresovanih, i onih koji se bave pisanjem. Na tribini je postavljeno jedno pitanje o tome šta je sa jezikom manjine Srba u severnoj Makedoniji i Rumuniji, na koje je dat odgovor da to pitanje nije za jezičku tribinu. Osim toga te večeri saznali smo, što za sada nije objavljeno u aleksinačkim sredstvima informisanja, a smatramo da je važno da je član Organizacionog odbora za jezik naš Aleksinčanin, Slavoljub Marjanović, rodom iz Suhotna.

Kada je reč o tome šta treba da se zapisuje i beleži video zapisima ili filmom, na šta je ukazivano nizom skorašnjih predavanja treba da se kaže da je aleksinački kraj bio zapljusnut doseljavanjem ljudi, najpre najviše iz Južne Srbije, sa Kosova i Metohije, zatim iz Vojne krajine, Bosne i Hercegovine i Dalmacije, došlo je do promena govora u aleksinačkom kraju, koji nije bio pravilan, a pod ovim uticajem je postao još nepravilniji.  Pomenuti razlozi, ali i ukidanje Učiteljske škole u Aleksincu, najstarije škole te vrste posle Kragujevačke učiteljske škole, kao i Kasarne „Deligrad“ i Rudnika sigurno su ostavili traga na aleksinački govor.


# Aleksinac Boža Marković - Nesvrćanin Centar za kulturu i umetnost Maja Radoman Cvetićanin
@cekulaleksinac @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima