Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Kolumna Miodraga Tasića: Na putu za Katar(zu)!

rss

24.11.2021.

Desilo se čudo. Srbija se plasirala na svetsko prvenstvo u fudbalu 2022. godine u Kataru. Pobedom u poslednjem kolu protiv favorizovane Portugalije, evropskog šampiona u fudbalu i jedne od najjačih nogometnih velesila, i to još na gostujućem terenu, u Portugaliji.

Foto: Wesley Tingey / Unsplash

Dakle, direktno smo se plasirali na mundijal. Bez mrcvarenja u takozvanom baražu, u kome se sastaju drugoplasirane reprezentacije iz svake grupe. Doduše, i sada smo postigli pobednički gol u poslednjem minutu utakmice, kao što je bio slučaj i mnogo puta ranije; setimo se gola Stanislava Karasija davne 1973. godine protiv Grčke u kvalifikacijama za svetsko prvenstvo, slavni pogodak Radanovića u Splitu 1983. protiv Bugarske, sada u kvalifikacijama za evropsko prvenstvo. Ima toga još, ali i ovo je dovoljno.

Najveće zasluge za plasman na najprestižnije sportsko nadmetanje mnogi pripisuju treneru reprezentacije Srbije Draganu Stojkoviću Piksiju. Uspešan bivši fudbaler dokazao se i kao trener. Prvo u svetu, onda, evo i kod nas. Od posrnule i bezidejne organizacije, koju su predvodili razni Kokeze, Krstajići i njima slični anonimusi, iako Srbija raspolaže kvalitetnim fudbalerima i trenerima, uglavnom negde u belom svetu, Piksi je stvorio izgleda pobedničku atmosferu i udahnuo dušu u ekipu. Isto tako i sami fudbaleri u reprezentaciji iskazali su požrtvovanje, čvrstinu i mentalnu snagu. I oni zaslužuju pohvale. Međutim, tvorac trijumfa je Predsednik republike Srbije. Lično je odabrao Stojkovića za trenera reprezentacije. Dao mu je potpunu slobodu u radu. Zato što je verovao u Piksija. I što je najvažnije, Predsednik je posetio srpske fudbalere u avionu pred polazak za Portugal. Naravno da je ta poseta silno obradovala i motivisala reprezentativce. Potom je pobeda nad Ronaldom i ostatkom samo logičan sled događaja. Isto kao i milion evra nagrade fudbalerima, kojim ih je predsednik nagradio za pobedu. Dobro situirani fudbaleri su ovaj poklon i sami dalje poklonili; u humanitarne svrhe!

Ovog puta se poseta Predsednika fudbalerima pokazala uspešnom. Ipak, treba izbegavati slične poteze u budućnosti. Rizičan je to potez. Mogli su fudbaleri i da se uplaše velike odgovornosti. Ogromna je to čast da te lično isprati prvi među nama. S druge strane, teško breme. Noge klecaju od toga. Svojevremeno je Josip Broz posetio jugoslovenske fudbalere u Nemačkoj. Bilo je to na svetskom prvenstvu 1974. godine. To je bilo posle onog Karasijevog gola i nakon pobede u majstorici sa Španijom. Golom Josipa Katalinskog. I tada, pred utakmicu s domaćinom Zapadnom Nemačkom, Drug Tito posećuje reprezentaciju Jugoslavije. Istina, postrojeni fudbaleri Jugoslavije tri sata su strpljivo čekali maršala, pa su im se noge kasnije zavezale protiv Nemaca. Glatko smo izgubili i ispali iz daljeg takmičenja. Bilo je nekih neproverenih priča da je Tito prodao utakmicu Nemcima za sedamsto miliona maraka. Da bi država izbegla bankrot. Ni atmosfera u reprezentaciji nije bila kao danas. U ono vreme fudbaleri su mnogo manje zarađivali od današnjih vedeta. Čak je i fudbalski savez zakinuo igrače za neke pare. Obećali novčane nagrade, pa nisu dali. Moguće da pare još nisu bile legle od već pomenutog nemačkog kredita od sedamsto miliona? Koji nikada nije ni vraćen!

Sumnjam da je maršal uživao manji ugled od našeg predsednika. Pre će biti da su se ondašnjim reprezentativcima noge odsekle od straha. Da ne obrukaš doživotnog predsednika. Maršala. Heroja, ratnika, borca, mirotvorca, akademika, lovca, i šta još nije bio?

Predsednik Srbije je veličina. Ipak, ima razlike u odnosu na maršala. Predsednik voli sport uopšte. Najviše, čini se, košarku. Ne bi inače učio za košarkaškog trenera. Ali, voli i fudbal, a prati i ostala sportska nadmetanja. I bogato nagrađuje pobednike. Maršal, naprotiv, nije baš mario za sport. Možda tek ponešto. Eventualno konjički sport, mačevanje i streljaštvo. I sam je bio uspešan strelac. Dokazao se u streljaštvu  kao austrougarski vojnik u borbama u Srbiji u Velikom ratu. Toliko je bio uspešan da su ga odlikovali i unapredili. U sledećem svetskom ratu  slovio je  kao glavnokomandujući, ali lično nije pucao u neprijatelja. U borbi svakako ne. Ako je i pucao, onda je pucao u zarobljene i nemoćne. Posle tog rata, pošto je za svu bežaniju i pogibelj dobio čin maršala, uglavnom je pucao u divlje svinje, jelene i ponekog medveda. Koliko se zna.

Maršal nije bio cicija. Trošio je na sebe. Kitio se odelima, pušio najskuplje cigare, pio najkvalitetniji viski, plovio morima i okeanima, darivao gladan narod Albanije srpskom pšenicom i brašnom. Otetom od srpskog seljaka. Međutim, sportiste nešto nije nagrađivao. Mogli su do mile volje da osvajaju medalje i pobeđuju,  novčane nagrade ili doživotne penzije nisu im sledovale. Taman posla da neko za osvojenu medalju posle bude nagrađen doživotnom rentom!

U ono vreme su radnici, seljaci i poštena inteligencija makar deklarativno bili više uvažavani od sportista, muzičkih zvezdica, rijaliti šampiona... Danas je drugačije. Radnici rmbače kod stranih gazdi za minimalac koji još ne dostiže cenu potrošačke korpe, seljaci izumiru, a inteligencija je sve drugo samo nije poštena. Da su pošteni ne bi zatvarali oči pred kršenjem ustava, gušenjem demokratije, opštim beznađem, bedom i sveopštim licemerjem. Ako već nisu pošteni, barem su pametni. Inteligentan čovek je, dabome, pametan. To je sinonim. Već tako pametni shvataju odakle vetar duva, pa se priklanjaju. Hvale vođu na sva usta. Trče da se pozdrave s njim, da budu u blizini gorostasa. Ponekad je dovoljno i samo da privire iza leđa. Koliko da te kamera uhvati u važnom trenutku. Poput Nenada Bjekovića, nekada dobrog fudbalera i uspešnog sportskog funkcionera, koji je u već pominjanom avionu s fudbalskom reprezentacijom Srbije ispružio vrat do prsnuća, samo da bude u objektivu. I da ga predsednik naknadno uoči. Verujemo da će uslediti fotelja predsednika Fudbalskog saveza Srbije!

Slične počasti uživao je Josip Broz svojevremeno. Sloba Milošević ništa manje. Sada, normalna stvar, veran i odan narod podržava današnjeg vođu. Tako je to u Srbiji odvajkada. Narod obožava jakog vođu. Zamenjuje mu oca. Glavu porodice. Voli dok voli. Posle ga psuje kao najgrđeg. Tako će biti i ubuduće. Zato i ovaj plasman na svetsko prvenstvo u fudbalu ostaće zapisan kao put u Katar. Put za katarzu (pročišćenje) malo će pričekati.

Miodrag Tasić


# fudbal Aleksandar Vučić Miodrag Tasić Josip Broz
@avucic @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima