Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Učitelj petorice srpskih patrijarha

rss

24.07.2011. Vlada Arsić, Pres

Protu Stevana Dimitrijevića, misionara i narodnog prosvetitelja, zvali su anđelom Božijim za južnu Srbiju. Odlikovali su ga i Obrenovići i Karađorđevići, a onda je postao još jedan zaboravljeni um Srbije

Učitelj petorice srpskih patrijarha

Vladika Nikolaj nazivao ga je anđelom Božijim za južnu Srbiju. Odlikovali su ga i Obrenovići i Karađorđevići, bio je misionar i narodni prosvetitelj, profesor čak petorici srpskih patrijarha i jedan od najuglednijih sveštenika u SPC. A onda je prepušten zaboravu. Osim Tehničke škole u Aleksincu, čija je zgrada i podignuta na njegovom imanju, o proti Stevanu Dimitrijeviću skoro da se danas ništa ne zna.

Zahvaljujući Zorici Peleš, književnici iz Beograda koja već godinama istrajno skida prašinu sa njegovog lika i dela, prota se po drugi put javlja među Srbima. Uporno, polako i strpljivo, baš kakav je otprilike bio i životni put Stevana Dimitrijevića.

- Naš odnos prema zaslužnim precima je ujedno i jasna poruka budućim pokolenjima - kaže Zorica za Pressmagazin. - Ako ih prepustimo zaboravu, ako pokažemo da nam njihov trud i samoodricanje ne znače ništa, razumljivo je da će se tako i naši potomci odnositi prema nama. Uostalom, posledice opšte krize društvenih i moralnih vrednosti, na neki način, uveliko osećamo: živimo u vremenu samoljublja, sebičluka i bezosećajnosti, a retke primere individualnog truda i samopregora u opštem interesu, često minimiziramo i izvrćemo podsmehu.

Prota Stevan Dimitrijević rođen je u Aleksincu 1866. godine. Bogosloviju je završio u Beogradu 1887. godine, a desetak godina kasnije i Duhovnu akademiju u Kijevu. Bio je profesor u Skoplju i Solunu, rektor Prizrenske bogoslovije i prvi dekan Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, gde je predavao istoriju. Između ostalih i četvorici srpskih partijarha: Varnavi Rosiću, Gavrilu Dožiću, Germanu Đoriću i Pavlu Stojčeviću. Poslednjem, aktuelnom poglavaru SPC Irineju Gavriloviću bio je ispitivač na maturi.

Ukazom kralja Grčke dobio je titulu počasnog doktora Univerziteta u Atini, a 1936. godine i počasnog doktora teologije i člana Istorijskog instituta Srpske akademije nauke i umetnosti. Za vreme službovanja u Solunu, Skoplju i Prizrenu sakupio je više od 600 rukopisnih i štampanih knjiga srbulja, koje je poklonio Narodnoj biblioteci u Beogradu. Istorijsku građu, koju je sakupljao na Svetoj gori, ruskim arhivama i bibliotekama, objavio je u „Spomeniku Srpske kraljevske akademije" početkom prošlog veka. Poklonio je imanje u Aleksincu da bi se na njemu podigla zgrada Tehničke škole, koja od 2004. godine zvanično nosi njegovo ime. Umro je u Beogradu 24. novembra 1953. godine.

- Sve su to suvoparni biografski podaci koji malo ili nimalo ne govore o delu ovog velikana - kaže Pelešova, čija bi knjiga o neobičnom proti uskoro trebalo da doživi i treće, prošireno izdanje. - Manje je poznato da je upravo zahvaljujući njemu, rekla bih u poslednji čas, Hilandar spasen i sačuvan u okrilju Srpske pravoslavne crkve, da je živeo i radio na području južne Srbije još u vreme kada je bila u sastavu Otomanske imperije, kao i to da je zbog svog rodoljublja platio najveću cenu koju jedan roditelj može da doživi - Bugari su mu otrovali ćerku.

PODVIG - Prota je uspeo da sačuva Hilandar od Bugara, Rusa i Vlaha

Stevan Dimitrijević radio je kao referent za hilandarska pitanja od 1905. do novembra 1911. godine, u periodu koji se smatra jednim od najkritičnijih za opstanak srpskog manastira na Atosu. U to vreme, podseća Pelešova, osim Srba u Hilandaru je bio i veliki broj Bugara, Rusa i Vlaha, koji su sve činili da ga otrgnu iz okrilja SPC.

- Vladalo je stanje slično onom koje smo kasnije videli na Kosovu - kaže naša sagovornica. - Srbi su odlazili sa Hilandara, a njihovo mesto zauzimali su Vlasi i Bugari. Naruku im je išla ne samo slaba zainteresovanost srpske države već i mogućnost da potpuno nekažnjeno iznose sve što im je palo pod ruku. Za svega nekoliko godina, od jednog od najbogatijih manastira Hilandar je stigao do prosjačkog štapa. Upravo zahvaljujući proti Dimitrijeviću, koji je o svemu uporno i istrajno pisao nadležnim vlastima, srpska država se prenula i stvari dovela u red. Uostalom, i poseta kralja Petra Prvog Karađorđevića Svetoj gori 1910. godine bila je rezultat njegove borbe da se sačuva Hilandar.

Dimitrijević je došavši na mesto rektora Bogoslovije u Prizren u najvećoj tajnosti pripremao tamošnji narod za konačno oslobođenje od Turaka. S krstom i trebnikom u rukama širio je reč gospodnju, ali i revolucionarne ideje koje će do punog izražaja doći tek početkom Balkanskih ratova. Znao je, međutim, da za konačno oslobođenje od Osmanlija neće biti dovoljna samo molitva Bogu, već i oružje do koga nije bilo lako stići. U ovom kraju se i danas prisećaju načina na koji se prota dovijao da ga obezbedi.

- Prota je oružje iz Srbije prenosio na Kosovo u mrtvačkim sanducima - kaže Zorica. - Sa grupom poverljivih ljudi organizovao je lažne sahrane, pokojnike je navodno preuzimao na granici kraljevine Srbije i „sahranjivao" ih širom Kosova i Metohije. Uz svaki kovčeg išla je i jedna narikača da dostojno isprati „preminulog". Turci, koji su gajili veliko poštovanje prema pravoslavnom svešteniku, nisu mogli ni da naslute da su ti sanduci bili puni oružja i municije. I tek kada je kucnuo čas za konačno oslobođenje, sanduci su otkopavani, a oružje deljeno narodu.

Svoj patriotizam i rodoljublje Dimitrijević je platio na najgori mogući način. U trenutku kada su ga u Prvog svetskog rata zarobili Bugari i oterali u logor, njegova jedinica Desanka Dimitrijević naprasno je preminula. Po svemu sudeći Bugari su je otrovali kako bi i na taj način zadali bol nepokornom ocu. Znali su koliko je bio ponosan na svoju mezimicu, koja je diplomirala na Francuskom liceju u Solunu i Učiteljskoj školi u Skoplju, perfektno govorila francuski, nemački, grčki i ruski jezik, svirala na raznim instrumentima, ponajviše na klaviru.

- I pored ogromnog bola, prota nije klonuo duhom - kaže naša sagovornica. - O boravku u logoru i mučenju srpskih zatočenika od strane Bugara ostaviće vredna svedočanstva, a svoju poslednju uspomenu na ćerku, njen klavir, kao i sve drugo što je imao pokloniće Muzičkoj akademiji u Beogradu.

Nakon povratka iz logora prota je najpre otišao u Skoplje da izvrši popis stradalog srpskog sveštenstva i učitelja čime je, pored izveštaja dr Arčibalda Rajsa, ostavio još jedno tužno svedočenje o stradanju naroda od strane Bugara. U Arhivu SANU, u njegovoj zaostavštini, postoji obimna građa o stradanju sveštenstva iz svih krajeva zemlje, ali i sve ono što je video i doživeo tokom svog posleratnog boravka u Rusiji.

- Prota se zatekao u Rusiji tokom najveće gladi koja je zahvatila tu zemlju, a pomoć koju je prikupio u zemlji doprinela je da ga tamo i danas smatraju svetiteljem - priča naša sagovornica. - Iz Beograda je krenuo 16. juna 1923. godine, da bi preko Bukurešta i Braile stigao u Carigrad. Tu je preuzeo pomoć našeg naroda u hrani, lekovima, odeći i obući, smeštenoj u 53 vagona, odakle ju je prebacio lađom. Glad je najviše besnela u Odeskoj guberniji, u kojoj je prota punih devet meseci lično išao od jednog do drugog mesta i delio pomoć. O njegovom putu po Rusiji i Ukrajini pronašla sam obilje materijala u njihovoj nacionalnoj akademiji i nadam se da ću i to vremenom pretočiti u jednu knjigu.

Prota se družio sa pesnikom Milanom Rakićem, Mikom Petrovićem Alasom, Milutinom Milankovićem, genetičarom Ivanom Vladimirovičem Mičurinom, ali i mnogim drugim velikanima svoga doba. Izuzetno je cenio vredne i požrtvovane ljude i divio se svima koji su imali nove ideje. Pošto je bio veliki voćar, veoma ga je zanimalo ukrštanje raznih voćaka i bio oduševljen kada je upoznao Mičurina, koji je selekcijom voćki dobijao nove sorte različitih osobina. Primenjujući njegova iskustva, u svom voćnjaku u Aleksincu, koji će pokloniti Učiteljskoj školi, prvi je zasadio mladice patuljaste jabuke, koje će se docnije proširiti širom zemlje.

- Naravno, sve ovo su sitnice, mali detalji u niski bisera jednog dugog, plodonosnog života kakav je bio životni put Steve Dimitrijevića - kaže Zorica Peleš. - Na tom putu bilo je i puno spoticanja, nevolja i nesreća, ali i zlobe i pakosti od strane onih koje je često, bez dlake na jeziku, prozivao i opominjao da svoj lični interes ne stavljaju ispred opšteg i narodnog. Nažalost, ni savremenici ni potomci mu se nisu odužili na pravi način, a najmanje što možemo da učinimo je da mu ime otrgnemo od zaborava.



# škole prota Stevan Dimitrijević Zorica Peleš ruski jezik
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima