Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Država apsurda

rss

08.11.2013. Miodrag Tasić

Drugi neguju teatar apsurda a mi državu apsurda! Makar da u nečemu prednjačimo. Siromašna i prezadužena Srbija nikako da se uspravi. Kleči se i moljaka, prosi, savija se kičma u nedogled. Ekonomski posrćemo. Tonemo. Davimo se. Do guše smo u nečemu što nije pristojno pominjati. Ali, da li je baš tako?

Država apsurda

„Srbija gas“ je najveća gubitnička firma u Srbiji. Ako su tačni navodi štampe, čak 37 milijardi dinara tereta stvara ovo preduzeće. U isto vreme, izvesni Bajatović, direktor Srbijagasa zarađuje mesečno dva miliona dinara! Neverovatno, ali istinito. Dvadeset hiljadarki u evrima prima čovek koji vodi najgoru firmu u Srbiji. Ako je za utehu, ostali direktori javnih firmi u Srbiji zarađuju manje. Sva javna preduzeća kod nas posluju s enormnim gubicima. U isto vreme radnici zaposleni u tim privilegovanim preduzećima zarađuju daleko više nego radnici u privatnim preduzećima. Ali zato skoro da ništa ne rade. Ko sumnja neka pogleda kako nam izgledaju putevi, pruge, mostovi, kako funkcioniše vodovod, kanalizacija u bilo kom srpskom gradu, opštinske zgrade, stadioni, škole, bolnice...

Svakako da nema dovoljno novca za održavanje i unapređenje javnih delatnosti. Onih od opšteg interesa. Možda bi se koji dinar mogao uštedeti na račun pomalo nestašnih radnika koji u radno vreme piju pivo u birtijama, igraju igrice na kompjuterima ili skoknu do imanja da oberu kukuruz i grožđe? Verujem da železničari nemaju previše mogućnosti da naprečac naprave brze pruge, kupe savremene vozove i lokomotive ili da izgrade velelepne železničke stanice poput onih u evropskim metropolama. Međutim, usudio bih se da predložim da ona polovina železničkih radnika što čini nepotrebni višak zaposlenih na železnici po zvaničnim procenama, da se taj višak ipak nekako uposli. Recimo, da uzmu kose, sekire i motike u ruke, da poseku šiblje i travu kraj pruge, da sakupe pobacano smeće i da ga uklone; mogli bi, isto tako, povremeno da operu sedišta i podove u vozovima, onako istinski, a ne da čistačica kao od bede prođe štrokavom krpom ovlaš po hodniku. Ne bi im pala kruna s glave i da malo pometu oko železničkih stanica, makar povremeno da okreče, da sakupe i tu neizbežno smeće, da budu ljubazniji prema putnicima. Sve to ne košta, a normalno je u tamo nekoj Evropi kojoj težimo!

Nema napretka dok se ne uvede odgovornost za svako činjenje, ali i za nečinjenje. Kako za one što rade, takođe i za one što ne rade ništa a morali bi. Ili rade onako kako ne treba. Mi očigledno ne umemo da nađemo rešenje za tuđe propuste, za nerad, za štetu koju počine neodgovorni i zlonamerni pojedinci. Pod uslovom da se zbilja radi o ojedincima!

I tu bi mogli da primenimo tuđa iskustva. Istorijski proverena i potvrđena. Ne može učitelj da prođe nekažnjeno ako ničemu nije naučio učenika. A ovaj posle završi velike škole, zaposli se, a tup, tup, ko bukva. I šta će takav da postigne u životu? Lekar kad pogreši u lečenju i upropasti pacijenta, ne može da se vadi na oronulo zdravlje bolesnika, na iscrpljeni organizam, na loše bolničke uslove. Ili kad direktor državnog preduzeća pokrade firmu u kojoj je svemoćan i otera je u stečaj a radnike na biro za nezaposlene, ne može ostavkom da kompenzuje zlo koje je počinio. Takvome treba oduzeti svu imovinu koja mu se zatekne. Da plati svu nastalu štetu, a ako imovina ne pokriva vrednost upropašćene imovine, kao i nadoknadu radnicima za izgubljenu zaradu koju bi ostvarili, onda direktora u kazamat i na prinudni fizički rad. Sve dok se ne naplati i poslednji dinar. Pa ako i skonča pre nego što je izmirio obaveze, onda razliku da nadoknadi onaj što ga je postavio za direktora. Dakle, njegov partijski šef, jer kod nas bez podrške stranke ne možeš ni onu stvar da izvadiš.

Asirski nevešti hirurzi kažnjavani su tako što se nad njima vršila ista operacija i sa istom greškom koju su oni počinili nad pacijentom. Persijske sudije pravdu su delile sedeći na odranim kožama korumpiranih prethodnika. Ako ne želimo strane primere, možemo se osloniti i na sopstvena iskustva iz prošlosti. Kada bi Miloš Obrenović započeo gradnju kakve građevine, pre početka radova na vidnom mestu bi prvo visoko postavljali čengele. Majstori zidari su znali da ako građevina ne ispadne kako valja, sami će visiti na onim čengelama!
Uvek treba imati na umu da svet ne počinje od nas!           

Miodrag Tasić
Miodrag Tasić

 


# Miodrag Tasić javna preduzeća radno vreme Miloš Obrenović
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima