Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Bitka na Šumatovcu, drugi deo

rss

09.08.2016.

Povodom obeležavanja Bitke na Šumatovcu, koja se dogodila 11. (23) avgusta 1876. objavljujemo tekst o ovom događaju, značajnom ne samo za Aleksinac i Srbiju

Razglednica Aleksinca koju je izradio Aleksinčanin Jovan Grebenarović u slavu Šumatovca i Šumatovačke bitke.

Dr Vladan Đorđević, koji je za vreme Šumatovačke bitke, kao član štaba, bio u Šumatovačkom šancu ovako opisuje ulogu naše artiljerije u odbijanju turskih juriša, pogibiju kapetana Živana Protića i odlazak štaba Moravske vojske iz Šumatovačkog šanca:

"Za vreme cele ove borbe na i pred Šumatovcem, sve turske baterije od Buimira do Dobrujevca, behu otvorile žestoku vatru po celoj našoj aleksinačkoj poziciji, da ne dopuste našoj pozicionoj artiljeriji pomagati Šumatovcu. Naši su im donekle odgovarali, pa kad videše daje na Šumatovcu glavni turski napad, da je ovamo glavna opasnost, pustiše turske baterije s fronta pozicije neka pucaju koliko im je volja, a okrenuše sve topove ovamo, te uzeše napadačke kolone i streljačke lance pod takvu unakrsnu vatru, da je dejstvo bilo strašno i divotno.

Istina sad nam je preko glave preletalo više srpskih nego turskih granata, ali Turci behu naskoro isterani iz naših streljačkih rovova, i naš streljački lanac, potkrepljen svežim silama pođe nanovo napred.

Tako isto potisnuše ih koje baterijskom, koje puščanom vatrom i severno od puta, natrag u šumu.

Đeneral Černjajev odahnu radosno pa reče:
Jej Bogu, paljkovnik Protič molođec! Jemu ne nado nikakvih prikazanij. On sam harošo ponimajet djelo!

Da bi se ova pohvala pukovniku Protiću razumela, valja mi reći da je na aleksinačkoj poziciji on komandavao.

Ali naša radost nije dugo trajala, jer naskoro videsmo da su Turci naumili pošto poto da uzmu Šumatovac.

Iz šume stadoše navaljivati tolike mase svežih turskih trupa, i osuše takvu paklenu vatru, da ni mi u šancu ne mogasmo ostati stojećki, nego moradosmo sakriti glave ispod grudobrana i traverzi.

Đeneral i ceo štab, sede iza jedne traverze, pod jedan venjak i ja sedoh na jedan sanduk pešačke municije...

Beše u sviti đeneralovoj još jedan korespodent novinarski, profesor jedne moskovske gimnazije, po imenu Goljštajn... (Dimitrije Antonović. Holštajn - ZS) On je ispočetka kad je došao u našu vojsku kao dobrovoljac, Pisao dopise za nekakve ruske novine, ali naskoro batali on taj zanat, u njemu se probudi "vojnička žica", on stade juriti na sve strane gde god je čuo da se biju i držao se tako hrabro da je Černjajev čuo za njega i naredio da bude pri štabu ne odredivši mu dalje položaj...

Kad nastade onaj strašni trenutak u borbi za Šumatovac i on je sedeo s nama iza one traverze, ali nikako nije imao mira, neprestano čupa onu njegovu riđu, zamršenu, čekinjastu bradu, neprestano namešta naočari pred svojim zelenim očima, i čim vidi da Černjajev skoči te ode topovima i on trči za njim. Obično se vrati đeneral k traverzi i on se vrati. Najedanput, ne znam šta mu bi, onako kako je sedeo, skoči, uspuža se kao mačka na istočni grudobran, pa se ispravi koliko je dug i raskorači na onom grudobranu, kao da je navalice hteo da što skorije umre.

Mi svi sa užasom, pogledasmo na njega, očekujući svakog trenutka da će se stropoštati mrtav.

Aja. Od one kiše kuršuma nijedno ga zrno nije pogodilo... On postoja jedno desetak minuta gledajući strašnu borbu, koja je pred šancem, besnela, pa onda siđe s grudobrana i dođe k nama.

Nu, Goljštajn, vi molođec! - povikaše sve mladi ruski oficiri (...) pozvolite sžat vam ruku! - i svi mu pružiše ruku da se rukuju s njime.

Čto tam Goljštajn? - upita ga đeneral zamišljeno šarajući sabljom po prašini - kak djelo?

Ploho, Vaše Visokoprevashoditeljstvo! - reče Goljštajn škripeći zubima -Turski, sukuni djeti - opjat vijali do pokolotili naših!
Černjajev duboko uzdahnu i uze se obema rukama za glavu...

Kanonada kako naših topova iz šanca, tako i one baterije izvan šanca i cele pozicione aleksinačke artiljerije postajaše sve silnija i silnija. Oko 37 naših topovskih grla sipalo je svoju vašru unakrst na napadačke kolone...

Turci su padali kao snoplje. Ceo prostor između našega a i one ivice šumske iz koje su se Turci pomaljali, beše pokriven leševima, ali Turci uvođahu nove bataljone na mesto utrošenih.

U tome trenutku reče meni đeneral:
Doktore, jedan vojnik iza vas pade ranjen. Vidite, molim vas, može li mu se pomoći!
Ja se okrenem i vidim na dva koraka iza mojih leđa jednog vojnika gde leži ničice na zemlji u grčevima.
Ja odmah ustanem, ali kako je ranjenik ležao izvan zaptite traverzine, ja kleknem takođe na zemlju i otpuzam do njega. Sva mu glava beše oblivena krvlju, jer kuršum beše projurio kroz potiljak i kroz čelo.

S mukom, jer bejaše težak, okrenem ga na leđa da mu vidim lice.
Imao sam šta videti.

To beše divno muško lice kapetana Protića. Živane, Živane ! - ote se iz mojih grudi kao jauk, dok sam mu lice brisao od krvi i dok sam ga raskopčavao.

On progovori nekoliko nerazumljivih slogova. Pena mu pođe na usta. Sjaj njegovih vatrenih očiju beše ugašen. Nastade ropac.

Đeneral čuši ime koje sam uzviknuo, sa još nekoliko oficira pritrča k nama.
Odnesmo ga pred ulazak u jedan kazamat.

Pogibija kapetana Živana Protića u Šumatovačkom šancu. Crtež Ferdinandusa, grafika Bajarskog, Univerzitetska biblioteka Beograd.

Posle nekoliko trenutaka kapetan Živan Protić, komandant Šumatovca beše mrtav.
Ko da ne veruje u sudbinu?

Goljštajn je stajao uspravljen na grudobranu, pa njemu ništa, a Živan samo što beše pošao svojim. topovima pored grudobrana koji ga je zaštićivao do vrata, pa pogibe.

Eto je, neščastije! - uzdahnu Černjajev, i u njegovim očima zasijaše suze, zatim onako klečeći pored mrtvaca, skide šajkaču, celiva ga u čelo i prošaputa: Praščaj, Živan Protič, praščaj ljubezni drug!

Izvan šanca je urlala strašna ljudska oluja, a u šancu pred kazamatom kleči oko jednog mrtvaca gomilica ljudi gologlavih i moli se Bogu za pokoj duše dičnoga Živana...
U tom trenutku i ja sam se molio Bogu kao kad sam bio dete.

Kad smo se vratili opet na naše mesto iza traverze đeneral reče svom šefu štaba:

Ako se vratimo živi iz ovoga šanca u Aleksinac, prva briga neka vam bude da napišete jedno pismo pukovniku Protiću za moj potpis u kome ćete iskazati moje duboko saučešće u nesreći koja ga je zadesila smrću njegovog brata. Zatim se okrete k nama:
- Je li bio oženjen kapetan Protić?
- Nema ni godina dana kako se oženio, vaše visokoprevashodstvo - reče neko.
- Onda molim da se njegovoj gospođi napiše takođe jedno pismo i da joj se pošlje dve stotine dukata od moje strane u pomoć.

Ovaj detalj ne bih spomenuo da da nije bilo mnogo bezdušnih ljudi i u nas i u Rusiji, koji su opadali Černjajeva da je krao novce koje su mu slavenofilski komiteti iz Rusije slali za ratovanje. Osim toga što je svakom ruskom dobrovoljcu izdavao po 7 dukata mesečno, a oficirima više, prema njihovim činovima, osim toga što je za dobrovoljce kupio nekoliko hiljada kožuha, čizama i kaloča, on je svakoj udovici srpskog oficira koji je poginuo poslao od tih novaca po 150-200 i 250 dukata, pa makar taj oficir i ne bio iz moravsko-timočke vojske, samo ako se našao ko da mu spomene. Pa ne samo udovicama oficirskim, nego npr. i udovici onoga člana aleksinačkog odbora "Crvenog krsta " koji je poginuo, učinio je to isto. U drugoj polovini rata slao je Černjajev nekoliko puta pojedine oficire iz svoga štaba s velikim sumama novaca od jedne bolnice moravske do druge, čak do Smedereva, gde je svakom ranjenom oficiru pored dekoracije slao i novaca za lečenje u pomoć, lako ranjenim po 25-50 dukata, a teško ranjenima po 100 dukata.

Eto na šta je mahom upotrebljavao Mihail Gligorič novce slavenofilskih komiteta.

Ali da se vratimo Šumatovačkoj bitci.

