Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Kad rudar kaže da bi sišao u vulkan, to nije samo metafora

rss

21.11.2014. Bojan Bednar, vice.com

Portal vice.com objavio je reportažu o Danijelu Pircu, rudaru iz Aleksinca

Kad rudar kaže da bi sišao u vulkan, to nije samo metafora

Jedra, krupna smokva iz slatkog kojim su me dočekali, i njeni medni, životvorni sokovi trebalo je da odagnaju teskobu za koju sam, okovan predrasudama, sumnjao da mi se sprema. U svom domu dočekao me je rudar Daniel Pirc. Priča s njim i njegovom porodicom trebalo je da nosi tamni pečat teškog života rudara, kao mrki ugalj kog Daniel već 20 godina iskopava.

Scenografija je već čekala: u udobnim smo baštenskim stolicama na terasi porodice Pirc, a pod nama leži Aleksinac, varošica koju svi znaju po nizu katastrofalnih nesreća u rudnicima, s ogromnim brojem žrtava, što je na kraju rezultiralo zatvaranjem rudnika. Od 1989. kada je metan ugasio 90 života, rudari iz Aleksinca rade po okolnim rudnicima. Tako i Daniel, svakog dana samo do posla 40 kilometara, i nazad isto toliko, a u međuvremenu špartanje dugim i opasnim hodnicima rudnika.

Međutim, umesto mraka bremenitog života, socijale bez budućnosti, kako mahom zamišljamo rudarske porodice, najviše zahvaljujući „Petrijinom vencu" ili „Katangi", kod Pircovih su svi nasmejani. Verovatno i zbog toga što Daniel sam taj mrak vešto ume da ostavi iza sebe, u jami rudnika u Čitluku kraj Aleksinca u kom radi kao vetreni nadzornik, što znači da se brine o presudnom reusrsu – svežem vazduhu za rudare. Zatečen time, prosipam floskule, pitajući ga da li mu je teško da radi, voli li svoj posao, da li se boji, kako s teškom povredom kičme zbog koje teško hoda uopšte može da radi.

- Misliš da bih ja ovako ćopav išao da radim da ne volim? I drugarstvo i humanost među nama rudarima, to volim. Jebi ga, težak je posao. Svi znamo gde idemo. Al' šta ću, ja ne znam, kad bi se zatvorio rudnik, ja ne bih ni sveće umeo da prodajem u crkvi. Ova bolestija me pojela tako da... Ranije u Titovo vreme, operišeš diskus herniju, i kod Slobodana Miloševića isto, odma' penzija. Sad nema više. Mo'š da se operišeš sto puta, nema. Al dobro nisu loši ljudi ovi na rudniku, trpe me tako ćopavog, priča Daniel.

Neće biti, mislim, da je samo ljubav i drugarstvo u pitanju. Razmaženi gradski tipovi kao ja koji s ugljem imaju veze samo kad u velegradu nestane struje zbog nekakve havarije, i to na površinskim kopovima, ne mogu tek tako da shvate zašto bi se neko spustio u 223 metara duboku jamu, da lopata i pijuka ugalj i guta prašinčinu. Mislim, čoveče, kako se ne bojiš?

- Nisam se nikada bojao, ali i da jesam, sad je mnogo teže za posao nego 1994, kad sam počinjao. Ko dođe, nema strah – ne strah, mora da trpi. A šta ću ja, evo vidiš me. Moram da izdržavam porodicu, majka ima svoju penziju, i supruga mi radi, ne oskudevamo mi baš nešto mnogo, ali ja bih u vulkan sišao da obezbedim porodicu.

- Izađem mesečno od 65 do 68 hiljada, ja sam zadovoljan, iskreno. Kad gledam ljude po Aleksincu, da se ne lažemo, super mi je. Ljudi rade za po 10, 15 hiljada, i moja žena sto doručkova, sto ručkova i sto večera spremi za 21 hiljadu. Radi u internatu, kuvarica, objašnjava Daniel.

Snažne zakletve, kao ovu s vulkanom, svakodnevno možete čuti, ali kada je izgovara čovek koji se svakodnevno, bez straha, zbog ljubavi prema porodici spušta u utrobu zemlje, shvatite koliko su njegove reči mnogo više od metafore. Zato odustajem od malih podmuklih trikova kojima se novinari neretko služe, ovde patos neću naći, ukoliko sve ne upropastim i sam ga stvorim.

Predosetivši, Daniel na trenutak svojom jednostavnošću prži koliko i miholjsko sunce pod kojim sedimo.

-Težak je to posao, ali ako je mogao moj otac, mogu i ja. To je sve što o tome imam da kažem, ponavlja.

Nisam pomenuo? Danielov otac je bio rudar. I deda i pradeda su bili, i verovatno još dalje u porodičnu prošlost nastajalu najpre u rudnicima u Sloveniji. Početkom prošlog veka, Pircovi su se doselili u Srbiju, na Rtanj, tamo je rođen i Danielov stric. Radili su u tamošnjem rudniku sve do trideset i neke, kada je zbog velike nesreće rudnik zatvoren. Danielova majka Gordana prepričava užas kojem je prisustvovala njena svekrva, Danielova baka:

- Bila je to metanska jama, ali se u nju ulazilo kao u tunel, rudari se nisu spuštali korpama u jamu, kao u Aleksincu. Kada se dogodila nesreća ljudi su se odmah okupili kraj ulaza, a iz jame su istrčavale žive buktinje, ljudi toliko izgoreli da ni njihovi najbliži nisu mogli da ih prepoznaju, priseća se.

Uz opasku da su Slovenci predodređeni da budu rudari, ona pominje skoro makondovsku figuru u porodičnoj istoriji, Danielovog dedu s majčine strane, koji je radio koliko god je mogao, jer tada nije bilo penzija, preko 60 godina, povukao se zatim, živeo mirno i dočekao pune 94 godine.

- Velika grupa Slovenaca je došla na Rtanj, da se naši ljudi nauče i osposobe, jer je ovo većinom bio zemljoradnički kraj, pa su za vreme Drugog rata internirani, i u Nemačkoj su radili kao rudari, i živeli su na jednom krompiru. Nakon rata su se vratili u Trbovlje, u Sloveniju, ali tamo nisu odmah počeli da rade rudnici. Čuli da počinju da rade rudnici u Aleksincu, i došli. Dobili su lepe stanove, a svaki dan po dve salame. Kući su se vraćali peške, crni koliko i ugalj koji su kopali. Tada nije bilo kupatila u rudnicima, pa su se kod kuće su se kupali, u drvenim koritima, a voda se grejala na šporetima, objašnjava nam.

Osokoljen pričom koja se oko mene plete, pitam Danielovu suprugu Snežanu možda najtupaviju stvar koju možete pitati u domu rudara: da li strepi kad joj suprug odlazi na posao. Strepnja je da li će ti proći kartica na kasi u supermarket, jer keša nemaš, a kolica ti dupke puna. To je strepnja. Ovo je život, stvarnost kakva jeste.

- Kada krene na posao, nije neka frka, frka je ako ga nema u određeno vreme. Znamo mi, može autobus koji ih dovozi iz rudnika da kasni pola sata, ali ako ga posle toga nema, onda je frka – gde je? Skoro je bilo, njegova koleginica zove i kaže: 'Ovde je rudnik', ali odmah nastavlja, 'Ništa strašno, samo da javimo da je Daniel ostao i u drugoj smeni'. I zato mu uvek kažem da se javi, pa nek ide gde mora, kaže Gordana.

Dok je govorila, setio sam se da sam i Danielu postavio to pitanje o strepnji, na šta mi je odgovorio da za to pitam njegovu majku.

Gordana neutešno i dostojanstveno iznosi pred mene, potpunog stranca, najgrozniji teret koji majka može da nosi.

- Dvadeset sedam godina je imao, bio je slobodan tog dana, i otišao je da zameni druga koji je bio na bolovanju. Oni pitaju ko hoće da ga zameni, a moj Robert kaže, evo ja ću, i on ode i... Dvadeset devet je tad poginulo.

- Ja sam posle Daniela terala da napusti rudnik, molila direktora ga zaposli kao stražara ili vozača, al Daniel nije hteo. On se posle u istoj korpi u kom su mu mrtvog brata izneli spuštao u jamu, ne bez suza, ali mirno, priča Gordana o nesreći koja joj je 1998. odnela starijeg sina.

- Osetio bih se kao da sam izdao brata, da sam napustio rudnik, ponovo vrlo sažeto i jasno objašnjava Daniel.

Kako čovek i da se žali na posao, kad to njemu nije posao već poziv, život sam. Strah je za njega, slutim, samo još jedna stena koju sa što manje štapina dinamita, precizno postavljenih, treba razneti u paramparčad, i biće uglja, i života. Usput, kada to rade u rudniku, s trideset i više kila eksploziva, Daniel i drugovi su na svega nekoliko desetina metara od eksplozije, pod zemljom, jer nema vremena za izlzak i povratak u jamu.

- Ej, al' nisam ti pričao o mom ocu Valteru. On je u aleksinačkim rudnicima, tada su bili prvi po metanskoj opasnosti u Evropi, tri nesreće preživeo. Prvo 1981. kad su se davili, 1983. kada su poginula 34 rudara i 1989. Kada je njih 90 stradalo u požaru, rudnik je zatvoren, jer je suviše opasno. Sve je to preživeo, bez ogrebotine. Kad je nekom zapisano...

U tom se pojavljuje Danielov sin Nikola. Ima 14 godina, voli planinu, ali za razliku od predaka želi da je istražuje spolja, pa planinari. Njegovu sestru, desetogodišnjakinju Katarinu, upoznao sam malo ranije. Svira klavir, divno peva i, ne manje važno, gleda čoveka sa kojim se rukuje pravo u oči, odgovara na pitanja bez tinejdžerskog prenemaganja. Deca za poželeti.

- Forisiram decu, Katarina ide na glumu i u muzičku školu, sin zna engleski, alal mu vera. Ali i bolje, dosta više rudarstva. Nikola je od malena u crkvi i hoće da bude sveštenik. I voli to, ide na liturgije, pomaže sveštenicima. Kad pogledaš, ako odvojimo Boga na stranu, ako je to moguće, kad završi fakultet i oženi se, može da bira gde će. Pa i da dobije Aleksinac, koji je sveštenik umro gladan? Nijedan. A ovako šta će? Ja sam mu rekao: 'Sinko, ako ne učiš školu...'. Sve vidi i sve mu je jasno, objašnjava Daniel kako će tradicija pomalo biblijskog nasleđivanja biti prekinuta u familiji Pirc.

Pošto u Aleksincu nema spomenika rudarima, Daniel me vodi na lokalna groblja. Na starom su, jedan pored drugog, sahranjeni poginuli u nesreći 1983, njih dvadesetak. Na spomenicima, pored imena i prezimena čitam: bravar, kopač, pa pomoćnik kopača... jamski vozač, cela smena. Kao da je smrt sama, u svom ludačkom naumu rešila da otvori svoj rudnik, pa skuplja radnike. Na jednom spomeniku, dva puta čitam, dobro vidim, piše – direktor rudnika. To samo kod rudara može, da direktor glavom plati odanost poslu i podređenima. Ostali direktori verovatno plaćaju samo povelike poreze na glomazne nekretnine u kojima se baškare na račun zaposlenih.

Na novom groblju sahranjeni su poginuli u požaru 1989. Dok stojim nad množinom jednoobraznih spomenika, takav prizor može se videti jedino na mestima masovnih ratnih pokolja, u daljini, prema horizontu vidi se, zar ste mislili drugačije, toranj ugašenog rudnika koji ih je pobio. Posebnu, zastrašujuću notu njihovog jedinstva u stradanju daju ukršteni čekić i dleto, simboli rudarstva, koji su uklesani na svaki spomenik. Osećam se kao da sam nabasao na večnu kuću neke davno zaboravljene civilizacije koja je svoje veštine i znanja morala da plati nestajanjem.

U blizini je i grob Danielovog brata Roberta, rudarskog tehničara. Daniel sede na klupu da zapali cigaretu.

- Slikao se kad je došao da me poseti u vojsci. Drugar kad ga je klesao, nije bila dobra slika, pa ga je isklesao po sećanju. Pored je Sveta Barbara, zaštitinica rudara kod katolika, pošto sam ja prešao u pravoslavnu veru, kad sam se oženio, a burazer ostao katolik, kaže Daniel, a zatim ponovo kratko i jasno, izgovara divnu istinu koju mnogi, i pored diploma i zvanja, ne vide: - Al' to u hrišćanstvu nije bitno.

Prilazi nam žena, pozdravlja se s Danielom, on mi objašnjava da je to supruga njegovog kolege, od kog je mnogo toga naučio. Zove nas da dođemo do njenog Ljubiše, da popijemo po jednu za dušu. Sa spomenika nas gleda ozbiljan čovek, ozbiljnih, gustih obrva i brkova, samo dve godine je "jeo penziju".

- Hranu ne nosim na groblje. Uzmite čokoladnu bananicu, moj Ljubiša ih je mnogo voleo, daje nam slatkiš u ruke uz molbu da ga pomenemo u molitvama.

Čokoladica ni izbliza nije ukusna kao smokva s početka, ali je slatka kao saznanje da tragedija, ma koliko velika bila, ne mora od čoveka da napravi tragičara. Ako ne verujete, upoznajte Pircove.

vice.com


# rudnik ugalj rudari Daniel Pirc reportaže
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima