Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Ceo svet plače, a samo on se raduje

rss

15.11.2009. Matija Bećković

Ceo svet plače, a samo on se raduje

Patrijarh Pavle

Životni podvig Patrijarha Pavla je najbolji odgovor na pitanje kako da nam budu jasnija neka pitanja naše vere. U času kada predstavljamo troknjižje tog naslova, sutrašnjeg dana se ne pribojava jedino Patrijarh Pavle. Njegov narod se na svako crkveno zvono trza i na svaki pomen njegovog imena strepi samo od jedne vesti moleći se da ga ta čaša mimoiđe, u ovom času kad mu je najpotrebniji i kad se svako pita kako bismo bez njega. Jedini koji je tu brigu prebrinuo je Patrijarh Pavle koji se podvizavao da u svakom trenu bude spreman da izađe pred lice Božje, živeći kao da će mu svaki dan biti sudnji i svaka reč poslednja. Kao da je ispunjavao sopstvene reči: „Kad se čovek rodi, ceo svet se raduje, a samo on plače. Ali treba da živi tako da, kad umre, ceo svet plače a samo on se raduje".

Odavno je postao čuven odgovor onog deteta koje je na pitanje Ko je ovo? odgovorilo: „To je Patrijarh srpski Gospodin Pavle - budimo ljudi!" Za ovaj dodatak svojoj tituli Patrijarh Pavle je založio i svoj život i svoj pontifikat. I u bolesničkoj postelji ne prestaje da služi ponavljajući budimo ljudi i izdržimo do kraja.

„Nismo birali ni zemlju gde ćemo se roditi ni narod u kome ćemo se roditi ni vreme u kojem ćemo se roditi, ali biramo jedno - da li ćemo biti ljudi ili neljudi."

- I sinoć kad smo odlazili od njega tražeći blagoslov, svojom već iznemoćalom rukom zakrstio je vazduh savršeno spokojnim i sigurnim pokretom da se činilo da će taj krst ostati tamo zauvek. Niko u bučnije vreme nije govorio tiše, a da se čuo dalje, niko nije govorio manje a da je rekao više, niko u bezočnije doba nije duže gledao istini pravo u oči.

Niko se za slavu zemaljsku nije grabio manje, niko se nije ukrasio s više ukrasa da se svakog ukrasa lišavao. Niko nije bio prirodniji u neprirodnijim prilikama, niko svoj autoritet nije uspostavio jednostavnije, bez viška reči i viška pokreta. Niko svoju reč nije ovejao od svega suvišnog, a sebe i svoju dušu otrebio od svakog truna, a ipak rekao: „Srećan sam što nisam bezgrešan".

Bog zna je li slučajno što se kosovska drama poklapa sa dramom Patrijarha srpskog Pavla, dugogodišnjeg Episkopa raško-prizrenskog i današnjeg Arhiepiskopa pećkog. I rečenice koje ponavlja najčešće se tiču Kosova. U najveće svetinje uz Pećku Patrijaršiju, Dečane, Bogorodicu Ljevišku, Gračanicu, Patrijarh Pavle ubraja i Kosovo Polje „na kojem je odbranjen naš najvažniji nacionalni i duhovni princip". 3a njega Kosovo nije samo kraj i zemlja na kojoj su naše najvažnije svetinje „nego i nauka koja je u njima predavana i kojoj su nas one učile".

Sve definicije Kosovskog Zaveta i Carstva Nebeskog nadvisuje reč Patrijarha Pavla. To je reč koja pre njega možda nikad nije izgovorena ni na jednom jeziku, a pogotovo je nije izgovorio duhovni vođa jednog naroda.

„Kad bi osnivanje naše nezavisne države i njeno održanje i napredak bili mogući samo zločinom, ja bih pre pristao da nestane ne samo velika nego i mala Srbija i svi Srbi zajedno sa mnom, nego što bih pristao na neljudsko i nečovečno. Eto to je za mene Kosovski Zavet i opredeljenje za Carstvo Nebesko".

„Sveti knez Lazar nije protiv života na zemlji niti protiv carstva zemaljskoga. Ali kad već treba jedno da se gubi, bolje izgubiti zemaljsko nego nebesko".

Ali „ništa nije izgubljeno dok nije izgubljeno". Uz sve rečeno, Patrijarh Pavle je i jedan od najizvedenijih pisaca srpskog jezika. Njegov glas i dikcija najproduhovljenija je melodija našeg javnog govora. Patrijarh piše kao što govori, a govori kao što živi onaj koji je postao najubedljivija ličnost našeg vremena. Takva naracija je mogla doći jedino iz knjiga. Naš Patrijarh je i usmen i pismen, ali je pismeniji nego usmeniji. Došao je iz knjige i služio knjizi, onoj jednoj jedinoj i najvažnijoj, čije ga je slovo rodilo i čiji je junak i on sam.

Reč akademika Matije Bećkovića na predstavljanju troknjižja Patrijarha Pavla: »Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere", na Kolarčevom narodnom u niverzitetu, 29. novembra 2007. godine

(Objavljeno u Politici, 08.12.2007)


Patrijarh srpski Pavle

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Patrijarh Pavle

Patrijarh Pavle.jpg


Njegova svetost Patrijarh srpski G.G. Pavle

rođen:

11. septembar1914.

Kućanci (Austrougarska)

preminuo:

15. novembar2009.

Beograd (Republika Srbija)

Patrijarh srpski Pavle bio je poglavar Srpske pravoslavne crkve. Njegovo puno ime i titula su glasili Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački, patrijarh srpski G.G.Pavle. Rođen je 29. avgust 2007jul./ 11. septembar 2009mil.. godine kao Gojko Stojčević u selu Kućanci, srez Donji Miholjac (tada u Austrougarskoj, a sada u Hrvatskoj) u zemljoradničkoj porodici. Gimnaziju je završio u Beogradu, šestorazrednu Bogosloviju u Sarajevu, a Bogoslovski fakultet u Beogradu.

Rano je ostao bez roditelja - otac je otišao da radi u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i "vratio se kući da umre" kad je dečaku bilo tri godine, a isto se ubrzo dogodilo i s majkom. Odgajila ga je tetka. Shvativši da je dete "vrlo slabačko", poštedela ga je seoskih poslova i tako mu omogućila da se školuje: iako je mali Gojko bio sklon "predmetima gde ne mora da memoriše, kao što su matematika i fizika", iako je iz veronauke imao dvojku, uticaj rodbine je prevagnuo i njegov konačan izbor bio je bogoslovija. Posle završene niže gimnazije u Tuzli (1925-1929) i bogoslovije u Sarajevu (1930-1936) došao je u Beograd gde je upisao Bogoslovski fakultet. Tu je vanredno završio i preostale razrede gimnazije da bi mogao da upiše uporedo i Medicinski fakultet. Na Medicinskom fakultetu je stigao do druge godine studija, a Bogoslovski je završio i tu ga zatiče Drugi svetski rat. Da bi se izdržavao radio je na beogradskim građevinama, što mu nije odgovaralo zbog slabog zdravlja. Na poziv svog školskog druga Jeliseja Popovića odlazi u ovčarsko-kablarske manastire gde je proveo ostatak rata i gde počinje svoj monaški život.

Prvo je bio u manastiru Svete Trojice u Ovčaru a potom veroučitelj deci izbeglica u Banji Koviljači. Tada se teško razboleo "na plućima" i lekari su verovali da je tuberkuloza predviđajući mu još tri meseca života. Izvesno vreme proveo je u manastiru Vujan gde se izlečio i u znak zahvalnosti izrezbario i poklonio manastiru jedan drveni krst. Zamonašen je u manastiru Blagoveštenju 1946. godine, kada je unapređen u čin jerođakona.

Patrijarh Pavle u šetnji beogradski ulicama

Od 1949. do 1955. bio je sabrat manastira Rače. Školsku godinu 1950/51. proveo je kao učitelj zamenik u prizrenskoj Bogosloviji sv. Kirila i Metodija. U čin jeromonaha unapređen je 1954, protosinđel je postao 1954, a arhimandrit 1957. Od 1955. do 1957. godine bio je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakuletu u Atini. Izabran je za episkopa raško-prizrenskog 29. maja 1957. godine, a posvećen je 21. septembra1957. godine, u beogradskoj Sabornoj crkvi. Čin posvećenja obavio je patrijarh srpski Vikentije. Za episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. godine, u prizrenskoj Sabornoj crkvi.

U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gde je povremeno držao i predavanja iz crkvenog pevanja i crkvenoslovenskog jezika. Često je putovao, obilazio i služio u svim mestima svoje Eparhije. Sa kosovskim egzodusom, prizrenska Bogoslovija Svetog Kirila i Metodija je privremeno premeštena u Niš, a sedište Raško-prizrenske eparhije iz Peći u manastir Gračanicu.

Kao episkop raško-prizrenski svedočio je u Ujedinjenim nacijama pred mnogobrojnim državnicima, o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.

3. decembra1990. izabran je za patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Izbor, međutim nije prošao lako. Pre svega, obavljen je za života prethodnog patrijarha Germana i to bez njegove saglasnosti. Osim toga, njegovo ime se našlo na listi kandidata tek u devetom krugu glasanja. Sve do tog kruga, dovoljan broj glasova za ulazak na listu dobila su svega dva kandidata (episkopi Sava i Stefan), a tek u devetom "cenzus" je prešao i episkop raško-prizrenski Pavle. Posle toga po tzv. apostolkom načinu biranja, koverte sa imenima trojice kandidata stavljene su na Jevanđelje, arhimandrit Antonije ih je promešao i potom "izvukao" koverat sa imenom patrijarha, najstariji prisutni velikodostojnik mitropolit Vladislav otvorio je koverat i pročitao ime. Novi 44. patrijarh SPC tada je rekao:

 „Moje su snage slabe, to svi znate. Ja se u njih ne nadam. Nadam se u vašu pomoć, kažem i ponavljam, u pomoć Božju kojom me je On i do sada držao. Neka bude Bogu na slavu i na korist Njegovoj crkvi i našem napaćenom narodu u ova teška vremena. Mi nemamo nikakav program patrijaršijske delatnosti, naš program je Jevanđelje Hristovo.“

Patrijarh Pavle osvećuje pravoslavnu crkvu u Ljubljani 2005.

Bavi se i naučnim radom. Objavio je monografiju o manastiru Deviču, Devič, manastir Svetog Joanikija Devičkog (1989, drugo izdanje 1997.). U Glasniku Srpske pravoslavne crkve, od 1972. godine objavljuje studije iz Liturgike u obliku pitanja i odgovora, od kojih je nastalo trotomno delo Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, I, II, III (1998). Priređuje dopunjeno izdanje Srbljaka, koje je Sinod Srpske pravoslavne crkve izdao 1986. godine. Takođe, priređuje Hristijanskije prazniki od M. Skabalanoviča. Autor je i izdanja Trebnika, Molitvenika, Dopolniteljnog trebnika, Velikog tipika i drugih bogoslužbenih knjiga u izdanju Sinoda. Pitanja i odgovori čtecu pred preoizvodstvom objavljuje 1988. godine, a Molitve i molbe 1990. Zaslugom patrijarha Pavla umnožen je u 300 primeraka Oktoih iz štamparije Đurđa Crnojevića.

Patrijarh Pavle je dugo godina je bio predsednik komisije Svetog arhijerejskog sinoda za prevod Svetog pismaNovog zaveta, čiji je prvi prevod, koji je zvanično odobren od Crkve, objavljen 1984, a ispravljeno izdanje ovog prevoda 1990. godine. Isto tako, bio je predsednik Liturgičke komisije pri Svetom arhijerejskom sinodu, koja je pripremila i štampala Služebnik na srpskom jeziku.

Za vreme od kada je srpski patrijarh obnovljeno je i osnovano više eparhija. Obnovljena je Bogoslovija na Cetinju 1992. godine. Otvorena je 1994. godine Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostroškog u Srbinju (Foča) i Bogoslovija u Kragujevcu 1997. godine, kao odsek Bogoslovije Svetog Save u Beogradu. Osnovana je i informativna služba Srpske pravoslavne crkve Pravoslavlje Pres.

Pokrenuo je 1993. godine u Beogradu Akademiju za umetnosti i konzervaciju, sa nekoliko odseka (ikonopis, freskopis, konzervacija), sledećih godina nastava veronauke je vraćena u škole (2002), kao i Bogoslovski fakultet u okvire Beogradskog univerziteta iz koga su ga komunističke vlasti izbacile 1952. godine.

Imajući u vidu zasluge patrijarha srpskog Pavla na naučnom bogoslovskom polju, Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, dodelio mu je 1988. godine zvanje počasnog doktora bogoslovlja. Srpski patrijarh postao je 1990. godine, kada je na tom mestu nasledio patrijarha Germana. On je 44. poglavar Srpske pravoslavne crkve.

Primljen je na lečenje na Vojno medicinsku akademiju u Beogradu 13. novembra 2007. godine. Preminuo je u Beogradu posle duže bolesti 15. novembra2009. godine oko 10. 45.


# škole Kosovo i Metohija Patrijarh Pavle duhovna akademija drugi svetski rat
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima