- Novosti
- Društvo
- Ekonomija
- Nauka i tehnika
- Zdravlje
- Kultura
- Zabava
- Sport
- Kolumne
- Najave i obaveštenja
- Aleksinac
- Oglasi
- Poslovni oglasi
ČUDNOVATA SUDBINA
13.09.2006. Vladimir Svorcan
ČUDNOVATA SUDBINA
Jul 2006, Mont Cherry, Les Gets, Francuska
Tokom mog boravka u Morzinu, Francuska, imao sam vise intezivnih i
zivotno opasnih iskustava.
Prvi i najstrasniji incident u mom zivotu se desio drugog dana
takmicenja na 9. Evropskom prvenstvu u paraglajdingu. Cekali smo kapiju da se
otvori u najvecoj guzvi. Pogled sa vrha stuba, na 2900m, u armiju sarenih mrava
koja se zamrsivala i odmrsivala kao macje klupko ispod mene, ispunio me je
strahopostovanjem prema sportu. Opsednut prizorom, iscureo sam kao najveci
papan, zajedno sa jos 10-ak elitnih pilota na Starom kontinentu.
Kosmar se
ostvaruje
Jedva se dovukosmo do starta, jer je vetar u medjuvremenu strasno
pojacao. Vozili smo se vec citav sat po padini u nadi da ce naici udar termike
da nas izbaci pod bazu ponovo. Svi se vec otisli, a mi smo padali u ocaj. Jedva
smo odrzavali visinu, jer je vetar dolazio pod malim uglom na padinu, a i
izgleda da je start bio van faze zbog prilicno velikih kumulusa oko nas, koji su
svojim nisponima, gasili i ono malo lifta sto je preostalo za prosjacenje. U
jednom trenutku sam shvatio da letim unazad, GPS je odlepio, i okrenuo se
naopacke. Iza je postalo ispred. Cak i momci sa najbrzim kupolama na svetu su u
nevolji. Posle duzeg prenemaganja, da li sleteti ili ne, priznao sam sebi da sam
trku izgubio, a da je nisam ni poceo, uradio sam usi i zgazio speed bar do pola
sa planom da sletim na start, a zatim ski liftom da sidjem sa planine.
Sad sam vec prilicno nisko, idem u rikverc, padina mi je iza ledja,
popustam speed bar, da bih pri dodiru zemlje imao slobodne noge. Udari vetra su
preko 10 m/s, a ja kraickom oka vidim celicni pilon, oko 5 m visine, kako se
ustremio da me proburazi. Udar vetra me baca pravo na njega, ja pustam usi i
regujem na levu komandu, da ga izbegnem. Novi udar vetra, sad deluje na celu
povrsinu paraglajdera i baca me u rotor iza grebena. To se moze opisati, kao
nevidljiva ruka, koja me je uzela i premestila, dok sam ja bespomocno posmatrao.
Osetio sam se kao lutka u pozoristu, moj najgori kosmar je poceo da se
obistinjuje. «Ovo se desava drugome, a nikad meni», je ono sto covek pomisli u
takvim situacijama. Znajuci iz iskustva, od pre vise godina, kada sam gledao
Gugija, kako u slicnoj situaciji ide na sletanje, pravo u greben, ja sam dosao
na istu ideju, a iz sna me je prenuo gadan osecaj kad sam video da je 70% desne
strane podvilo i okrenulo me u padinu, a ja na 10m visine. Znaci plan «rezervni
padobran» danas otpada. I bilo mi je krivo sto cu da se polomim za badava. Tako
sam pomislio u stotinci vremena, a zatim uradio ono sto sam mnogo puta vezbao,
preneo tezinu na zdravu stranu, dodao komandu i pokusao da skrenem od brda, sto
mi je i poslo za rukom, a zatim je usledio totalni kolaps. I to se ne bi moglo
nazvati krajem, vec pocetkom kraja. Bez ijednog metra izgubljenog u odnosu na
reljef, ali u jakom nisponom, klizam paralelno sa padinom, ka borovoj sumi.
«Samo da se dokopam sume, pa nek se tamo srusim», mislio sam u
sebi.
«Dalje, dalje, sto dalje od grebena, od rotora od opasnosti.»
U krugu
pakla
Serija podvijanja od 70% ne prestaje, vec ih je bilo desetak, i ja sam i
prestao da brojim, kojom brzinom su se smenjivali frontalci, podvijanja, wing
overi. Paraglajder je bio ispred mene, iza mene, padali smo zajedno, on sa moje
leve strane, izguzvan kao omot od cikolade, bez forme i pritiska. Pa na drugu
stranu. Ja kobojagi, nesto kontriram, borim se da odrzim kontrolu nad pobesnelim
paraglajderom. Glasno molim Boga za pomoc vise puta, jer mi to jedino preostaje.
Reper mi je gradic Les Gets, samo da stignem iznad njega, pose ce biti lakse.
Sad sam vec dobio na visini, imam citavih 30m ispod mene. Plan «rezervni
padobran» je sad opet u igri.
Nova serija kolapsa, glader, dolazi u pozicije za koje nisam verovao da moze. Pokusava da se spakuje u ranac. Para-pakao vec traje citav minut, a mozda i duze. Zatim se sve smiruje. Kad kazem smiruje i dalje je turbulentno, ali podvijutke i harmonika rad su maciji kasalj u odnosu na ono sto sam preziveo. Upadam u stub i krecem da ga vrtim.
«Trka jos nije gotova, kazem sebi, gde je bese prva okretna tacka?» Nova
serija turbulencije me podseca, da je za danas dosta i odlazim na
sletanje.
Cujem Ugin glas na radio stanici, koji pita da li sam dobro.
Iznenadjujuce po samoga sebe, koliko je god moguce biti priseban u takvoj
situaciji, mirno odgovaram, da je sve OK. Sa obliznje padine prilazi cova sa
glajderom u ruzi. To je Tomas Bruner, usijana glava iz Ceske, koji se proveo
lose kao i ja, ali ni blizu tako strasno. Cestita mi na bezbednom sletanju,
govoreci:
«Nisam znao da li da gledam ili okrenem glavu, toliko je bilo strasno.»
I on mi je saopstio da je imao isti plan, kao i ja, ali kad je video, da
sletanje na start i nije teko laka stvar, posle moje rodeo voznje, je odustao.
Pored toga, puklo mu je par kanapa na levom stabilizatoru, i nije mogao da
povuce usi. Kao i svi mi, bio je zbunjen pat pozicijom u kojom smo se svi mi
nasli. Gledali smo se upitnim pogledima, sta da se radi, a ja sam prvi odlucio
da uradim nesto, jer imam najsporiji paraglajder. Na kraju je Ceh skupio nesto
visine i presao preko grebena u zavetrenu stranu, znajuci sta ga
ceka.
Verujte mi na rec, tad sam bio srecan sto letim na DHV 2 paraglajderu, ili barem prototipu istog. Siguran sam da u situaciji, kao sto je ova, takmicarski paraglader mi ne bi oprostio ovakvu gresku (sto ne znaci da ga jednog dana necu kupiti).
Pri
povratku u stab, razni ljudi me pljeskaju po ramenu. Makedonci, neki od njih sa
suzicama u ocima mi hrle u susrtet, grle me i tresu glavom. Njihova lica, na
kojima ce ocitava uznemirenost govore da su i oni posmatrali citav diogadjaj sa
uzasom. Pipaju me u sali, da vide da li sam stvaran ili avet.
Iako uzdrman, odlucio sam da ne mislim mnogo na nemio dogadjaj, posto
sam sve jos jednom prostudirao kroz glavu. Letecu kao da se nista nije dogodilo.
Psihologija je vrlo bitan element na svim takmicenjima. Voleo bih da je jedan
psiholog bio pored mene da porazgovara sa mnom, kao sto Svajcarci imaju.
Medjutim, u odsustvu istog, razgovor za par dobrih pilota, a najvise sa Alijazom
Valicem (SLO) me je naterao da bacim cipelice od betona, koje su me
ukopale.
Vladimir SVORCAN
(Nastavice se)
Tweet
[ Dodaj komentar ]
Latest news

- Projekat Upoznaj(mo) Srbiju
- Marčelo i bend u Nišu
- Voda - Poslednji dani pukovnika Rajevskog
- Uspavanka za Aleksiju Rajčić
- Od Brijuna do Ćuprije
- Pobednici foto konkursa
- Konkurs najboljih dečijih pesama
- MARČELO u Nišu
- Još jedni sudbinski izbori
- Otac je nazvao po TELEVIZORU
Latest ads

- NINDŽA KORNJAČE stare epizode, kompletno + USB
- Prodajem lokal
- Serije 'ALLO 'ALLO + MUĆKE + USB (AKCIJSKA CENA)
- 20/40 FT HC transportni kontejner na prodaju
- Serija MUĆKE kompletna na USB (AKCIJSKA CENA) + poklon
Najviše ...
- Čitanja
- Most commented
- Pobednici foto konkursa
- MARČELO u Nišu
- Još jedni sudbinski izbori
- Konkurs najboljih dečijih pesama
- Od Brijuna do Ćuprije
- Uspavanka za Aleksiju Rajčić