Iskaz - Logor Aleksinac

Sa lokacije: http://www.hdlskl.hr/Iskazi/Aleksinac.html

Ne znam koliko je ovo verovatno, ali...

u svakom slučaju postoji mogućnost komentara...

Iz knjige "Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991... u 21. stoljeće

ALEKSINAC

43°32¢4² Sjeverne zemljopisne širine

21°43¢21² Istočne zemljopisne duzine

LOGOR ALEKSINAC

Nalazi se u Srbiji nedaleko Niša u SR Jugoslaviji. Logor je otvoren padom Vukovara i istočnog dijela Hrvatske. Smješten je u krugu vojarne iz koje je vojska otišla na ratišta, a ostali dijelovi jedinica koji su služili kao straža i vojna policija.

Vojarna se sastojala od štabne zgrade koja je na jedan kat, pet zgrada tz.diviziona koji su bili na jedan kat, a u svakom divizionu su bile po dvije prostorije, jedna u prizemlju a druga na katu, pekare, konjušnice i nekoliko skladišta, a iza toga je bio poligon i zgrade autojedinice sa garažama i ostalim objektima za potrebe auto jedinice. Štabna zgrada, pekara i divizioni su poslagani oko nogometnog igrališta. Cijeli kompleks vojarne je ograðen žicom, a uz žicu se sa vanjske starane nalazila živica. Uz samu ogradu su se nalazila stražarska mjesta, koja su bila pojačana dolaskom zatočenika iz Hrvatske

Svaka soba diviziona,dimenzije 25x12 m je imala zatočenih od 100 do 120 osoba, a svaki divizion, dimenzije 40x20 m, je imao po dvije takve sobe i sve su bile pune zatočenika. Sem pet diviziona zatočenike su smještali i u skladišta i konjušnicu koje su bila isto prazne. U divizionima su se nalazili sanitarni čvor hodnik i prostorija za čuvare, dok skladišta i konjušnica nisu imali ništa. To su bili sve zidani objekti .

U logoru je bilo smješteno cca 1.500 osoba, koji su prošli razne psihičke i fizičke torture.

Dio zatočenika koji nije odvezen u druge logore ovdje im se gubi trag.

Koliko nam je poznato, ovaj logor je bio prolaznog karaktera i nisu bila ispitivanja klasičnog karaktera, nego samo ulazak starješine i vojni policajci i po nahoðenju tukli i pitali "koliko si ubio, koliko si zaklo srba i srpske djece". Maltretiranja su trajala svo vrijeme i nije bilo pravila dal je to dan ili noć. Gdje i kako su završili zatočenici koji su ostali u ovom logoru ?

- Prema izvješću US Department većina muškaraca iz Vukovara odvedena je od strane JNA u razne logore na području Srbije, a jedan od tih logora je i u Aleksincu. U travnju 1992 zatočenici iz Stajićevog , mlaði muškarci, dovedeni su u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu.

180 ZNG -a iz Vukovara su autobusom iz Sr. Mitrovice dovedeni u Aleksinac. Zatočenike su tukli vojni policajci i njihovi komandanti. Ubrzo nakon dolaska u Aleksinac prebačeni su u Niš. Kad su predstavnici Meðunarodnog crvenog križa došli u Niš, pretučene zatočenike su Srbi prebacili u vojne barake u Aleksinac. Nakon odlaska ICRC-a ponovno su vraćeni.

Shema logora po sijećanju

Rudnik

- u rudniku je prema različitim izvješćima bilo zatočeno nekoliko tisuća osoba iz Hrvatske i BiH. Vukovarci su bili prisiljeni raditi u rudniku, a mnogi su tamo i ubijeni. Uvjeti života, prema izvješćima, bili su nemogući.

ETAR MLINARIĆ
BOROVO NASELjE

ISKAZ

1966.godine sam služio vojni rok JNA u Aleksincu, gdje sam bio godinu dana. Uzoran vojnik, nagraðivan sa nagradnim odsustvom, pohvaljivan kao najbolji sportista, prvo mjesto na 7 km u atletici i učešće na svearmijskom takmičenju. U nogometu je moj garnizon bio prvi, a nakon osvojenog prvog mjesta su me na rukama nosili zajedno i vojnici i starješine, slaveći me kao idola vojarne-kasarne.

Sudbina se poigrala da bi padom Vukovara-Borova naselja 20.11.1991.g. sa mojim sugraðanima bio zarobljen i deportiran autobusima u Srbiju i kako je sudbina htjela, dovoze nas u Aleksinac u tu istu vojarnu-kasarnu, a ja kakve sam sreće u istu sobu u kojoj sam proveo 1966.g. lijepe trenutke kao vojnik JNA. Sada je to nešto drugo, autobusi su stali u krugu vojarne i nas su istjerali van vezanih ruku paljenom žicom i stalno nam prijetili da ako se odmaknemo od grupe više od 4 metra daće pucati i svi koji su imali potrebu za malu ili veliku nuždu to su mogli obaviti samo uz grupu zarobljenih, jer ako se odmaknu pucat će naoružana vojska koja je stajala skoro jedan do drugoga oko zavezanih, deportiranih ljudi. Potom su nas smjestili u objekte u kojima su bili smješteni vojnici, tako zvani objekti diviziona, ja sam dospio u 5. divizion. Kad smo unišli u prostoriju odmah su nas natjerali da legnemo potrbuške jedan do drugoga, mislim da nas je bilo oko 100 u prostoriji 25x12 m. Neshvatljivo nalazio sam se u istoj prostoriji kao i 1966.g. ali sada u drugačijoj ulozi, ležao sam na podu sobe i s rukama na zatiljku ( ruke su nam oslobodili prilikom ulaska u sobu ) i ko god je prolazio od vojnih čuvara, drugih vojnika i starješina završio je od svakog po koji udarac po leðima, nogama, glavi, kako pendrekom, tako kundakom puške, vojničkom čizmom i ne znam ja više čime. Kad su nam oslobodili ruke, počeo je detaljan pretres, od glave do pete i oni koji su nas pretresali oduzimali su sve što smo imali od novca, lančića, prstenja, cipela, kožnih jakni, bundi, kaputa i sve što je bilo vrijedno, a stalno su nam govorili ... " ovo vam više neće trebati, a šteta da propadne, jer za vas nitko neće znati gdje ste završili. Vi ste ustaše i niste ništa drugo zaslužili zbog svojih zlodjela, nego da vas strijeljamo." U toj prostoriji su nas tukli nemilosrdno i to je tako trajalo, ne znam ni ja koliko. Kad god su ulazili morali smo leći na prsa i stavljati ruke na zatiljak, a oni su provodili svoju torturu. Jednom su unišli u prostoriju i počele su torture, ali su prozivali pojedince i oni su morali izaći van iz prostorije, a kako su izlazili hodnik čuli su se užasni krici i zapomaganja, sledila nam se krv u žilama, a oni su stalno prozivali i stalno se ponavljao isti scenarij i na mene je došao red, kad su me prozvali, mislio sam vode nas na streljanje ili će nas umlatiti, jer nisam čuo pucnjavu. Više od pola sobe su prozvali cca preko 50 ljudi, kad sam ušao u hodnik, ispratio me jedan vojnik pendrekom po leðima, a u hodniku kordon vojnika s jedne i druge strane i nemilosrdno udaraju sve što prolazi izmeðu njih, a vidio sam da neki leže, ali i njih i dalje tuku, pomolio sam se u sebi, da mi Bog pomogne da proðem taj kordon bez obzira što me još čeka iza toga. Pljuštali su udarci sa svih strana, zanosio sam se od siline udaraca, zapinjao za one koji su ležali na podu, ali sam izašao van hodnika diviziona i vani ugledao sam gomilu ljudi koji se zabijaju jedan u drugog, ali sve do njih je bilo i dalje vatreno, jer oko gomile na 10 metara stajali su naoružani vojnici sa uperenim puškama na gomilu pretučenih i uplašenih ljudi, tako cijeli dan bez bez vode i jela, tek kad je pala noć dobili smo pola konzerve, ali nikom nije bilo do jela. Svi smo bili u svojim mislima, sa svojim najmilijima ili neznam ni ja sa čim, jer nitko nije znao što će se svaki sekund dogoditi. Potom su došli autobusi, vežu nas po dvojicu žicom i počeli su nas sprovoditi na vrlo čudan način, gledao sam ja to prije rata kako su stoku sprovodili, a vidi sada nas, električnim palicama, to sam i sam doživio, pitao sam se ..."da li je moguće, da su nas usporedili sa stokom, ali još gore smo prošli od stoke". Ušavši u autobus uz psovke električne pendreke i razne druge udarce shvatio sam da me sve boli, valjda svaka košćica i svaki dio tijela. Sve one koje su mučki pretukli i nisu bili sposobni sami doći do autobusa, donijeli su ih u dekama i ubacili u autobus. Voze nas u nepoznato, tko god da bi želio pogledati van ili se pomaknuti uslijedilo je psovanje i tup udarac kundaka. Noć je, potom se pojavljuje svjetlo, primijetio sam oznaku mjesta Niš, zatim ulazimo kroz nekakve velike metalne kapije sa zidanom ogradom preko četiri metra. Shvatio sam da je to Niški zatvor, izlazimo iz autobusa i prolaze nam trnci niz kičmu, onako prebijeni, a vani nas dočekuju okorjeli kriminalci i ubice i svakojakim pogrdnim riječima nas časte, a plavi čuvari zatvora - zatvorski milicajci stoje poredani u špaliru s pendrecima i čekaju "ljute Ustaše",koji moraju tuda proći i nastaje pakao, jer je svaki pendrek milicajca iskusnog zatvorskog našao mjesto na svakom prebijenom zatočeniku koji je bio vezan za drugog, tako da nije mogao brzo proći i ne daj bože da ako mu onaj drugi zatočenik pao, a on vezan žicom s njim, teško njemu, to nam je bila dobrodošlica, mislim nezaboravna.

U Aleksinac je došlo negdje od 1.000 do 1.500 osoba, većina je odvezena za Niš, a za jedan dio nismo nikad saznali gdje su.