Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Intervju: Dobrivoje Bobi Janković, novinar

rss

02.08.2017. Zoran Živković

- Zanimljiv je slučaj Šekularac. Taj neoboreni rekorder je na Svetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine u susretu između Jugoslavije i Urugvaja od francuskih novinara dobio ne ocenu 10, nego 11. On je po tome ostao jedan original.

Intervju: Dobrivoje Bobi Janković, novinar

Posle bestseler knjige „Šta kaže Madera“ u kojoj je pisao o svim velikim ljudima koji su tokom sedam decenija prošli kroz jedan od najčuvenijih restorana na Balkanu „Maderu“, Dobrivoje Bobi Janković, dugogodišnji novinar „Politike“ nedavno je sportskoj i ne samo sportskoj javnosti darivao još jedno vredno štivo. U izdanju „Službenog glasnika“ izašla je knjiga o drugoj „zvezdi“ Crvene zvezde, Dragoslavu Šekularcu.

Knjigu „Beskrajni Šekularac“ ste predstavili kao društveno-političko-sportsku hroniku jednog vremena. Zbog čega?

- Zanimljiv je slučaj Šekularac. Ja sam imao tu čast da pratim veliki deo njegove karijere. U međuvremenu smo postali i jako dobri prijatelji. Ja sam shvatio Šekularca u jednom vremenu koje je dosta karakteristično za vrednosti u Srbiji. To je bila jedna ličnost koja je bila ubedljivo najpopularnija. I ne samo u srpskom rodu, nego i na prostorima Evrope i sveta. Taj rekorder, neoboreni rekorder je na Svetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine u susretu između Jugoslavije i Urugvaja od francuskih novinara dobio ne ocenu 10, nego 11. On je po tome ostao jedan original. Mi smo na njegovom primeru pokazali sve loše karakteristike i strane našeg društva. Kao najpopularnija ličnost on je samonikli. Njega niko nije izgurao. Njegov transfer nije vredeo 100 miliona evra.

On je postao jedna prirodna pojava sa talentom za tu igru, najpopularniju igru na svetu koja se ne može meriti sa drugima. I to je ondašnje društvo razumelo. Stadioni su bili krcati i ne samo kada je Šeki igrao za Crvenu zvezdu. Ja sam imao tu sreću da upoznam jednog mlađeg čoveka iz Jasike kod Kruševca, koji je bio dokumentarist bez premca. On je pre pojave moje knjige, pune dve godine radio na tome da dokaže ko je najgledaniji fudbaler. Ne koliko je ko utakmica odigrao za reprezentaciju. Pa zamislite, od jednog Šekularca koji je za nacionalnu selekciju odigrao 42 ili 41 utakmicu, jedna mu nije priznata, duplo su nadmoćniji Savo Milošević i Dejan Stanković. To je apsurd našeg poimanja stvari uopšte, ne samo sporta.

Da li je u jednoj takvoj klimi Šekularac bio zloupotrebljavan?

- Šekularac je bio maksimalno eksploatisan. Činili su to mediji, činile su to političke i društvene organizacije. Njega su terali da igra hokej, pa je igrao hokej pred 15000 gledalaca na Tašmajdanu, što je nezabeležen rekord svih vremena. Terali su ga da bude strelac, pa je u Mirijevu osvojio Školsko prvenstvo Jugoslavije. Želeli su da bude i glumac, pa su Hrvati napravili film koji punio bioskope širom Jugoslavije. Ali kada se uzburkala politička klima onda su se Hrvati potrudili i uspeli da taj film sasvim ponište.

Njega su terali da igra hokej, pa je igrao hokej pred 15000 gledalaca na Tašmajdanu, što je nezabeležen rekord svih vremena.

Takva eksploatisana ličnost je doživela sledeće. Kada se Šekularac kao svetski fudbaler pojavio na međunarodnoj sceni, najveći bos tadašnjeg fudbala Anjeli došao je krišom u Beograd. On je bio jedno veliko ne samo privredno već i političko ime. Njegov dolazak je uzburkao politički vrh zemlje. Čak su istražni organi bili zaduženi da istraže kako je Anjeli došao da pregovara sa Crvenom zvezdom o kupovini Šekularca, a da to državni protokol ne zna.

Uglavnom, epilog je bio sledeći. Drug Tito, za mnoge večiti i danas drug Tito koji je mnoge političke odluke donosio tako što bi nešto glasno prokomentarisao, se na Brdu kod Kranja, onako za sebe pitao: „Ko je Boga ti, taj Šekularac, pa šta misli taj Anjeli, dolazi kod Šekularca, a da se ne javi nama? Ali njega ne treba prodati. On ovde treba da zabavlja radničku klasu“. To glasno Titovo razmišljanje o Šekularcu doslovno je zapisano i kod Vladimira Dedijera. Tako je i bilo.

A kako je sam Šekularac podnosio toliki teret slave?

- Taj teret slave nije moglo da podnese deset Šekularaca, a ne jedan čovek. To je bio strahovit teret. On je snimao ploče, filmove, on je bio atrakcija. Sećam se da je posle jednog derbija sa Partizanom, 5000 ljudi išlo za Šekijem od stadiona do Terazija. Saobraćaj je bio zaustavljen.

Kada je došlo vreme, a svakom čoveku posle najvećeg uspona dođe i vreme stagnacije i pada, da je i Šeki počeo da doživljava pad, mi smo kao društvo počeli da ga se odričemo. I polako, polako uspeli da jednu takvu vrednost svedemo na minimum. Meni je bilo veoma teško jer sam to osećao kao jednu veliku nepravdu jednog društva. I tada je u meni počela da tinja ideja da kad sve prođe, da između korica jedne knjige probam da objasnim ko je bio Šekularac i zašto je on beskrajan.

Na Šekularcu je počelo da puca samoupravljanje, tzv. samoupravljanje i tzv. bratstvo i tzv. naročito jedinstvo. Jer kada je on načinio onaj incident u Nišu, Jugoslavija se podelila na tri gola. Kažnjen je sa godinu i po dana zabrane igranja. Zbog toga, posle Čilea nije proglašen najboljim fudbalerom FIFE, niti najboljim fudbalerom Evrope. Na tri gola podeljeni, beogradski novinari i to najveća pera štitili su Šekularca, ali onako kako to umeju Srbi. Malo, ali štitili su ga. Jovan Veličković je napisao poemu o Šekularcu koja u mojoj knjizi privlači apsolutno najveću pažnju. Zagreb je bio i ovakav i onakav, jer Zagrepčani su obožavali Šekularca, on je uvek oduševljavao Maksimir.

Bila bi tragedija da i drugi najpopularniji čovek koji se pojavio u srpskom rodu, a to je posle Šekularca Novak Đoković, ne doživi Šekijevu sudbinu i bude žrtva naših naravi

E, u Bosni je bila sasvim druga klima. Oni su bili oštro protiv Šekija jer su još tada počeli da maštaju o ZETRI, o toj „zelenoj transverzali“. Ja sam imao priliku da u Trebinju vidim kako se ubira harač običnom narodu. Išli su od kuće do kuće i prikupljali pare za Olimpijske igre, drugim rečima za ZETRU. Srbi se nisu previše interesovali šta znači ta „zelena transverzala“. Od svih kolega iz Beograda, to mogu da kažem, ne zato što sam bio dalekovid, jedini ja nisam išao da primim ekskluzivnu prebogatu uniformu za Zimske olimpijske igre koja se sastojala od dve goleme torbe. I svi su otišli na tu Zimsku olimpijadu 1984. Nije mi bilo žao što nisam otišao ali sam rekao zbog čega ne idem i da će nas jednog dana zbog te „transverzale“ zaboleti glava. Inače, Sarajlije su za Šekularca tražile kaznu do 10 godina zatvora. Fudbalom su tada upravljali uglavnom političari i policajci koji nikakve veze nisu imali sa sportom.

Pribojavate se da još jedan veliki srpski sportista ne doživi Šekijevu sudbinu?

- U zaključku svega toga rekao sam da bi bila tragedija da i drugi najpopularniji čovek koji se pojavio u srpskom rodu, a to je posle Šekularca Novak Đoković, ne doživi Šekijevu sudbinu i bude žrtva naših naravi. Da se na jednog takvog sportistu, koji je u dva maha bio najbolji sportista sveta, ne sruči svo to naše politikansko nezadovoljstvo. A znate li šta znači kad Amerika dozvoli da neko van Amerike i van njenih satelita bude najbolji na svetu. Izrazio sam bojazan da Novak ne bude Šeki broj 2. Na promociji knjige u Kruševcu, sam Šekularac je rekao da se to neće dogoditi jer je on imao zlatne noge i drvenu glavu, a Novak ima zlatne ruke i pametnu glavu.

Promocija je održana u Kruševcu, jer Šekularca vezuju lepe uspomena za taj grad. Kakvi su dalji planovi oko promocije knjige?

- Od kada se pojavila ova knjiga ja nemam mira. Zovu ljudi, interesuju se ali ne mogu svima da odgovorim. Promociju traže i u Štipu, rodnom gradu Dragoslava Šekularca. Iako se on tamo samo rodio, oni su mu podigli prelep spomenik. Ići ćemo i u Štip. Ako ne bude para, ići ćemo teretnim vozom.

Svojevremeno se sa nestrpljenjem čekao utorak i vaš komentar u Politici. Da li danas imamo takvih analiza u sportskom novinarstvu?

- Danas imamo poplavu tabloida, poplavu jednog zla koje se usadilo u Srbiji, a u Srbiji se usadi sve ono što ne valja. U Srbiji se najduže usadio komunizam kao jedan pogrešan pokret. Bojim se da ova tabloidna kampanja ne potraje, a vidimo gde nam je ta kampanja odvela mladi svet. Onaj mladi površni svet. Odvela ga je u estradu, u razne prljave zapadne i američke vode.

Objasnio sam da u jednom olimpijskom ciklusu koji traje 4 godine stvaramo naše igrače

Ja sam dosta godina proveo kao amaterski fudbaler, počevši od mog Stalaća. Jedno vreme bio sam po nekima kralj malih terena. To je preovladalo da se odreknem arhitekture i da se okrenem sportu i novinarstvu. Puno sam naučio od Ljubiše Vukadinovića, on je iz Trstenika, takođe sa moravske obale. On je bio najveći, nedostižan. Nije znao strane jezike ali je razumeo sport do te mere da je to bilo impresivno. On je publiku pridobio ozbiljnošću a ne lažima. Jer samo jedna laž je dovoljna da vas publika prozre.

Život se sastoji od crne i bele strane. I uvek slobodno kaži, ovo je crno a ovo je belo. Niko ti zbog toga neće zameriti a tvoji čitaoci će biti tvoji držitelji. I kad zagrmi, kad iz nekog razloga hoće da te smaknu, čitaoci te ne mogu odbraniti, ali će te uvek poštovati. Tako se postajao novinar... Danas je druga klima, ne zato što neko nekog plaća da piše ovako ili onako. Fudbal je u velikom zastoju jer u njemu kruže milijarde. A gde kruže tolike pare kruži i kriminal. Oni amateri koji iz ljubavi obeležavaju terene na uštrb svog slobodnog vremena i svoje porodice nedeljom, oni čuvaju fudbal a ovi koji ga prodaju i rasprodaju izveli su ga iz Evrope. A znamo da smo jednom u toj evropskoj uniji fudbala bili i šampioni, rame uz rame sa jednom Barselonom, Ajaksom, Bajernom, Realom... Danas smo se srozali na petparačku trgovinu. Mi smo napravili samoposlugu za belosvetsku mafiju da dođe i kupuje po mizernim cenama.

Po vama sve se to može srediti ali samo ako bi, kako ste naveli, ovakva fudbalska liga u Srbiji bila stopirana na jedno izvesno vreme.

- Da. I naišao sam na mitraljeze. Ovakva liga kakvu imamo u Srbiji treba da se stopira i da svi igrači koji žele i koje neko hoće, mogu slobodno da odu. I sa ovim igračima koji dolaze sa prekomorskim lađama tajkuni su još više zamračili naš fudbal. Ti igrači nisu nikakvi igrači i nisu imali gde, pa su došli kod nas iako nisu dobro plaćeni. Dakle, objasnio sam da u jednom olimpijskom ciklusu koji traje 4 godine stvaramo naše igrače. Dok sam bio u kruševačkom Napretku zbog organizacije omladinske škole, video sam da u Srbiji imamo mnogo bolje igrače nego što su ovi koje dovode sa strane. Ti mladi fudbaleri zaslužuje dobre trenere i vaspitače. Da im se daju plate, nešto bolje od prosečnih, a ne basnoslovne sume. Potpisujem da ćemo nakon četiri godine imati igrače, imati pune stadione i dva mesta u ervopskim takmičenjima. Naravno, tajkunima koji danas vode klubove to nije odgovaralo i oni su se oštro suprotstavili. I ministar sporta se u to ne razume, nikad nije navratio u fudbal i ne zna njegovu problematiku.

A zašto drugi sportovi imaju bolje rezultate? Zato, jer u njima rade bolji ljudi. U tome je problem našeg fudbala.


# fudbal intervju saobraćaj novinari Novak Đoković ko je ko Olimpijske igre Zoran Živković Dobrivoje Bobi Janković Dragoslav Šekularac
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima