Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

FLEKE – Stubovi od prašine i vetra

rss

26.11.2022. Časlav Vasiljević

Pretposlednje takmičarske večeri na Festivalu prvoizvedenih predstava u Aleksincu predstavilo se Kraljevačko pozorište predstavom „Fleke“, autora Tijane Grumić (tekst) i Juga Đorđevića (režija), koja se s pravom može nazvati poemom o odrastanju.

FLEKE – Stubovi od prašine i vetra

Talas jakih emocija, nežnosti, sete, tuge i ljubavi, bez imalo patetike, zapljusnuo je gledaoce na predstavi „Fleke“, lirskoj priči koju je pozorišna kritika već nazvala poemom o odrastanju, autorke Tijane Grumić i reditelja Juga Đorđevića, u izvođenju glumačkog ansambla Kraljevačkog pozorišta koji sačinjavaju: Aleksandra Arizanović, Dragana Varagić, Gorica Dinulović i Zoran Cerovina. 

Scenom sve vreme suvereno vlada Aleksandra Arizanović (sa ulogom Ja), devojčice/tinejdžerke koja priča nežnu priču o svom životu: rođenju, odrastanju, smrti dragih bića, običnim dečjim željama – da nauči da vozi auto, da nauči da pliva, da vidi more - i na detinje jednostavan način objašnjava kako je ostala prvo bez majke, a zatim i bez oca…  Kako su već zapazili pozorišni kritičari, „iako je njen kostim – uske streč pantalone, dekoltirani gornji deo i kaubojski šešir, asocirao na erotičnost varijetetsko-cirkuske zabavljačice, Arizanovićeva nas je ekspresivnom glumom ipak uverila da igra devojčicu koja pripoveda o odrastanju. Njenog seksepila smo svesni u trenucima kada pleše.“  A ceo život joj je obeležen flekama – flekom od krvi majke koja je umrla na porođaju, flekom od krvi oca koji je poginuo u svojoj radionici tako što ga je spljeskao kamion, flekom od vlage u bakinoj kući… (Za ovu logu Aleksandra Arizanović je na 67. Sterijinom pozorju dobila nagradu za  najbolju mladu glumicu.)

Ona (Ja) je narator koji veoma vešto i neprimetno prelazi iz te uloge u ulogu lika u radnji koji ulazi u dijalog sa ostalim likovima: Bakom (Dragana Varagić) koja joj je najbliže i najdraže biće, Majkom (Gorica Dinulović) bez koje je devojčica ostala još na rođenju i Ocem (Zoran Cerovina) koji je usporen ali pun ljubavi koju ne ume da iskaže osim pogledom. Zapravo, tekst je podeljen tako da su glumci ponekad likovi, a ponekad naratori koji pomažu glasu devojčice da ispriča priču. Gorica Dinulović i Zoran Cerovina igraju i likove sa kojima devojčica i baka dolaze u kontakt –  komšinice, slučajnu prolaznicu na drumu koja liči na Kasandru iz serije, konobara… Transformaciju iz lika u lik ovo dvoje glumaca rade sa fascinirajućom lakoćom.

Dragana Varagić, kao gošća se prihvatila da u ovoj predstavi  igra baku. I to obavlja briljantno. Bilo da nemo prati radnju ili da je narator, komentator ili lik,  ona je u svakom trenutku do kraja posvećena svom glumačkom zadatku u predstavi, donoseći plastično i jasno karakter bake, stroge žene koja jedva primetnim osmehom u uglu usana skriva pravo osećanje. Baka je žena iz naroda koja dostojanstveno i bez roptanja nosi svoju sudbinu: volela je da recituje i da ide u školu, ali ju je otac ispisao nakon prvog nastupa na školskoj priredbi jer “žensko mora da zna gde joj je mesto i mora da pomaže u kući”… Na kraju i ona publici kazuje svoju „fleku“ – samoubistvo supruga.

 Simbolički, život je cirkus, nekad tužan, nekad smešan, pa je i scena postavljena kao cirkuski karusel, a glumci u pojedinim delovima predstave nose cirkuske kostime, da bi  likovi na kraju dobili klovnovska obeležja. 

Za ukupan utisak o predstavi zaslužni su i autori scenografije Velimiraka Damjanović (koja je i kostimografkinja) i Jug Đorđević, dok muziku potpisuje Julija Đorđević, a dizajn svetla Radomir Stamenković.

Dodatna pojašnjenja dobijena su od spisateljice i reditelja (koji su prisustvovali predstavi), kao i glumaca, neposredno nakon predstave na pres konferenciji. 

Reditelj Jug Đorđević je pojasnio da se opredelio za ovakvo dramsko rešenje (sa elementima stendapa) jer je to bio način da se najvernije iskaže sadržaj i poetike teksta Tijane Grumić. Ovo nije prvi put da njih dvoje, inače kolega sa studija, zajedno rade i, kako bi se žargonski kazalo, odlično se „kapiraju“.  

Vedri momenti su svesno postavljeni kao antipod atmosferi tuge i sete, tako da se predstava sve vreme prati sa blagim osmehom na licu. Čak i onda kada devojčica priča o smrti, o mnoštvu smrti. A o simbolu fleka autorka kaže: „Fleke su u ovoj priči svuda. Oko nas i po nama. Ima ih raznih – od kafe, od ulja, od mastila, od soka, od krvi, od blata, od prašine… Ima onih koje mogu da se operu, kao da nikad nisu ni postojale, a ima i onih koje ne mogu da se izvuku, već ostaju kao podsetnik na nešto što bismo možda radije zaboravili, a ne možemo. Ima i onih fleka koje se golim okom uopšte ne vide, ali znaš da su tu. Potmulo čekaju trenutak da izbiju na površinu i sve poremete. Ova priča je najviše o njima.“

Na početku priče devojčica pita baku koliko je more, a baka joj odgovara da je veliko. „A koliko je nebo?“ „Nebo je još veće“. „A kako nebo ne padne na nas?“ „Ima stubove“. „A od čega su ti stubovi?“ „Od prašine“. „I od čega još?“ „I od vetra“. 

Na kraju priče, kada devojčica ostaje i bez bake, svog najdražeg bića, seća se razgovora sa početka priče i zaključuje da su ti stubovi - ljudi. Ljudi su sazdani od prašine i od vetra. Da, baš onako kako je i Andrić, čak u dve svoje priče, zapisao: „zrnca ljudske prašine“.


# Centar za kulturu i umetnost pozorište festival Festival prvoizvedenih predstava Fleke Tijana Grumić Kraljevačko narodno pozorište
@cekulaleksinac @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima