Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Zjape kuće kao avetinje

rss

12.08.2008. Radoš Bajić

Zjape kuće kao avetinje
A u vreme mog detinjstva, u osnovnoj školi u kojoj sam naučio da čitam i pišem, u svakom odeljenju bilo nas je preko četrdeset

I tako…Što bi rekao moj Radašin. Krajem maja ove godine završilo se emitovanje serije „Selo gori, a baba se češlja”. Milašin, Dragojlo, Đoda, sin Dragan i ostali čije su sudbine činile koloplet sage o savremenom srpskom selu, koja mnoge nije ostavila ravnodušnim, nisu otišli na more. Bez obzira na to što je vrelo leto, i što se i za male pare, i na rate, mogu okvasiti noge u slanoj vodi. Čujem da su naša braća po guslama, kojima se Njegoš ozbiljno zamerio tvrdeći da je Srbin, zabranila da se na plaže na kojima se najčešće čuje albanski i ruski, unosi kesa sa paradajzom. To je svakako poslednji razlog zbog čega su brojni Milašini i Radašini, koje od svanuća do smrknuća peče zvezda, ostali tu, gde jesu. U gustišu kukuruza, koji će izgleda da bude berićetan, ako ga ne sljušti grad i ne prekrati suša, do Preobraženja, u siljkama i žetvenoj prašini, u brazdi već pomenutog paradajza, kojim će, i ove godine kao i prošle, da se gađaju deca. Pošto nam se država upinje da bude krotka, onima iz Brisela, koji namiguju da će nas kad tad primiti za evropsku trpezu – sve mora da bude transparentno i otvoreno, i avlija, i kuća. Zbog toga nam paprika u bojama olimpijskih krugova stiže iz Španije, bostan iz Makedonije, grožđe iz Čilea, a paradajz iz Turske. Sve mora biti otvoreno i dostupno. I granice, i arhive i istorija – za slučaj da oni koji rukovode našim sudbinama žele da ih promene.

Da li se zbilja češljamo dok selo gori? U „Srpskoj istoriji našega vremena” koju je 1860. godine objavio Vuk Stefanović Karadžić, u poglavlju „Opisanije narod” zapisano je da je preko osamdeset odsto Srbalja, na skresanim prostorima naše današnje države, živelo po selima. Sa dužnim poštovanjem prema građanskoj Srbiji, ogromna većina našeg naroda danas ili živi na selu, ili u prvom, najviše drugom kolenu, potiče iz seoske sredine.

Vratolomni istorijski procesi na tromeđi civilizacija, čija središna tačka je Srbija, učinili su neminovne i duboke promene i lomove, u svakom pogledu. Gotovo u svim ratovima koji su nas zadesili u dvadesetom veku, odziv srpskog seljaka na trubu mobilizacije bio je stoprocentan. Po budžacima i duplim regalima svojih tetaka, sa izmuvanim putnim ispravama i lažnim lekarskim uverenjima – krili su se svi drugi, a seljaci nikada; čak i onda, i ne tako davno, kada je liderima naših zabluda palo na pamet da svoju nesposobnost da rukovode državom – u agoniji i zanosu pogrešno shvaćenog patriotizma – nadomeste tako što će da zarate sa celim svetom. Bez obzira na to koliko on bio nepravedan i ohol.

Ekonomski i domaćinski slom srpskog sela snažno je pospešen komunističkim prevratom 1945. godine. Kada je debeljuškasti gospodin koji je voleo viski i obavezno se slikao sa tompusom, u globalnoj podeli plena sa saveznicima, presudio srpskom narodu i tutnuo ga u zagrljaj mutiranom fašizmu, za koji se verovalo da je pobeđen, to jest, sovjetima – srpskom seljaku je izvrnuta utroba. Džaba što naša država danas, posle 60 godina, vraća srpskom selu najplodniju, otetu zemlju – više nema ko da je radi. Pradedovi nam se prevrću u grobu. Podaničkiodnos društva prema selu nastavlja se. Ljudi koji se grozničavo bore da budu na vlasti, sete se seljaka – samo u vreme izbora. Tutnje crnim limuzinama po izlokanim putevima, ulaze u do tada napuštene, zadružne domove da bezecuju poneki glas. Odmah zatim – sve je po starom, rastakanje sela se nastavlja. U selu u kojem sam rođen, u kome podjednako živim kao i u Beogradu, u mojoj Medveđi, u pitomini Zapadne Morave, samo u mom zaseoku danas ima mnogo napuštenih kuća. Zjape, kao avetinje.

A u vreme mog detinjstva – nijedna. U osnovnoj školi u kojoj sam naučio da čitam i pišem, koja je uzgred, starija od Sjedinjenih Američkih Država, u svakom odeljenju bilo nas je preko četrdeset. Ja sam bio peto tri. Donosili smo stolice od kuće, da imamo gde da sednemo. Preko 700 đaka tiskalo se po školskom dvorištu blizu crkve, u koju su i u vreme mog detinjstva ređe i krišom odlazili naši očevi, jer Komitet je imao svoje žbirove u svakom sokaku koji su preko veze u miliciji dobijali vozačke dozvole i oružne listove za lovačke puške.

Hteo bih da verujem da još uvek možemo nešto učiniti. Ako „Zastava” u Kragujevcu, čak i onda kada dođe „Fijat”, ne može da napravi auto koji će se voziti po evropskim drumovima, ako nemamo šanse da proizvodimo mikročipove – da pravimo čačkalice umemo. Ma šta da jede, svet mora da čačka zube. Moramo makar negde u ćošku, na svetskoj pijaci, da „načokerimo” svoju tezgu, da na nju iznesemo najbolje što imamo, što nam Bog daje a Srbija rađa. Kvituveć plaćamo, kako nam ko razreže, i ovi naši, i oni strani.

Znam da je lako reći, a teško učiniti verovatnim. Možda nas je „Selo gori...” makar opomenulo? Za vreme emitovanja našeg serijala na RTS-u primili smo više od 40.000 pisama, iz Srbije, iz celog sveta… Ljudi pišu iskreno i toplo. U jednom pismu apsolvent Medicinskog fakulteta iz Beograda, rodom iz nekog sela oko Aleksinca, kaže, da je gledajući „Selo gori” nekoliko njegovih drugova sa medicine – koji su, takođe, rođeni negde u trouglu tri Morave – odlučilo da se posle završetka studija vrate u svoj rodni kraj. Da tamo budu doktori i leče svoj narod. Držim ih za reč.

Preuzeto sa:
http://www.politika.co.yu/rubrike/Pogledi-sa-strane/Zjape-kuce-kao-avetinje.sr.html


#
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima