Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Baština Zorana Đinđića

rss

09.10.2016. Srđan Volarević, Vaseljenska

Nek svako zaključi šta hoće, ja ću reći: i kod Predraga Markovića, u izdavačkom preduzeću Stubovi kulture mešale su se karte za 5. oktobar 2000. godine. To je bilo vreme dok Otpor još nije postojao ni kao fikcija. I bez informacija iz obaveštajnih službi, vidi se i sa Meseca da je nesporna uloga Zorana Đinđića u pripremanju puča protiv države Srbije ...

 Zoran Đinđić (Foto: serbianna.com)   

Na internetu nabasah na tekst „Đinđić se ne maže na hleb“, Nenada Zorića. Posle kratkog laviranja između prigodne faktografije, suzdržanog odobravanja i divljenja, nešto smuljanih protivrečnosti i još ponekih manjih ispusta zatomljenih osećanja, naiđoh na reč koja Zorana Đinđića uzdiže u rang političkih gromada Evrope.

U uopštenom sagledavanju Đinđićevog lika, uz naglašenu opčinjenost njime, tu je, inače, reč o tome kako i ko sve poseže za njim, tobož ili zaista otimajući se za primat nastavljača onoga šta je mislio a šta radio taj pokojni predsednik vlade Srbije.

Pošto je Zorić sve to tako lepo razvrstao i na primerima pokazao, kao krunski dokaz opčinjenosti njime izgovara reč od koje čoveku zastaje dah: „Kao što je, na primer, general De Gol zadužio Francusku, kao što Nemci sa poštovanjem pominju Bizmarka (…), a Srbi ranije pojedine vladare iz loze Karađorđevića ili Obrenovića – tako će i Đinđićeve zasluge ostati u kolektivnom pamćenju građana ove države. Delom zbog stvarnih pomaka koje je Đinđić napravio, a delom i zbog toga što Srbi prvo ubiju, pa posle žale.“

Sa izostajanjem daha da i pamet čoveku stane, a Zoriću je ovo udarna konkluzija zasluženog oreola Đinđićeve državničke veličine, čak do statusa mučenika.

U najsažetijem smislu sagledano, ovo nije suva odbrana lika i dela – natopljeno dubokom osećajnošću, ovo je nesvakidašnje velika pohvala!

Pre svega pogledajmo izbliza taj pehar apologije i kakvo nam to piće nudi. Bez državničke fame o Đinđiću, s pene ovog pića najuočljivije vidimo „…zbog toga što Srbi prvo ubiju…“. Ne ovo nije pisao Velikobritanac ili Nemac ili Amerikanac u svojim novinama, u svojoj otadžbini. Ovo je ništa manje podmukla i pogana konstrukcija od onog što redovno koristi Blic, među štampanim glasilima najveći trovač srpskog duha, zajedno sa svojim ilegalnim a besplatnim glasilom „24 sata“.

Budući da je nosač ovog pehara apologije Srbin, može se učiniti neobičnim zbog čega u peni sadržaja pehara ne stoji „…zbog toga što mi Srbi prvo ubijemo…“ Ali ne, Zorić, po recepturi Blica i njegovog kopileta „24 sata“ izrazom „…što Srbi prvo ubiju…“ želi da kaže da on ne spada među te Srbe koji prvo ubiju, da je on nešto posebno, izabrano, štaviše. Da on pere ruke od tih Srba koji ubiju, „pa posle žale“. On je, Zorić, nešto drugo. Da je Srbin, kao što nas uverava da nije, on bi rekao „mi Srbi“, ili neku drugu od mnogih varijanti – i neka se to odnosi na njegovu smućalinu pića u peharu apologije.

Kada to bućkuriš piće ispijemo, onda stičemo saznanje da smo mi Srbi jedan veoma krvoločan narod, koji voli da ubija, pa se posle toga kaje. Odnosno, mi Srbi smo krvi za sve zločine od 1991. pa do 1999. godine – i Zapad, pre svega osiona Amerika, sračunata Velika Britanija i gorda Nemačka, kao i napirlitana Francuska, moralno imaju sasvim opravdano i vlastodržačko pravo na nas tako divlje, nekultivisane i genocidu sklone (ali i pravo na našu imovinu, što ćemo mi sami, pod njihovim nadzorom i njihovim nalozima, odgovarjućim zakonima učiniti sasvim legalnim – Briselski sporazumi, npr).

Iz toga sledi da je za Zorića je sasvim nebitno, nepostojeće i od čiste fikcije, da je Amerika genocidom sasvim utamanila Sijukse, Čirokeze, Apače, Šošone, Čejene, Komanče, Seminole…, da je svetski rekorder po izvazvanim rasulima i ratovima po svetu… da je Velika Britanija, svojim časnim lordovstvom, sasvim i do kraja potamanila Abordžine, uveliko tamanila afričke crnce, usput ih onako kraduckala na veliko, kao i Hinduse u Indiji, stigavši da krvoločno seme zla i razdora ubaci među Arape a uvek i u najminornijim prilikama kao poslednje funjare njihovim velikobritanskim lordostvom podmetala druge da za njihovo junaštvo ginu kao što je to u vreme Velikog rata činila sa Australijancima na Galipolju… da je Nemačka protestantska mašina života u gasnim komorama tamanila Jevreje kao komarce, Ruse masovno i varvarski krvoločno sastavljala sa naprasnom smrću, Srbe stavila na protestantski kantar života gde jedna nemačka glava vredi sto srpskih glava, stvorila državu u kojoj je bila velika čast i radost i zadovoljstvo iskaspiti nemoćnog Srbina, njegovo dete i ženu, da baliste koji se više ne zovu Šiptari smatra legalnim vlasnikom srpske zemlje… da je Francuska onako usput jednim potezom satrla preko 700.000 svojih sugrađana, dok je po Parizu, uz kanibalističke orgije, danima tekla krv ljudska, što danas slave i u udžbenike prenose naši ljubitelji Zapada i zapadnih vrednosti…

A ovamo mi smo Srbi krvoločni.

I tek uzgred da se natukne: konstrukcija, tojest piće za brzo ispijanje iz ovog Zorićevog pehara apologije, „…zbog toga što Srbi prvo ubiju, pa posle žale…“, najgnusija je laž. Zorić ju je galanto, kao ekskluzivno piće, sazorilo na Zapadu, izneo, u mehurićima svojih osećanja sastavio i predočio kao opšte pravilo – čime se on sam nama predstavlja kao žrec nekih drugih, Srbima teško dostupnih vrednosti.

Bez okolišenja i velikih i malih objašnjenja da kažemo: za Zorića je vidovdanska etika ravna kvadraturi kruga. Zbog čega – to on sam zna, nadajmo se.

A sad da vidimo koji su to Đinđićevi „stvarni pomaci“ u vladanju Srbijom, koje su to njegove „zasluge (koje će) ostati u kolektivnom pamćenju ove države“ i koja je to njegova demokratska baština, da je rame uz rame sa De Golom i Bizmarkom.

Najpre jedan mali uvod.

Tamo negde devedeset i sedme, ili šeste, dok je Srbija odolevala zapadnim bodljikavim žicama sankcija, od svih beogradskih velikih izdavača, Prosvete, Bigza, Rada, Nolita, Srpske književne zadruge, jedino nisu propadali Stubovi kulture. To je bio sasvim nov izdavač i vodio ga je, kao vlasnik i glavni urednik, Predrag Marković, nama ostao u pamćenju kao postpetooktobarski i demokratski predsednik skupštine Srbije, inače tada lice bez dinara kapitala kao književni kritičar. Tada sam jednom prilikom imao čast i zadovoljstvo da zakoračim u prostorije tog izdavača, i da u pobočnoj prostoriji vidim neka lica koja sa pomenutim Markovićem sede za stolom i vode veoma važne razgovore. Po okolnim redakcijskim stolovima, popriličnog prostora, zabezeknut gledao sam niz kompjutera, tada zlata vrednih u Srbiji. Prosveta, kao najveći srpski izdavač, pa i u vremena Jugoslavije, o samo jednom kompjuteru mogao je da mašta tek sa prilično alkohola. A za onim stolom, u onoj pobočnoj prostoriji, iza dobro zatvorenih vrata, osim jedne televizijske žene, sa Studija B, guste, ravne i crne kose, sa šiškama, markantnog lika, sedeli su oni koje sam posle više godina nalazio na internetu, na fotografijama u veoma prisnim, srdačnim i otvorenim sedeljkama sa velikim filantropom, čovekoljupcem i humanistom Đorđem Sorošem. Tu među njima sedeo je i Zoran Đinđić, ali isto tako on se mogao naći i u daleko intimnijim sedeljkama sa ovim zapadnim čovekoljupcem, da se čovek naprosto zapita: šta jedan visokoobrazovan čovek, sa doktoratom u džepu, stručnjak za pitanja filosofije, radi sa njim, o čemu njih dvojica razgovaraju. Obično ih kamera hvata nasmejane, srdačne, sa neskrivenim međusobnim poverenjem, u koje je utkano ono što danas obično oslovljavamo sa interesom. Dakle, iako je to poziranje za javnost, ipak se ne prikriva podudarnost interesa koji se ne svode na dobar ručak u uglednom restoranu. I sve to dešava se prilično godina pre američkog i zapadnog rata, u hitlerovskom maniru, protiv Srba i Srbije, 1999. godine.

Nek svako zaključi šta hoće, ja ću reći: i kod Predraga Markovića, u izdavačkom preduzeću Stubovi kulture mešale su se karte za 5. oktobar 2000. godine. To je bilo vreme dok Otpor još nije postojao ni kao fikcija. I bez informacija iz obaveštajnih službi, vidi se i sa Meseca da je nesporna uloga Zorana Đinđića u pripremanju puča protiv države Srbije, Srba i predsednika Miloševića. Uostalom i sam on je to javno rekao, kada je pominjao Vojislava Koštunicu, kao lice koje „jedino ima kredibilitet“, da bi jedino za njim mogao da krene narod. Setite se onog plakata: „Ko sme u oči da, vas pogleda“.

Sve nam ovo govori da Zoran Đinđić nije naglo, preko noći, odlučio da ukloni Miloševića i spasi Srbiju, već da je na tome prilično dugo radio, a Đorđ Soroš mu je bio uzdanica i jedna od glavnih veza sa zapadnim nalogodavcima, ali i sa zapadnim novcima. I terazijski vrapci znaju da su Đinđićevi saradnici iz Srbije, i najverovatnije oni koji su ga zapadnim satrapima preporučivali, baš kao što ga sada u zvezde kuje Nenad Zorić, malo, malo pa trčali u Budimpeštu, po pare i na obuku za nasilje nad Srbijom i Srbima.

Ali ne budimo tako strogi. Ko nam brani da kažemo: hajde, malo se zaigrao slavoljubivi i beskrupulozni Habermansov štićenik, pa sklopio pakt sa Mefistom i stupio na put izdaje. Ipak je on uradio i ponešto dobro i ne može mu se poreći šarmantnost, prodornost i okretljivost. Čak je i davao nagoveštaje pokajanja – ali dela, dela njegova kazivahu nešto sasvim drugo. Kola Srbije krenula su nizbrdo, ubrzano, pod njegovom upravom.

A tada je usledio vrhunac Đinđićeve izdaje – isporučivanje predsednika Miloševića ilegalnom zapadnom sudu u Hagu. (A politička ništarija Čedomir Jovanović i dan danas od naših novaca ima plaćeno obezbeđenje.) Time je Đinđić udario pečat na najvišu svoju državničku tekovinu. To ni Orvel ne može utisnuti u novogovor, ali današnja vlast, kao i sve i jedna od Đinđića do danas može. Izdaja je postala najviši moralni nalog u državi Srbiji. I to je krunska Đinđićeva baština.

Đinđić je, dakle, postavio okvire ponašanja sve i jedne vlasti do danas. Ako hoćeš da vladaš u Srbiji, dileme nema, moraš slugeranski da sarađuješ sa istim onim zapadnjacima koji su Đinđiću omogućili da dođe na vlast. Dakle, vlast nije stvar izbora, slobode, slobodne volje u glasanju, nego samo i samo stvar izdaje. I ko ima veći kapacitet izdaje, on će i dobiti vlast u Srbiji.

Tako je Đinđić među Srbima ustanovio duh izdaje kao silu života. U ime toga on danas ima svoj bulevar, u Beogradu, da prošavši njime, srce nam zaigra nad njegovim zaslugama koje čuvamo u našem kolektivnom pamćenju.

U izdaji, međutim, ništa nema smisla. Tamo gde se izdaja odomaći kao način ponašanja među ljudima, sve je moguće – jer više nikakve vrednosti ne usmeravaju život. I to je ključ tajanstvenih kapija života, ključ koji nam je iskovao Zoran Đinđić.

(Vaseljenska)


# fotografija Čedomir Jovanović Zoran Đinđić Velika Britanija 5. oktobar Briselski sporazum
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima