Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Najbolje srpsko pokoljenje

rss

31.08.2015. Milan Milenković

Današnje pokoljenje Srba je najhrabrije pokoljenje od kad postojimo. Mi možemo da podnesemo sve: i ropstvo, i bedu, i da nam ćerke budu starlete, i da nas vode klovnovi, i da nam otimaju decu iz porodilišta, i svakojake globe…
Naši stari nisu mogli da izdrže ono što mi možemo, mrzak im je bio ropski lebac, ćerke nisu mogle, ni kod ovaca, da se osamljuju sa momcima; od svoje sirotinje su odvajali za oružje, a ne za luksuz, jer su znali, iako neke škole imali nisu, da si slobodan samo dok držiš pušku u ruci.

Mi se savijamo pred žovijalnim, teatralinim likovima, kojima bi naši dedovi napunili dupe opancima i nemamo ništa protiv da nas ma ko okupira, samo ako će otvoriti još jedan šoping mol u našem gradu. Još samo malo, jedna decenija, i savijaćemo se pre dodira, što bi rekao besmrtni Andrić. Naši stari su, po cenu strašnog rata sa Nemcima, pred kojima je klečala čitava Evropa, vikali „Bolje grob, nego rob“; obrnuto-to je geslo naše savremene demokratije. Veliki srpski patrijarh, Gavrilo Dožić, Moračanin, je sa Radio Beograda, 6. aprila 1941. poručio Srbima: „Sagnimo se pred Gospodom i uspravimo se pred ljudima“. Šta smo od toga, danas, upamtili? Baš zato što smo u stanju da veru nosimo samo na ustima i što se povijamo pred svakim pederčićem iz EU, mi smo najjače srpsko pokoljenje.

Kada su austrougarski parlamentarci 1914. godine tražili od generala Mihajla Živkovića, komandanta Odbrane Beograda, da preda grad, odgovorio im je: „Beograd ne predajem, dođite i uzmite ga“. Mi predadosmo ne samo Beograd, nego pride i dedove i unuke, bez opaljenog metka. Biti rob, kad te neko napadne i oružjem pokori, nije takva nesreća, kao kad sam skineš gaće i i okreneš leđa okupatoru. U prvom slučaju, i on te poštuje, u drugom ima samo napade gađenja kad baci pogled na tebe.

Naše ćerke i naši sinovi svoje bojeve biju pred baknkomatima, u rialitijima, po klubovima i kozmetičkim salonima…Nacija drhti hoće li neka starleta, ili manekenka pokazati međunožje, a što se u ponedeljak potapa valjevska Gračanica, nije važno. Prodadosmo vek za dan.

Rimski car Kaligula je, kad je ispražnjena državna blagajna, naredio senatorima da dovedu ćerke i žene u državni kupleraj, da se tako puni budžet. Samo su dvojica, od trista senatora, odbila. Takvi senatori su naši savremenici. Ili mi njihovi, svejedno. Čast i obraz su danas roba, kao i svaka druga, sa okačenom etiketom, na kojoj piše cena. Sezonski popusti se podrazumevaju.

Viljem Pruski je imao geslo: „Izvršavati, a ne misliti“. Iluzija popravljača sveta je da će nekad nešto dokazati onim pripadnicima naše nacije, koji su potonuli u korupciju, rialitije, španske serije, koji kleče pred bankomatima i kojima je bankovna kartica zamenila člansku kartu biblioteke. Od ta posla nema ništa. Dakle, nema objašnjavanja i ubeđivanja, već nametanja. Kad bi jedan vodnik svakom vojniku morao da objašnjava naredbu, do podne ne bi ni krevete namestili. Umesto debate, koja je stalna u javnom prostoru, mora da se uspostavi autoritet, koji neće da dangubi objašnjavajući svakom sve. Da je moj praded, Milorad, koji je imao tridesetoro čeljadi pod krovom, morao svakom da objasni zašto baš on mora da čuva ovce, a ne neko drugi, crkli bi od gladi za šest meseci.

Pravo da svako nešto može da kaže, nije najbolji razlog da ovaj to i radi ili, što bi rekao Bernard Šo: „Bolje je ćutatii ostaviti druge da veruju da ste pametni, nego progovoriti i otkloniti sumnju“. Najveć broj ljudi priča priče samo zato što ima pravo da to radi i, kad priča, ponavlja ono što ga je televizija naučila i baš u tome vidi svoju slobodu. Ima li veće budalaštine?

Nama, unutrašnje, još vlada prosvetiteljstvo, vera da se čovek da „osvestiti“ i naučiti. Mit o jednakosti ostaje i dalje samo mit: nismo svi jednako lepi, jednako pametni, jednako sposobni, jednako zdravi, te se ne može na svakoga „nakalemiti“ sve. Ko razume, razume, ko ne razume, ni ne mora, samo neka ćuti i neka sluša. Biti pametan nije obaveza, nego dar s Nebesa.

Ropske lance može da raskine samo onaj ko ih vidi; ko veruje da je slobodanu sred okupacije, taj ne zaslužuje ni da se pita, ni da se sasluša. Pogotovu to ne zaslužuju kapoi, ovi naši, koji nas za pare potkazuju okupatoru. Ropstvo, ono dobrovoljno, rađa dekadenciju, jer je ona prirodan odgovor na neprirodnu pojavu. Kako da pristaneš na ropstvo, a ostaneš normalan? Neće to jedno s drugim.

Pametnom, kaže narod, savet ne treba, a budali ne koristi, te i ja računam da ovo pišem za one koji bi, i bez mene, shvatili. Ne pišem da bi nekome otvorio oči, već da se prebrojimo, da se sretnemo i da vidimo da niko od nas nije sam, kao što mu izgleda kad gleda u televizijsku septičku jamu. Za kapoe, koji ove stvari prate i čitaju, veće muke nema, nego da nas vide na gomili. Nije ni važno da svi budemo istomišljenici, već više „istoosećajnici“ (izvinite na trapavom izrazu), jer se veliki podvizi i ne izvode na političkim platformama, već dolaze iz srca. Zvuči banalno i hiljadama je puta rečeno-najveće istine su istine srca, a ne uma, jer se za ove prve umire, čak i ako nisu činjenično tačne, a ove druge se brane samo novim i novim istinama.

Ja i dalje verujem da ćemo stajati na Moravi i kad od Njujorka samo pepeo ostane i to je moja istina srca. Nemam razloge da tako mislim, ali-kao što kaže Duško Radović-“Oni koji sumnjaju su češće u pravu, ali oni koji veruju su stvorili sve“. Kad god smo zbunjeni, kad ne znamo kako da postupimo, kad smo uplašeni, samo pomislimo šta bi i kako bi uradio neki naš deda i odmah ćemo videti put. Grobovi su jedino što svetli u noći, ko ume da vidi.


# Veliki brat Di Parovi Farma Valjevska Gračanica
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima