Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Braća iz prvog prstena obezbeđenja Slobodana Miloševića

rss

04.04.2021. Aleksinac novosti

Rođena braća Stojanović, Aleksandar i Vladan, iz sela Rutevac kraj Aleksinca, podnela su na proleće 2000. godine molbu da zajedno služe vojni rok. Nadležne vojne službe Vojske Jugoslavije napravile su presedan i ispunile im želju. Verovatno prvi put su poslale dva brata, a da nisu blizanci, na odsluženje istog dana u istu kasarnu i to već u septembru te godine. Aleksandar je imao 21, a Vladan tek nešto više od 18 godina.

Aleksandar i Vladan Stojanović (2001. godina)

Nakon obuke u kasarni na Dedinju, nastavili su odsluženje vojnog roka kao pripadnici gardijskog protivterorističkog voda koji je obezbeđivao vilu Mir, prebivalište tada već smenjenog predsednika SR Jugoslavije, Slobodana Miloševića, i njegove porodice.

Tako su se našli i u prvom prstenu obezbeđenja i prilikom hapšenja Miloševića krajem marta 2001. O tim burnim događajima govorio nam je Aleksandar:

- Brat i ja smo smo bili u gardijskoj jedinici koja je bila deo obezbeđenja Miloševića. Pored nas 25 vojnika, skupa sa starešinama, bilo je još toliko policajaca-specijalaca kojima je komadovao Senta Milenković. U danima krize pred samo hapšenje bilo je još nekoliko desetina civila, ali ne znam da li su nosili oružje. 

Aleksandar kaže da je sve bilo uobičajeno do 30. marta kada su dobili izričite naredbe da eliminišu svako lice koje pokuša da na silu da uđe u dvorište vile Mir.

- Oko 16 sati ispred kapija je počeo da se okuplja narod i pojačane policijske snage, a u okviru kompleksa osećala se nervoza i neizvesnost. Mi smo se tada povukli u dvorište vile. Dobili smo strikno naređenje da niko živ, bez dozvole i provere, ne može preko zida ili kroz kapije. U dvorištu smo imali dva oklopna transportera sa teškim naoružanjem. Na vozilima su bili Broving mitraljezi kalibra 12.7 mm. Jedan BOV je bio na kapiji prema Užičkoj ulici, a drugi prema kapiji ka Kući cveća. Sve je stavljeno u pripravnost.

Onda su počeli da dolaze i odlaze političari, advokati...Sećam se da sam video Baneta Ivkovića, Živorada Igića, Ljubišu Ristića... Atmosfera je bila izuzetno napeta, naročito za nas u prvom prstenu obezbeđenja, jer je sve vreme bilo jasno da se može desiti napad, a mi smo imali jasna naređenja i metke u cevi.  

Na pitanje kako se osećao povodom prisustva svog mlađeg brata u delikatnoj situaciji, Aleksandar kaže da mu je to bila najveća zebnja:

- Vladan je bio najmlađi u jedinici, tada je imao oko 18 i po godina. Iako je vladalo ogromno međusobno poverenje među članovima gardijske brigade što je svakom ulivalo dodatnu sigurnost, nije mi bilo svejedno zbog njega. Iako najmlađi, isticao se u svemu, tad me je to najviše i brinulo. Bojao sam se da u eventualnom napadu neće misli dovoljno na svoju bezbednost. Bili smo na različitim položajima, on na jednoj, a ja na drugoj kapiji dvorišta.

Nakon desetak mučnih i neizvesnih sati, negde u pola noći 30. na 31. mart usledio je napad na vilu Mir.

- U toku noći počeo je napad na kapiju ka Kući cveća. Ne sećam se da je bilo neke najave ili upozorenja. Nama se činilo kao da nas napadaju huligani u kožnim jaknama, farmericama i sa fantomkama na glavi. Uglavnom svi su bili u civilu. Delovali su krajnje amaterski. Nama na trenutke i smešni. Mi smo bili izuzetno pribrani, ali nam nije bilo lako. Bili smo svesni da ćemo morati da ih eliminišemo ako uđu u dvorište vile, što ne bi bilo teško izvodljivo, ali nije svejedno pucati u tim situacijama u pripadnike svog naroda koju su na zadatku kao i ti. Samo s druge strane.

Razbili su na stražari staklo i bacili fleš bombe. Ukupno tri komada. To je neka vrsta šok bombe, koja ne može da ubije, ali oduzme čoveku motoričke sposobnosti na neko vreme. Srećom pale su dovoljno daleko od nas.

Onda su se zaustavili u poslednjem trenutku i povukli se. Nekoliko njih je uspelo da preskoči kapiju, ali su se vrlo brzo vratili nazad. Hvala Bogu, jer da je još njih ušlo u dvorište i da su nastavili sa akcijom, bilo bi dosta žrtava. Sem eksplozije fleš bombi, ne sećam se da je tada ispaljen ijedan hitac. Niko nije ni ogreban i nikome nije falila ni dlaka s glave, sem što sam ja delimično osedeo.

Naime, prilikom eksplozije jedne od bačenih bombi naš sagovornik je osedeo na potiljku, iako je imao svega nešto više od 20 godina. Tu promenu na njemu sledećeg jutra je primetio njegov brat, a kasnije su mu lekari kazali da je uzrok u nesvesnom stresu prilikom eksplozija. Tu „uspomenu“ nosi i danas na sebi.

- Ubrzo nakon napada, jedan od starešina nam je rekao da ostajemo na položaju, ali da se ne mešamo i da pazimo na sebe. Bukvalno je kazao da će to političari rešiti između sebe. Uveče su došli, koliko se sećam, Čeda Jovanović i Legija sa još nekim ljudima i čuli smo da su u toku pregovori. Onda je tenzija opala. Sve je bilo smirenije. Više nije bilo napada. Ujutru, mislim oko 8 sati 1. aprila, grupa ljudi je izašla iz vile i odvezla se sa nekoliko vozila sa zamagljenim staklima. U jednom od vozila bio je Milošević. Tada se desio onaj incident kada je Marija pucala, ali to nisam video, jer sam bio daleko. Nakon toga smo se i mi povukli u kasarnu, ali samo sa ličnim naoružanjem. Posle dva dana vratili smo se i odvezli oba BOV-a.

Braći Stojanović ipak nije bilo suđeno da mirno provedu ostatak vojnog roka, već pet dana nakon drame u vili Mir čekala su ih nova iskušenja.

- Vrlo brzo nakon hapšenja Mloševića otišli smo na teren u Preševo, tačnije u Kopnenu zonu bezbednosti. Tada se zakuvalo u Makedoniji, bilo je svakodnevnog puškaranja. Od delikatnih situacija najupečatljivija mi je bila prelet američkih helikoptera Apač iznad naših glava dok smo bili na terenu u šumi. Posle nekog vremena, uspeli smo da zatvorimo Zonu B kopnene zone. Našoj jedinici je tadašnji komandant za Preševo, Medveđu i Bujanovac, general Lazarević, odao počast tako što nas je lično ispratio nazad za Beograd.

Pored interesantnih uspomena sa služenja vojnog roka, Stojanovići čuvaju i priznanja. Aleksandar je proglašen najboljim vojnikom u svojoj klasi gardijske brigade, a Vladan je dobio odlikovanje za posebne zasluge za bezbedost, koje mu je uručeno nakon odsluženja u tadašnjem Domu vojske u Aleksincu.

Izvor


# Slobodan Milošević Aleksandar Stojanović
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima