Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Najstarija porodica iz carske Rusije u Žitkovcu

rss

29.11.2020. Boža Marković

Kako bi smo sačuvali od zaborava poreklo nekih ruskih porodica pišemo nove redove u tom cilju, ali i zato što se uglavnom radi o dobrim, disciplinovani, radnim i vrednim ljudima koji su naši susedi, poznanici, prijatelji, kao i saznamo kako su Rusi posle crvene revolucije, bežali i u Kraljevinu Srbiju, KSHS, a i u novije vreme su mnogi Rusi izabrali Republiku Srbiji za svoju zemlji. Koji su ih razlozi vodili u zemlju podrške- našu Srbiju?

Episkop niški Irinije u razgovoru sa ženom Desimira Jovića

Smisao ovog pisanja je da se potvrde su naši zajednički koreni, povezanost i neraskidive veze sa našom braćom Rusima. 

Osnovno i glavno u ovome su u viševekovnoj međusobnoj povezanosti, međusobnoj pomoći i saradnji u svim prilikama od značaja za opstanak svakog od naša dva naroda: ruskog i srpskog. Naizgled, kao da su u pitanju dva naroda koja nisu upućeni jedan na drugog, ali istina je sasvim drugačija. Vekovne teške prilike svaka od ova dva naroda su nas povezivale, pa i više od toga. O tim korenima govorila su dva naša blaženopočivša  patrijarha: Pavle i Irinej i to tako da smo imali priliku da ih slušamo. Prvog 2001. na 125. godišnjicu od pogibije div-junaka Nikolaja Nikolajeviča Rajevskog, a Irineja 2006. godinu sličnim povodom u Gornjem Adrovcu, kao preosvećenog vladiku niškog. Patrijarh Pavle je govorio o našoj pomoći ruskom narodu u vreme kada su oni bili napadani od Tatara, i o tome da nam je ruski narod to vraćao mnogo puta kroz istoriju. Jednu veliku žrtvu dao je ruski pukovnik dobrovoljac Nikolaj Nikolajevič Rajevski, istakao je tada patrijarh Pavle.

Patrijarh Irinej, kao što se moglo čuti govorio je, kao i u Gornjem Adrovcu 2006. kao episkop niški, da srpski narod kao mali narod "treba da veže svoj mali čamac za jednu veliku lađu". Jasno je, bilo i tada i sada, na šta je on ustvari mislio.

Ni ambasador Aleksandar Konuzin, nije drugačije mislio govoreći o vezama naša dva naroda posle opela i odavanja počasti "Nikoli" Rajevskom, 2. septembra 2010., koga smo mi posrbljenim imenom nazvali i to ime mu na spomeniku na mestu pogibije uklesali u istorijskom Gornjem Adrovcu.

Tako je 2012. Aleksandar Nikolajevič Konamihin, sada službenik u Ambasadi RF u Beogradu, govorio na pomenu Nikolaju Rajevskom, pored o ruskoj žrtvi, i o tome da su i Srbi ginuli za Ruse!

Kad i kako? On je tada istakao primer Mihajla Andrejeviča Miloradoviča i još devet drugih generala, od 37 rukovodećih generala frontom, u Otadžbinskom ratu 1812. General Miloradovič je držao centralnu poziciju na tom frontu i zajedno sa svojim prijateljima generalima je za zasluge u ovom ratu dobio plemićku titulu, odlikovanja i važna mesta u carskoj Rusiji. Deset srpskih pukova je bilo ustvari deset jurišnih pukova koji su učestvovali u ovom ratu. O ovim našim generalima se u novije vreme malo više piše. Nešto o tome bilo je napisano, iz našeg pera, 2012. u  niškim "Narodnim novinama", ali nedovoljno, jer novinarska vest nije mogla da donese sve pojedinosti. Zato je pojava onlajn izdanja, poput ovog aleksinačkog, dobro došao, jer može i opširnije da se piše.

Odakle Srbi u Rusiji? Pojava Srba u Rusiji je bio razlog da carska Duma Rusije donese dekret o osnivanju dve nove ruske pokrajine, sredinom 18. veka koje su naselili Srbi. To su bile granične teritorije u Ukrajini gde je formirana carska ruska vlast.

N. Konamihin sa veteranima fudbala Srbije koji su mu zahvalili na podeljenoj priči o stradanju Srba za braću Ruse

Upravo iz tih krajeva, ali i iz razloga opisanih do sada, iz Ezerska, u Donjeckoj oblasti je porodica Asejev, iz Žitkovca. Stari Ivan Asejev rođen je 1892. i bio je knjigovođa u tamošnjem rudniku. Imao je još šest brata i jednu sestru. Stari Ivan dopisivao se sa svojom sestrom. Odnosno, ona mu je pisala pisma i javljala mu ono što je bilo interesantno za porodicu Asejev u Rusiji. Međutim, na tome je ostalo. Nikakvi dalji kontakti nisu od tada do danas u okviru porodice Asejev iz Srbije učinjeni. Bio je dogovor da on njoj ne odgovara. Kada bude prestala da mu piše znači da više nije na ovom svetu. 

Ne znaju ni njegovi mnogo o ocu i njegovom poreklu, zašto i da li je još neko od njih rešio da se iseli. Znaju samo da u okolini Kruševca postoji i živi porodica Asejev. Da li su u srodstvu videće se? Pošto je informatika čudo, čućemo da li će neko da se javi iz Ukrajine, a iz ove je porodice? Znaju potomci Asejev Ivana

da je rešio da pobegne iz Rusije i to je uradio odmah 1917. po Oktobarskoj revoluciji. Došao je u Niš i tu se oženio prvi put. Radio je u MIN- u Niš, u livnici. Mogao je vrednim radom i trudom da uštedi nešto novca i kupi plac u Žitkovcu, nakon braka sa Stojankom- Cajom, rođenom Kragujevčankom. Sigurno nije bio njegov izbor žene iz središta Knevine Srbije. Bili su mirni i tihi ljudi. Obični, usredsređeni na svoju porodicu, sina Ognjena i Bogomira, koje znamo pod nadimkom Rus, za oba brata. Ognjen je radio u RIK- u na Aleksinačkom Rudniku i bio jedan od stradalnika u rudaraskoj nesreći pre tačno 31 godine. Preživeo je, ali je umro od posledica užarenog metana, koji mu je oštetio pluća. Ognjen je iza sebe ostavio sina, koji sa majkom i ženom živi na imanju dede Ivana. Bogomir- Boga Rus je mlađi Ivanov sin. Živi sa ženom, takođe na očevom imanju. Njihove ćerke Nataša, koja živi u Republici Srpskoj, ima dve ćerke Mariju i Anu. Marija je dilomirani pravnik i radi u SO Aleksinac, a Dušica ima dva sina i živi u Aleksincu.

Iza starog Ivana Asejeva ostala su  deca, dve skromne kućice, kao i oronuli spomenik na žitkovačkom groblju. On je, verovatno iz straha koji je pratio mnoge izbegle bele Ruse, uništavao sva pisma, i nema drugog, osim pomenutog i ove priče, bar za sada, koju delimo sa vama. Umro je pre skoro pet decenija i sa ženom imaju skroman spomenik na žitkovačkom groblju. Tu u Žitkovcu na groblju počiva i njihov sin Ognjen- Ganja Rus.

U prethodnoj priči o Rusima u Aleksincu, bilo je nekih nagoveštaja u tom smislu. Međutim, takvih strahova postoji i u našem narodu sa dešavanjima od četvrte decenije prošlog veka, ali sve to protokom vremena sve više bledi i nestaje, pogotovu što su mnogi sa obe strane fizički nestali.

Nadamo se da će ova sadržina imati nekog odjeka iz više razloga.

Uzor u tome treba da nam budu filmovi koji se zovu "Otac" i "Majka" čuvenog filmskog režisera Nikite Mihajlkova. On je sve ono, kao blistavi slovenski i svetski filmski um, snimio i dao nam zadatak da svi, bez obzira na poreklo, trebamo mnogo toga da saznamo o nama, o našem poreklu i starini. To se i u srpskim životima zna, zna se ko je kome šta učinio, naročito ono loše, da nam se drugi put ne ponavlja. 

Nadalje, primer Crkve "Svete Trojice" u Gornjem Adrovcu, koja je crkva jednom pojedincu "Nikoli" Rajevskom, koji je život svoj položio za prijatelje svoje, kao i u našoj nedavnoj priči o ovoj svetinji, iako ona živi svoj drugi novi život, posle tragičnih događanja, kada je 26.3.

1946. ubijen gornjeadrovački pop Božidar Dimitrijević, ona je iako obnavljana više puta, o čemu smo pisali više puta, ponovo u stanju koje zahteva ozbiljnije radove. Tu moramo ponovo da se setimo telefonske priče jednog našeg sugrađanina na Hepi TV u emisiji "Posle ručka", nedavno nakon upokojenja patrijarha Irineja.  Vanja Bulić ga je pitao čega se seća šta im je episkop niški Irinej, sadašnji preminuli patrijarh, govorio pri prvom susretu. Odgovor mu je bio da im je episkop niški govorio o floralnim motivima- istočnjačkim arabeskama i oslikavanju crkve, pitao ih o poreklu, ali i o tome da postoji fotografija na kojoj se vidi kako episkop niški razgovara sa ženom koja je imala obavezu da otvara Šarenu crkvu ili Crkvu ljubavi. Tom prilikom susreta sa preosvećenim vladikom niškim Irinejem, na Vidovdan pre više od trideset godina, bilo je više nego očigledno, što svedoči i slika, da episkop niški nije bio zadovoljan održavanjem te svetinje. 

No, to redovno sa vremenskim razmacima izostaje iako je ona kulturno dobro Zavoda za zaštitu spomenika kulture Republike Srbije i istog takvog Zavoda iz Niša. O tome postoji poseban stav naše crkvene sredine, jer je ta "Crkva naša". A da li je samo naša, ako je građena od zaveštanog novca njegove majke- pukovniku Nikolaju Nikolajeviču Rajevskom? Tu je i pitanje da li ruska strana čini sve da to bude bolje!? Naravno, da čini. Naprotiv, o tome govori pomen Rajevskom ove godine 2. septembra kada je bilo, među dvadeset delegacija, koje su mu odale počast pet ruskih: iz Ambasade u Srbiji i Ruskog doma RF, RIHC u Nišu, kao i dva izvorno ruska društva koja rade pod okriljem RS. Bez postavljanja daljih pitanja kao da zaboravljamo da je iako tragična smrt, jednog naše brata, iz značajne i poznate carske porodice Rusije i zaljubljenika u Srbiju, ali ništa drugo. Zato se naša legenda razlikuje od drugih.  Ali ne trebamo da zaboravimo ogromnu blagodat koja je izlivena na Golo brdo i Gornji Adrovac pogibijom junaka, čiji drugi lik opisan u "Ratu i miru", kao grof Vronski, predstavlja biser svetske književnosti u delu koje je najprevođenije posle Biblije.

Veću brigu zahteva i spomenik palim Rusima 1876., na Brđanci, jer ga najeda zub vremena, Crkva u Deligradu, drugi spomenici, kojih iz ovog istorijskog perioda ima najviše na teritoriji naše Opštine u celoj Srbiji. Naravno tu spada i spomenik palim Rusima u Drugom svetskom ratu na starom aleksinačkom groblju. Da ne govorimo o nedavnim aktivnostima nekih naših društava u vezi stradanja crvenoarmejaca u Rutevcu i kod Lutvine česme, o čemu je bilo reči na ovom sajtu, kao i inicijativi da se ovim borcima za našu slobodu, iz novije istorije, podignu spomenici. 

Iz prethodne priče Rusi u Aleksincu nije se nazrelo ni iz daleka, da je podatke o porodici Šepetkovski i njihovom značajnom poreklu pribavio kum malog Sergeja Šepetkovskog u RF, naš poznati i nagrađeni glumac u RF, a i omiljeni mlađi lik našeg glumišta poznat iz mnogih ostvarenja među kojima su mnogi popularni filmovi i TV serije rado gledane na našim TV i drugim uređajima. Naravno, tu je i popularni film o Nikolaju Rajevskom "Damin gambit", koga je ruska publika već videla, a mi to zadovoljstvo čekamo.

Mnogo od ovoga je interesantno i za naše filmske stvaraoce, među kojima možemo da računamo i na aleksinačkog Rusa- Andriju Šepetkovskog koji bi sa kumom mogao neke njemu interesantne priče da ekranizuje u svom stilu, kao što je to uradio sa Koštanom na pozorišnim daskama, što je aleksinačka publika videla 13. oktobra ove godine.

Nisu li ovi redovi razlog više da čuvamo našu istoriju, ali i našeg bratskog ruskog naroda?

Teks i foto: Boža Marković- Nesvrćanin


# Žitkovac Boža Marković - Nesvrćanin Gornji Adrovac fotografija Rusija Deligrad
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima