Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Srbi danas

rss

15.12.2014. Dragoslav Bokan

Srbi danas žive u potpunom haosu, materijalnom i duhovnom beznađu, bez ikakve ideje gde idu i šta će s njima biti.

I po liniji horizontale i po vertikali je stvar više nego tragična, s ma koje strane to posmatrali.

To je strukturni i suštinski problem, ne samo stvar "pogrešnog vođstva" i neke konkretne partije na vlasti. Zato je sve toliko tragično i teško ispravljivo.

Po HORIZONTALI, u ravni svakodnevnog života, našeg standarda i onoga što uspevamo (ili ne uspevamo) da sebi i svojoj porodici priuštimo - Srbija i Srbi su na samom dnu svih spiskova uspešnih i prosperitetnih zemalja sveta. 
Naše fabrike ne rade, proizvodnja je skoro stala, ne pripadamo ni Istoku ni Zapadu, a neprekidno nas ucenjuju one zemlje koje su nam tobože "uzor" i "prijatelji" (one iste što su nas nemilosrdno bombardovale i stavile nas pod svoje ubitačne sankcije, pritom pomažući na sve moguće načine našim neprijateljima).
Političari neumorno otvaraju usta i onako "zabrinuto" pričaju prazne priče. Znaju oni dobro šta se događa i odavno su odustali od ma kakvih iluzija da se nešto može promeniti. Brinu samo o tome da imaju što više novca nakon što im se završi mandat i da parama otkupe slobodu i udoban život od sledeće ekipe na vlasti. 
Mediji vrte uvek iste likove, koji brbljaju o stvarima o kojima ništa ne znaju i izigravaju učitelje podjednako izbezumljenim i neukim korisnicima. Sve se svodi ili na najniže oblike uličarske karnevalske kulture ili na sterilno iživljavanje od svega ljudskog otuđene pseudo-umetnosti (ili "politički korektnih" recitacija za oči i uši naših međunarodnih gospodara).
Svi smo međusobno izluđeni međusobnim svađama i nerazumevanjem. Svi samo "teraju svoje" i pričaju o idealima i potrebi da se "složimo, umnožimo i obožimo" ili, nasuprot, "da budemo deo normalnog sveta" (kako ko), gurajući pritom samo sopstvene interese u praksi gladijatorskog, uličarskog snalaženja bez ikakvih pravila...
Ne znamo čemu pripadamo, kojoj civilizaciji i kom sistemu vrednosti. Izigravamo nekakvu "političku neutralnost", postajući ljigavi poslušnici tuđih interesa bez ikakvog svog stava i mišljenja. 
Uz to smo se i užasno umorili od borbe sa političkim vetrenjačama, gledajući sa užasom i gađenjem sve politikantske vratolomije naših javnih ličnosti što menjaju stavove kao vetrokaz ili plaćeni glumci u provincijskom pozorištu (uvek s novom ulogom, koju treba samo dovoljno dobro "izneti" na javnu scenu, spremajući odmah onu sledeću, često sasvim suprotnu prethodnoj)... 
Klinci su nam prepušteni ulici i strašnim primerima koje gledaju svud oko sebe. Narko-dileri koji rade za moćne gazde sa obe strane zakona vladaju školskim dvorištima i svim gradskim ulicama. Mladi Srbi i Srpkinje bauljaju i vrte se u krug svojih tragikomičnih tinejdžerskih navika i običaja. Ideali su im samo da prežive još jedan dan i da se "dobro provedu" i izduvaju (da im prođe dan, i, zatim, noć, i, opet, onaj sledeći dan)...

A kada je reč o VERTIKALI, stvari stoje još gore.
Kao da se sve vezano za duhovnost pretvorilo u naviku i rituale bez neke posebne veze ni s ljudima, ni sa Bogom. 
Među nama se stvorila nekakva matrica tipskog, "uskotračnog" ponašanja ovdašnjih "vernika" ("čuvara tradicije i pravoslavlja") i "ateista" ("slobodno-mislećih i liberalnih individualaca"), koji najčešće samo odrađuju svoja unapred postavljena opredeljenja, bez mnogo preispitivanja smisla svega onog što propovedaju i brane. 
Kao da se zakorio nekakav oklop opštih mesta i neupitnih modela mišljenja nad svima nama, što sve svodi samo na neprestani referendum dve velike, međusobno suprotstavljene grupe koji smisao svog opredeljenja traže isključivo u raspravi sa protivnicima. 
A i te dve grupacije ("vernici" i "ateisti") se dalje progresivno umnožavaju i usitnjavaju, sve do malih sekti radikalnih ili malodušnih grupa sa visoko podignutim gardom prema realnom životu i "svima ostalima" (drugačijim od njih). 
Pritom samo dodatno jačaju nepoverenje i mržnja naspram svih neistomišljenika, koje takvim svojim držanjem potpuno "zakucavamo" u njihovim stavovima, ne dopuštajući im da se zamisle nad sobom i preobraze... 
Takozvani "dijalog" je samo privlačno ime za stvarno odrađivanje prljavih "ekumenističkih" i drugih "politički korektnih" poslova, na štetu svega autentično našeg, narodnog, maternjeg, otadžbinskog...
"Vernici" se plaše smrti, ne veruju u onostrano, ismevaju čuda, od krštenja i Slava prave porodični hepening i u svemu liče na svoje tobožnje protivnike (koji sve to isto tako misle, samo što ne idu u crkvu). 
A oni koji stvarno veruju često gube vreme i nepotrebno uznemiravaju svoju dušu neprestanim raspravama o tome "gde je Blagodat" i ko je kakav od vladika, ne stižući da osete, svim svojim bićem, ono nadzemaljsko zračenje iskonske pravoslavne, osunčane duhovnosti. 
O ateistima i njihovim mukama neću ni da pričam. Oni ionako isključivo "srećom" i "uspehom" zamenjuju sve druge ideale. A sreće i uspeha u našoj zemlji je sve manje i onda čitava ta bezbožna grupacija unapred gubi sve svoje bitke. Ostaje im samo da kukaju, nerviraju se, uzdišu i ismevaju vernike (i "vernike")...
"Revolucionari", "anarhisti" i svi drugi "agnostici" i "nihilisti" su još smešniji, jer nisu apsolutno ništa učinili u dvadeset godina našeg zajedničkog trpljenja vladavine najgorih. Njihov bes je ograničen samo na internetovske kamenice i fejsbukovske "Molotovljeve koktele", a cinizam je postao samo "stil" i "način izražavanja" ove tužne i tragikomične ekipe...
Virtuelni život na internetu ruši i ono malo spontane međusobne solidarnosti (osim kada se nečija nesreća postavi na naslovne strane najčitanijih portala), a svi glume pomiritelje i neutešne žrtve ovakvog stanja stvari (i oni najgori i oni najbolji podjednako uzdišu nad našom neslogom i pišu protiv nje, istovremeno spremni da se svađaju i kritikuju svakog ko se usudi da samo pomisli nešto malo drugačije od njih). 
Svako traži od drugih da urade nešto u njegovo i opštenacionalno ime, kao da ti "drugi" imaju išta veće resurse i mogućnost delovanja od njega/nje. 
I svi uvek misle da su u goroj poziciji od svih ostalih, pa ih to dodatno stimuliše da se ljute, budu ljubomorni i cinično-nepoverljivi ("Lako je njemu da to priča, kad... !") prema svojoj sabraći u nesreći.

Stanje u Srbiji je strašno. 
A u toj strahoti mi živimo naše dane i probleme, zajedno sa svojim porodicama i prijateljima, željama i strepnjama, nadama i potrebama.

Samo molitva Bogu i neumorni rad na sebi mogu da nas ojačaju, uz radoznalost, skromnost, strpljenje i dobrodušnost (koji nam tako nedostaju).

P. S.
A ako poverujemo da se u srpskoj politici može nešto realno i ubrzo promeniti, onda je ime te nade dr Vojislav Šešelj. Može, naravno, i neko drugi, ali je to onda zaobilazni, neizvesniji i mnogo sporiji put ka neophodnim promenama.

Srećom, kao što to uvek naglašavam, postoji i Rusija, pravoslavna i moćna, spremna da bude uz sve one koji to zaista zaslužuju.

Bogu hvala, ipak nismo sami, ni prepušteni sami sebi!


# Vojislav Šešelj Di
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima