Vodotoranj u Žitkovcu

Vodeću ulogu u realizaciji ovog projekta preuzela je Francuska. Sekretar srpske delegacije u Berlinu bio je pesnik Laza Kostić, a trasu pruge je odredio tada mladi građevinski inženjer Nikola Pašić. U to vreme sve okolne, sada bivše republike SFRJ imale su pruge normalnog ili uzanog koloseka, koje su za svoje potrebe izgradile Austro-Ugarska i Otomanska imperija. Samo je Srbija bila odsečena što se železnica tiče. U prvom železničkom redu vožnje, pored ostalih bile su i sledeće železničke stanice: Stalać, Đunis, Aleksinac, Grejač i Niš.

Danas, 130 godina kasnije okruženi smo brojnim benzinskim pumpama ili pumpama za gas, a u vreme izgradnje pruge u više mesta (Beograd, V. Plana, Lapovo, Stalać, Niš) pored prvog koloseka železničke stanice građena je deponija uglja i vodotoranj sa napojnikom, koji su parne lokomotive snabdevali gorivom - ugljem i vodom. Jedan od tih vodotornjeva s napojnikom sagrađen je na "železničkoj kičmi" Evrope u Žitkovcu, pored železničke stanice Aleksinac.

Izgradnju pruge Francuska je naplatila u novcu, zlatu i duvanu odličnog kvaliteta, koji je otkrila na ovom prostoru. Zbog toga je već 1885. bio sagrađen Monopol u Žitkovcu za otkup i preradu duvana.

Tačna godina izgradnje vodotornja nije poznata, ali pretpostavlja se da je to bilo oko 1896, kada je sagrađena i stanična zgrada, te se slobodno može reći da je ovaj vodotoranj veteran srpskih i jugoslovenskih železnica. Vodotoranj je izgrađen od tvrdog građevinskog materijala, skladnog izgleda, cilindričnog oblika. Konačni oblik dali su mu nemački i italijanski zarobljenici, krajem Drugug svetskog rata. Sastoji se iz tri segmenta, visine oko 40 metara i prečnika u osnovi od sedam metara, s okruglim krovom i betonskom kapom na vrhu, tako da predstavlja jednu veliku pečurku, što ga čini jedinstvenim. Ako prihvatimo definiciju da kultura predstavlja materijalno i duhovno nasleđe, nema sumnje da je vodotoranj u Žitkovcu, pored ostalog i kulturno dobro.

Vodotoranj je pomoću elektromotornih pumpi vodu crpeo iz bunara i izbacivao u bazen na vrhu objekta. Ovaj bazen je sistemom nadzemnih i podzemnih cevi bio povezan s napojnikom. "Žedna" lokomotiva parnjača parkirala bi se na drugi ili treći kolosek pored napojnika. Zatim bi pumpar za 90 stepeni zaokretao napojnik u radni položaj iznad lokomotive, odvijao veliki metalni točak pored napojnika i vodu sipao u lokomotivu.

Kada bi mogao da nam ispriča šta je sve video i doživeo, koga je sve dočekao i ispratio, svakako bi istakao Obrenoviće, Kralja Milana Oslobodioca, kao prvog putnika na prvoj srpskoj pruzi. Za njim Aleksandra Obrenovića kako 1896. iz Hilandara u Beograd nosi Miroslavljevo jevanđelje. Porodicu Rajevski koja je 1903. iz Rusije donela lipe koje i danas šume i Vronskom prave hlad na Golom brdu u Gornjem Adrovcu. Onda Karađorđeviće u balkanskim i Velikom ratu. Vojvodu Živojina Mišića kako 1917. u Antinoj kafani uz kafu pravi predah i strategiju za predstojeće bitke. Kralja Petra I Oslobodioca kako razgleda crkvu Svete Trojice posvećenu Vronskom i po njenom uzoru planira izgradnju svoje zadužbine na Oplencu. Mladog likovnog umetnika Radivoja Đukića, kako pred Drugi svetski rat "moluje" - slika u tadašnjem Sreskom načelstvu, odnosno današnjoj osnovnoj školi.

Ne smem da zaboravim "Orijent ekspres" koji je turiste prevozio od Pariza do Istambula. Zatim Branislava Nušića, Isidoru Sekulić, Ivu Andrića i mnoge druge putnike namernike, kojima je vodotoranj bio važan orijentir na putu za Sokobanju. Tu pored njega u hladovini bašte stanične restoracije ili Velike kafane ispijali su kafu "ispraćušu" sa ratlukom.

Zaslugom Gordana Mihića vodotoranj je trajno ušao u jugoslovensku kinematografiju. Poznati pisac i scenarista Drugi svetski rat kao dete je proveo u Sokobanji, a kao student često se vraćao iz Beograda. Sigurno je sačuvao istiniti događaj iz stanične restoracije, koji je u filmu prikazan kao dijalog između privedenih u jednom beogradskom zatvoru, Žute - Ružice Sokić i Ljube Moljca, kada Žuta kroz smeh kaže: "Kondukter me skinuo iz voza kod vodotornja u Aleksincu".

Vodotoranj je umetnički sačuvan i zahvaljujući rano preminulom akademskom slikaru Mići Stojiljkoviću, reditelju Savi Mrmaku i Aleksandru Đorđeviću. Mića je za sobom ostavio najlepšu sliku vodotornja. Sava je tu sliku koristio za opremanje enterijera u nekoliko svojih drama, a 1984. Đorđević je snimio Nušićevu komediju "Dr" u kojoj je enterijer obogatio i slikom vodotornja. Vodotoranj je trajno ušao i u literaturu. Svojom veličinom i skladom krasi korice knjige jedne francuske pesnikinje, kao i zbirku pesama "Otkucaji" Dragiše Markovića.

Iz Beograda povremeno saobraća turistički voz "Romantika". Možda će jednoga dana krenuti i na ovu stranu. Postoje opravdani razlozi za očuvanje vodotornja, njegovu zaštitu i možda adaptaciju pojedinih etaža u muzejski prostor, prodajni ili prostor slične namene.