Drama u Buzetu 26.7.1997.

 Drago mi je da sam uspio doći do prilike da uopće mislim (dakle jesam), govorim i pišem o tom doživljaju, a čitatelje letače pozivam da mentalno eksperimentiraju s ovim iskustvom, onoliko ‘stvarno' koliko im je jaka mašta, i neka na tom ostane. Kad zapazite olovno nebo, bilo gdje u vidokrugu, ili kad neki od nevinih oblaka ‘krene' u vis kao ogromna cvjetača, držite se pive, šaha, biljara, društva, televizije ili priča i pratite što se događa, učite sa sigurne udaljenosti. Ili se sjetite i još jednom pročitajte ovaj članak i zamislite da ste tamo gdje vam nije mjesto.
D.J.

Drama u Buzetu 26.7.1997.
ulijetanje i prolet kroz Cumulonimbus

Subota, 26.7.97. U Zagrebu, prijatelj Bešo i ja ustajemo oko 6h, na brzinu pakiramo stvari, tuš, bacimo sve u auto i krenemo oko 7h za Buzet. U meni osjećaj, ne bih danas letio. Vrijeme problematično, prolazimo kroz kišne zone, vani temperatura oko 16oC, malo preniska za ovo doba godine.

U Severinu, smažemo sir i vrhnje, i po gibanicu. Za Rijeku, obilaznica, tunel Učka, Lupoglav, Roč, Buzet. Stigli u hotel Sun Sport oko 10:30. Ekipa je već tamo - Boris, Kruno iz Karlovca, Karlo, Danko, Božo, Radovan, Srećko i cura mu, Leo, Zlatibor iz Šibenika, Joža i Sandi iz Buzeta. Popijem kavu sa šlagom i mineralnu. Platimo kotizaciju za tekmu, dobijemo precizne mape terena (Buzet i Tribalj), film, 7-segmentni ‘digitalni' set naljepnica za takmičarske brojeve, ja sam 08, ispunimo prijave. Unesem prijave u prijenosno računalo. Dogovorimo se da krenemo na start, nešto prije podne. Pratim Karla, stižemo na vrh. ‘Raspadalica', tu sam prvi put u životu.

Start je okrenut na jug, širok, stanu tri krila paralelno, relativno kratak i strm, sa ravnog se odmah ide dolje, ispod je pruga. Briefing, određuje se zadatak tekme - startni marker će biti postavljen odmah na livadi ispod pruge, prva kontrolna točka je crkva Črnica na zapad, pa crkva Sv. Tome na istok, potom veliko raskršće sa semaforima u Buzetu, ponovo crkva Črnica, pa slijetanje na livade k Buzetu. Lijepimo brojeve na krila. Start je iz zraka, prozor (početak polijetanja) se otvara u 13:30, marker postavlja u 14:30, tad i počinje tekma. Pripremim sve stvari, robu, kameru, instrument, radio stanicu, podešena na najavljenu frekvenciju, pa odem malo sa strane, malo mira i koncentracije. Zamišljam idealan start, super uvjete letenja i tako. Smirujem se. Da sam sá m, sigurno ne bih letio taj dan, nisam imao dobar osjećaj. Ovako, prvo hrvatsko prvenstvo, ja predsjednik organizatorskog kluba, pukao bi Ego u sto dijelova da nisam poletio. Na startu, Leo prvi, pa Danko. Ja obukao bermudice, friško tiskani T-shirt KSL-a, bijelu potkošulju dugih rukava, gore otkopčana vjetrovka. Na nozi instrument, Aircotecov Top Navigator. Frekvencija podešena na 147,800 MHz. Prvi put da sam to uradio, odlijepim čičak s rezerve, tako da me ne smeta ako bi je slučajno trebao baciti.

Startam u 14:05, na rikverc, malo žongliranja oko ravnoteže na početku, start OK. Puše čisti zapad, 16 km/h. Potom krenu Karlo, pa Kruno iz Karlovca, Radovan, Srećko. Surfamo po padini uz nešto malo termike. Izvadim rukavice iz džepa, navučem ih. Nekako sam se bolje osjećao, i tako vozimo do 14:25, pet minuta pred startni marker. Moje krilo, Pagat, čini mi se da je spor, moram si nabavit brže krilo, i više ga opteretit! Sa strane Učke pa malo na jug crni se, pada kiša, ali to nas ne bi trebalo mučiti, puše zapad, daleko smo od te situacije, i uz vjetar. Par minuta pred start tekme berem visinu.

Nesvjesan situacije, nije mi djelovalo baš opasno crnilo koje se počelo raditi sa sjeverne strane, iz smjera Žbevnice (1.014 m). U 14:25 oglase se organizatori, nakon kraćih konzultacija s Dankom, trka se prekida, idemo svi dolje... Ja pomalo na jug - jugozapad. Fino diže, konstantno, od +0,5 do +3 m/s. Nagazim na speed, da izađem ispred oblaka koji su se nadvili i počeli spajati iznad nas. Nalazim se na 1.300 m. Danko iza-desno, drži uši, Karlo s desna, isto uši, Leo ispred mene, ide normalno. U 14:31 sam uradio prvi put B-stall, i propadao sam 7 m/s. Spustio sam se do 1.080 m. No, B-stall bi mi se deformirao u ružu, kao kod frontalca. To me zbunjivalo i plašilo, tako da sam ga ispustio i korigirao... I tako, jedno četiri puta. Sa tim manevrima, ipak sam bio najniži od svih, naizgled najsigurniji za spust. No, u jednom trenu, uz B-stall, dižem se 2 m/s gore!!! Kako to? Počelo je dizati, od 2 do 5 m/s. Vidio sam Lea ispred sebe, kako ulijeće u bazu oblaka, u crnilo, potom sam ja uletio.

To je bilo na oko 1.300 - 1.380 m, baza se spustila. Uletio sam u oblak, smiren, bez panike, u stvari totalno nesvjestan situacije. Pomislim na tren, valjda se neću sudarit s Leom, on je tu, u blizini, pa ipak, mislim, male su šanse. Ulijećući u bazu, pomislio sam, sreća da imam Top Navigator, blizu sam ruba, svega par sto metara na jug, držat ću pravac, nagazit na speed, to mi sigurno neće biti problem. Nešto se čudno događalo - nisam bio u stanju okrenuti i držati smjer juga!!! Što je s tim Top Navigatorom? Oznaka smjera podivljala! Nije moguće da idem na sjever, to je suprotno od potrebnog odnosno željenog smjera! Dizanje zgodno, od 5 - 7,5 m/s, na trenutke i 10 m/s. Tako sam uletio kao jelen u kumulonimbus, najopasniji od svih oblaka. Sve se odvilo munjevitom brzinom. Uradim frontalac, prvi put u životu, bez straha, ovo što me vuče gore puno je opasnije, odjednom postajem svjestan. Uz frontalni zastoj penjem oko 10 m/s.

Kroz glavu mi prođe misao: Davore, ušao si u kumulonimbus.

Pošto sam dosta čitao i pisao accident report-e, ne sjećam se da sam primjetio da se netko iz takve situacije izvukao živ. Postaje hladno, strahovito hladno - prvobitna kondenzacija je prešla u kapi, a one su se počele zaleđivati na mojoj ljetnoj odjeći. Preko radio-stanice nered - svi dijele savjete - niti u ludilu nemojte baciti rezervu; Davore, gdje si; Radovane, javi se... Nisam više slušao, ali me je obuzimala samo jedna misao - moram se u nešto zamotati, inače ću se smrznuti. Otpustio sam frontalac, i odlučio baciti rezervu, s ciljem da se zamotam u padobran, jedinu stvar koja me mogla utopliti. Instrument divlja, čak do 18 m/s. Prema kasnijoj analizi leta, čini mi se da sam rezervu bacio na oko 2.590 m, u 14:38h. Uradio sam asimetrično zaklapanje lijeve strane Pagata (povukao lijevu A-gurtnu), ušao u oštru spiralu, pa trznuo ručicu rezerve na desnom boku sica, bacio kontejner desno, cimnuo gurtnu, da se prije otvori. Nekoliko trenutaka horrora, učinilo mi se da se rezerva nije otvorila. No, osjetim zatezanje, pogledam gore, kupola rezerve je formirana. Hvala Bogu! Skupljam Pagata, glavno krilo, vučem ga svom silom za lijeve gurtne, skupljam u krilo, motam u noge, da mi čuva toplinu. Malo uho Pagata, desni kraj, ostaje lamatati.

Na radio stanici mess, zovu mene, Radovana, Srećka, ne znam koga. Javim se, tu sam, na 4.500 m, otvorio sam rezervu, idem gore s 10 m/s. To je bilo moje zadnje javljanje. Poslije mi je rekao Boris, da se ježio od zvuka varia, pištav, gotovo neprekidan, visok ton, da sam zvučao potpuno sabrano i smireno, kao da idem pišat. Čuo sam funk, panika, gdje je Davor, Davore, javi se... Opet se sjetim, prevodio sam accident report-e, ajme, što će biti ako mi se rezerva počne uvrtati, a ja visim samo o jednoj točki? Gledam gore, češka rezerva stabilna, napeta, krpa, kupola, ne uvrćem se oko nje. U kratko vrijeme uspostavio sam odnos povjerenja prema njoj. Pomislim, ne mogu se javljat, dečki, sad mi je bitan svaki atom snage i energije koji imam, tu može biti razlika između života i smrti. Mislim, kako da držim krilo među nogama i zakopčam si mokru vjetrovku? Ne ide mi, odustajem, vučem Pagata u sebe, motam ga. Tuča, pada po meni, bubnja po kacigi, iz svih smjerova. Instrument tuli, gornji najviši, gotovo neprekidan ton, zalijepio se, ne gledam ga stalno, vjerojatno bih se onesvijestio kad bih vidio što se dešava.

Strašno. Baca me i šuta na sve strane. Okolo pucaju munje i gromovi, s lijeva, s desna, odozdo, iza, sa svih strana, svako malo prigušeni bljesak pa potmula detonacija kroz crni oblak. S koje udaljenosti? Ajme majko ako uletim u to, smrvit će me u dijelu sekunde! Pomislim, Davore, šanse da ostaneš živ u ovom su ti nula, potpuna nula, prihvati to kao činjenicu. Sklupčan, ne znam koliko, molim Boga da mi sačuva život. Hoće li biti puno ljudi na pogrebu? Pomislim, smrt, najbolja bi bila da se onesvijestim, pa onda padnem u kupolu, pa dum, na zemlju. Moj otac, u Rijeci je, da li zna da sam tu, iznad njega, možda udaljen dvadesetak kilometara zračne linije, njegov jedini sin, da su mi ovo posljednje sekunde života? Tad se uhvatim, Davore, kakve su ti to glupe misli, ne smiješ se prepustiti, još si živ, da li si učinio sve što možeš da se osiguraš! Nalazim se na oko 6.000 m! Ta visina, ili ću ostati bez kisika, ili ću se smrznuti. Počnem svjesno ubrzano disati, hiperventilirati se, da se ne onesvijestim bez zraka. Postaje opasno hladno, ja u bermudicama, na preko 6.000 m, puše strašno, ledi. Ne, ne smijem si dopustiti osjećaj zime! Sjetim se Kalmana Žihe, on je proveo na Himalaji kod Pisang Peak-a tri puna dana s otvorenim prijelomom noge, na minus trideset, imao je nevjerovatnu volju za životom, nije si mogao dopustiti smrzavanje, pogotovo ne prepuštanje.

Davore, zabranjujem ti luksuz osjećaja hladnoće, to si sad ne možeš priuštiti!!! Do koje visine će me posisati? Koliko dugo? Da li ću ispasti iz ovog oblaka, i kad, i gdje? Ali, postajem totalno priseban. Mislim si, sad je riječ o finesama koje mogu značiti razliku između života i smrti. Dok si svjestan, i u redu, što još možeš napraviti za svoj život? Da li si dobro omotan o Pagata? Oslobađam desnu ruku, uguravam Pagata u sic s lijeve strane, povlačim desnom rukom iza leđa, vadim zadnje atome snage, slab sam. Upetljavam krilo u noge. U svemu tome, nekoliko puta skoro izgubim rukavice. Na pol svučena rukavica, pomislim, e, nećeš s moje ruke, navučem je, tanku kožnu rukavicu, korisnu. Mislim si, ako se onesvijestim, bitno je da se ne ugušim, to je OK, visio bih s glavom na dolje, pa je bitno da se ne smrznem, da li je Pagat osiguran, i dobro omotan? Da li bi se Pagat otpetljao i zapetljao o rezervu, ista je tema. Ja, odletio sam do 6.570 m, s maksimalnim penjanjem od 21,6 m/s... Gore je zima, najveća je zima to što me propuhuje sa strane leđa, između sica i leđa, tu nisam zaštićen, visim polugol. Nožne gurtne su mi se urezale u prepone, boli, ali to nije ništa prema svemu što se događa. Kupola rezerve, vrtjela se svugdje okolo, sa strane, srećom nikad ispod mene, češka rezerva, volim te, molim te, izdrži! Onda je počelo spuštanje, od 3 to 15 m/s, do oko 3.360 m, pa ponovo lift na gore, ali slabije, od 2 do 8 metara samo, do nekih 5.500 m, pa opet dolje. Odjednom ugledam nešto, Zemlja, ne mogu vjerovat svojim očima. Nada, ostat ću živ. Zemlja, Majka Zemlja, postoji, tu je, gledam u nju, idem prema njoj. Prekrasno jezero, šume, divna priroda. Tuča pada, horizontalno, i ja s njom. Idemo brzo prema dolje, i velikom horizontalnom brzinom. Tuča se zagrijava i pretvara u krupne kapi kiše. Putujem s lijevog boka - leđno u odnosu na zemlju. Kupola, totalno je neupravljiva.

Cijela situacija se transformira. Svijest se potpuno usmjerava na novo, pristajanje. Pokušavam se sad riješiti omotanog Pagata, da ga malo bacim van, neka i on radi neki otpor, bit će bolje. Scena postaje lošija - letim ka niskonaponskom strujnom stupu, sparušena šuma, kao da je gorjela, šiljci stabala prema gore i sa strane. Neću valjda sad nakon svega završiti u struji, ili nabijen na golo drvo. Davore, ne budi nezahvalan čudu koje ti je dozvolilo da iziđeš neozlijeđen iz kumulonimbusa! Pripremam se u mislima na doček i otkotrljavanje kod udara. Brzina kojom se krećem djeluje ogromna, horizontalno, kao na autoputu, tuča pada paralelno sa zemljom. Ispružim se, spreman sam na padobranski doskok i otkrljavanje, skupim noge. Prošao sam za mrvu naponski vod. 'Pristanemo', tresnem leđima u stablo, pri korjenu. Leđima, iz zraka mi se to činilo jako loše, u stvari je super, air-bag na Voodiu amortizirao je udarac, da ga nije bilo možda bi pukla kičma. Ja stao na noge, na zemlju, smrznut, pokisao, preplašen, u šoku, ipak, živ, totalno neozlijeđen, upravo nemoguće! Otkopčam sic, on ostaje visiti na metar i pol od zemlje, parkiran, kao dječja ljuljačka. Tresem se od zime, kiša pljušti po meni kao iz kabla.

Javljam se na radio stanicu, Davor ovdje, živ sam, i u redu, pristao sam, stanica je stalno u predaji, valjda je voda napravila kratki spoj. Isključujem radio stanicu. Foto aparat, htjeo sam slikat scenu krila na stablu, no aparat je mokar, zamagljen i ne radi. Kako se tresem, od zime, i od šoka, na trenutak pomislim da se umotam u krilo, i tako utoplim. Odustajem, idem odavdje. Niti ne pomišljam na to da skupljam i nosim opremu. Iz kontejnera sica izvadim tad suhu trenerku, gornji dio, skinem svoju lila vjetrovku, da stavim nešto ‘suho'. Neće dugo trajati, kiša lije kao iz kabla, dok sam je obukao trenerka je bila totalno mokra. Foto aparat spremim u džep sica. Vadim vreću od krila, stavljam je na glavu, gledam gdje sam, uključujem novi let na Top Navigatoru, da snimim GPS poziciju mjesta pada i krila. U želucu mi je mučno, visinska bolest, nedostatak kisika, ili samo od tumbanja u olujnom oblaku? Instrumentu treba malo vremena dok ne ‘uhvati' satelite, na čistini izvan šumarka.

Šumski put, u dobrom stanju i relativno širok, odmah je do mene, na 20-ak metara! Od cijelog kaosa u oblaku, spustio sam se na izvanredno mjesto. Krenem putem, desno, za par minuta dođem do nekih kuća. Glas me ne služi, povičem ima li koga, uplašim se, ne mogu si prepoznat glas, visok, piskav, promukao, slab. Kuća je naseljena, vide se znakovi života, no, izgleda da trenutno nema nikoga. Ne ulazim u dvorište, idem dalje, čujem aute, vidim ih, mostić preko potoka, cesta, savršeno! Cipele šljapkaju, pune vode, kiša pljušti.

Oblak me je povukao, sažvakao i ispljunuo van, zajedno s kišom. Na cestu, krenem desno. Stopiram, obilaze me u luku. Ljudi se boje da im avet iz šume ne zablati čiste i suhe siceve auta. Da umirem ne bi stali. Srećom nije mi o glavu. Tresem se i idem dalje, razum mi radi - zamisli, Davore, na što ličiš, odrpan, potpuno mokar, s vrećom na glavi i nekakvom čudnom spravom u ruci? Tko bi ti stao takvom? Svega možda dvjesto metara dalje, tabla ‘Šušnjevica' na lijevo, ‘Vozilići' na ravno. Vozilići, tamo sam k'o klinac išao na pršut sa starcima. Mjesto, civilizacija, ljudi! Prođem groblje, dođem do jedne kuće, dvokatnice, nove, još nije riješena žbuka. Vidim da je naseljena, stvari okolo, dječji bicikl, auto, vrt uređen. Popnem se stepenicama, zvonim i lupam na vrata. Otvori mi čovjek, ja njemu, oprostite, letio sam padobranom, uvukao me olujni oblak, pao sam tu negdje u blizini s rezervom, zima mi je i u šoku sam, da li se mogu javiti od Vas, pomozite mi, molim Vas. Branko Rabar, oko četrdesetak godina, malo niži od mene, malo šepa, sitan, primi me. Dam mu broj mog GSM-a kojeg sam ostavio dečkima na terenu, čovjek zove, javi se Meštar, ja mu objasnim da sam živ i zdrav, da se nalazim u Šušnjevici, kuća kod groblja. Uđem u kuhinju, u želucu mi muka. Sjednem, tresem se kao zec, dođe žena od Branka, zamotaju me u deku, da se utoplim. Otišla je i pronašla mi je stvari, robu, gaćice, potkošulju, majcu, traperice, bijele sportske čarape. Pričam ljudima, kažem, čudo je Božje da sam ovdje, živ, i pričam s vama, počnem plakati, objašnjavam da sam uletio u olujni oblak, da je malo ljudi to preživjelo, da ne mogu vjerovat da sam tu, živ.

Potom odem pod topao tuš, perem se, cijeli, kosu, topla voda me miluje, perem se nakon ponovnog rođenja, skidam sa sebe blato, znoj, strah, šok. Trljam se ručnikom, oblačim robu, premale gaćice, pa divne preširoke, demodee traperice. U kuhinju, pitaju me ljudi da li bih što jeo, pio kavu, zlo mi je, povraća mi se od same pomisli da nešto stavim u sebe. Kažem im, samo malo, samo da malo dođem k sebi, sad mi je super, pričam ljudima, letjeli smo, kod Buzeta, imali smo utakmicu, uletjeli smo u olujni oblak, ne znam što je s drugima, bio sam na 6.570 metara, ne mogu vjerovati da sam živ. Top Navigator, švicarska sprava prve klase, radio je besprijekorno, bio je totalno mokar, u ledu, na toj visini, nije zastao. Rabari imaju curicu, malu plavu slatkicu, možda oko tri godine, sramežljiva, viri, pa okrene glavu kad je pogledam, pupa, lutka, tako su joj tepali. Kažem, imate divnu kćerkicu. Iziđemo na balkon, vani sunce, nebo čisto kao kristal, niti traga od monstruozne mašine koja me usisala, novi dan, sad je oko 16h. Otresam radio stanicu od vode - gornji konektori za mic/zvučnik nisu bili zaštićeni gumicom, natopili se. Radio stanica ponovo funkcionira. Javljam se, netko mi odgovara, tiho, isprekidano i nerazumljivo, kažem da sam kod groblja, ne razumijem, odjednom čujem ženski glas kako zove Davoreeee, javim se, trčimo do groblja, Duška, iz Pule, prvi put je vidim u životu, sa crvenkastim Renault Meganeom, kod groblja, kaže meni, ja sam tu kod groblja a ne ti, a ja, pa i ja sam, ova kuća je svega 50-ak metara udaljena od groblja. Duška, iz Tića, Karlova učenica, dođe gore, upozna se s Rabarima, pakiramo moje mokre stvari u vrećice, teške, zamolim Rabare da mi ako mogu daju neke cipele, da ne idem u mokro, dobijem neke starije trekking šuze, malo velike, tople, sunce sije i grije me. Duška strpljivo stvara prostor u autu, stavlja moje stvari, kaže mi sjedi, nemoj ništa raditi, polako, sve je u redu. Šušnjevica, 21 km zračne linije udaljena od Buzeta, ima komad puta autom, dobrih pola sata.

Ovo je rekord u preletu kupolom, golom krpom. Pozdravim se s Rabarima, kažem, doći ćemo ili popodne po krilo koje je u šumi, ili sutra ujutro, onda ću vam vratiti robu, oni kažu, nema problema, idemo. Kaže Duška, kako je jednostavno umrijeti, poginuti tako, bez veze, je li? Dan bi nakon toga izgledao jednako, malo bi tko to primjetio, ne isplati se, šta ne? Pričam joj utiske, kažem, da, poginuti je bilo super jednostavno, u stvari. I ne, ne isplati se. Kaže Duška, jedan je završio u bolnici u Rijeci, otvorio rezervu, trosnuo, pukao mu jedan kralježak, frka, morat će ga operirati. Sa zemlje gledano, u nekoliko minuta nastao je kaos, totalni kaos. Dođemo u Buzet, u hotel Sun Sport. Tamo društvo, Danko, dođe, zagrli me, kaže stvarno sam sretan da te vidim, a ja njemu, Danko, ne pretjerujem, ali čudo je što me sada gledaš. Matko, Bešo, hrgan dalmatinski, dođe, izljubi me u oba obraza i u čelo. Kaže, to nikad ne radim, ovo je sad slabost, ne računa se. Pitaju me, na koliko sam bio, na 6.570, na šest tisuća i petsto sedamdeset metara. Ne mogu vjerovat svojim ušima, poslije im pokažem let na Top Navigatoru, zvijer me usisala na 6.570, pa šutnula na 3.500 pa bacila ponovo na 5.500, pa pljunula van. Ostali - Danko, doživio je sve moguće ekstremne situacije, dvije negative iz koje krilo nije išlo van, pa je to izvukao full stall-om, tako je nekako izašao van, sletio na neku livadu. Karlo, u negativi bacio rezervu na oko 30-ak metara, taman se otvorila, dunuo u naponski vod, krilo se oparalo, njemu ništa. Srećko, potegao je cijelu lijevu stranu krila, novi manevar u paraglidingu, nije bacio rezervu, držao je tako, super oštru spiralu, oko 20-ak minuta ga je držalo, ni gore ni dolje, na kraju se ipak spustio, prste ne osjeća, ukočili su mu se.

Radovan je uvukao podlaktice u A-linije, povukao to skroz, nije ispao frontalni stall, nego super velike uši, valjda su po dvije komore ostale otvorene sa svake strane, dizalo ga je +10, na kraju se nekako spustio, kaže Bešo, izletio je iz oblaka kao kanta, padao je kao kamen. Sletio na neko grmlje vertikalnom brzinom oko 7 m/s, otpao mu i odletio vario, ozlijedio nogu, dva sata išao kroz grmlje i šumu, nosio je i krilo sa sobom. Na obje podlaktice zasječen, kao da ga je neko sjekao sajlama. Kruno iz Karlovca, snimljen na video, bacio rezervu, a nije utrnuo glavno krilo, sve je prilično brzo padalo. Udario je na rub šume, polja i vinograda. Slomio je kralježni pršljen, prebačen hitnom u Rijeku, u ponedjeljak ide na stol, na operaciju. Kasnije se ispostavilo da operacija ipak nije bila potrebna, zalili su ga u gips, oporavio se. Leo, nema ga. Ja kažem Danku, koliko se ja sjećam, on je bio cca 150 m ispred mene, prema jugozapadu, i 50-ak m iznad. Uletio je u Cb zajedno sa mnom, to je ono što ja znam. On je negdje prošao istu situaciju kao i ja. Nema ga, ne javlja se. Ekipa je trebala ići na preslušavanje u policiju, ja nisam htio. Nakon ovog što sam doživio, sigurno ne idem na policiju, sad se neću objašnjavat s nikim, nek' me zatvore ako hoće, ja se letenjem nikad nisam ni bavio u životu za njih. Inteligentni ljudi, umjesto da pitaju tko je bio u zraku, i jeste li svi ovdje, pronađeni, oni raspalili po radio stanicama i opremi!

Kad su se vratili, a to je trebalo uradit prije, već je oko 19h, rekoh, treba potražit Lea, to su bespuća, on je prošao situaciju sličnu kao i ja, trebamo tražiti helikopter, da ga nađemo. Zovemo policiju, nema slobodnih helikoptera, danas je Franjo Tuđman na Brijunima, osiguravaju ga, svi su uz njega, moći će poslat helikopter tek sutra, iz Zagreba. Bešo će otići po moj auto na start, Darko, Tina i ja ćemo do Šušnjevice, dok je dana, probat naći krilo. I tako nas troje krenemo ka Šušnjevici, ostali tražit Lea, gdje? Ja sam siguran da pronalazimo krilo odmah, imam Top Navigator, dođemo na cestu pred Šušnjevicu, skrenemo na bijeli put, mostić, to je to. Ali, nekako mi je čudno, tu su neke kuće koje nisam vidio, nisu bile tu, sigurno bih inače išao do njih! Bazamo šumom, scena mi je nepoznata, sjećam se naponskog stupa, ali šuma nije izgledala tako, nije bilo tih kuća. Mrdamo tako do mraka, odustajemo, sutra ćemo probati ponovo. Darko svako malo zove Lea na funk, on se ne javlja. Nazad u Buzet, u Sun Sport, ekipa je tamo. Leo, pronašli su ga, živ je, spava u hotelu, ispljunulo ga je kod Učke, bio je na 6.520 m, sa paragliderom, držao je A-linije ispod nogu, ispod listova, sletio je ‘normalno', pa je bazao po šumi, dofurali su ga stopom do Buzeta. U redu je, osim što mu je desna ruka smrznuta i listovi crni od hematoma od struganja A-linija. Summa summarum, svi smo živi, i praktički čitavi, osim Krune iz Karlovca. Moglo je gorjeti sedam svijeća, uredno. Naveče, smjestimo se u Roč, kod nekog tipa koji je nudio smještaj prije starta. Idemo pod krov. Oko 23h smo raspremljeni, krenemo na večeru, konoba Fortuna, simboličnog imena. Večera, Beki, Tina, Vargek, Zlatibor, ja, pridruže nam se Danko i Boris. Jedem tartufe sa šupljotima, super su, salata od kupusa i zelena, divno. Častim društvo, treba proslavit rođendan. Služe nas dvije cure, jedna sitna, druga visoka, polugole, to je izgleda u ovim krajevima neki đir, dečki, kako vam se sviđa Roč, mi, super je, divno.

Naveče pod krov, zahvalim se Bogu što sam živ, zaspem kao beba, totalno iscrpljen.
D.J.