Pri njihovom trećem, napadu istakoše Turci još dva bataljona desno ispred Šumatovačkog šanca, ali ni to im nije pomoglo, jer baterije srpske iza naših leđa tako ih dočekaše da nisu mogli kročiti napred, a kamo li da oni nas poduhvate s desnoga krila.

Za vreme ove treće atake stadoše u šancu neki "štablije" šuškati između sebe, pa kad Černjajev ustade da vidi kako stoji bitka, a oni okupiše mene da govorim Černjajevu, kako mesto glavnokomandujućeg u tako sudbonosnoj borbi, nije nikako u najistaknutijem šancu prve linije, kako se od glavnog komandanta ne traži lična hrabrost, koliko da upravlja celom vojskom itd., kako već tamo glase mudre stereotipne izreke, koje sam nekoliko puta slušao u ovome ratu.

Ja neću da ispitujem koliko je u tome njihovom navaljivanju bilo brige za celu vojsku, a koliko za svoje drugo "ja", a isto tako ne mogu se zakleti ni da bi meni mrsko bilo da se nismo zatekli u tom šancu zatvoreni za vreme glavnog napadanja turske sile na Aleksinac.

Ele kako mu drago, kad se đeneral vrati opet k nama, i sede iza traverze, ja pokušah da budem izvestilac štabne većine.

On sluša, sluša, pa onda reče:
- Možda imate pravo, gospodo, ali ako ja u ovome trenutku ostavim šanac, razbeći će se i njegova posada, a ona će povući za sobom i one trupe izvan šanca, koje se sad onako hrabro drže, možda i zato hrabro što znaju da je ovde ceo glavni štab vojske. Ako mi odemo, to će rđavo podejstvovati na moral naših trupa, da će se Turci lako dočepati Šumatovca, a onda su već, tim jednim uspehom gospodari Aleksinca. Zato, gospodo, valja izdržati na ovome mestu, pa šta nam Bog da!

Takav beše odgovor đenerala Černjajeva, i niko nije više smeo da mu o tome govori...

Srećom po naše porodice, a bez štete za odbranu Šumatovca, mi smo svi ostali živi toga dana, i kad onda nismo poginuli, živećemo svaki 100 godina. Evo kako je došlo spasenje:
Oko 4 i po sahata posle podne beše i četvrta turska ataka sjajno odbijena. Istina i sada ne behu naši u stanju da gone neprijatelja kroz šumu, ali izgledaše da mu danas neće više pasti na pamet da nanovo napada. Iz šume istina čujahu se još po gdekoji puščani metci, na koje naši strelici odgovarahu, ali uglavnon puščana borba beše prestala i samo još topovi naši prelamahu vazduh svojom grmljavinom i groznom pesmom svojih taneta, koji padahu u šumu, onako na dobru sreću. Turske baterije behu ućutkane.

Sad gospodo, - reče Černjajev - možemo izaći iz šanca bez ikakve opasnosti da će ga posada napustiti. Nego valja da postavimo novoga komandanta ovome šancu, za koji ja zapovedam, da se odsada zove Živanov šanac - Koji, gospodo, od vas želi da postane komandant ovoga šanca?

Umesto da prosto imenuje komandanta, on je sigurno zato pitao, što je očekivao da ćv se oficiri njegova štaba i svite otimati za tu čast da ostanu na takvome mestu.
Svi ćute...
Sad izađe Goljštajn na sredu
-Ako dozvolite Vaše Visokoprevadhodstvo - zakrešta Goljštajn svojim neprijatnim glasom, nameštajući naočare na nosu - ja ću se primiti komande.
- Spasibo, Goljštajn - reče glavnokomandujući. Pošto se rukova s njime, presšavi ga posadi šanca kao novog komandanta, a zatim ostavi šanac pa pođe niza zapadnu padinu Šumatovačkog visa, kroz retku šumu, pravo niza stranu puš jaruge.

Mi svi pođosmo za njim, vukući svaki svoga konja za sobom. Bilo je tako strmo da smo se često po nekoliko stopa klizali niz brdo, gledajući za sobom, da nas sopstveni konji ne očepe. Na jedvite jade stigosmo čitavi u potok. Kad tamo, gomile ranjenika, a ni jednog bolničara, nijednih nosila...

Ćeneral se okrete meni.
Kud ste komandovali zavojište za ovu bitku g. major?
Iza prve kose, kod aleksinačkog groblja, Vaše Visokoprevashodstvo -ogovorih ja.
Pa šta gospoda ne izašlju bolničarske patrole da kupe ranjenike?
I ja se sam čudim g. đeneral. Ako dopustite da napišem zapovest, a ja da pregledam međutim ove ranjenike?
Ne, vi ovde bez materijala ne možete mnogo učiniti. Pojašite konja i pohitajte sami na zavojište, jer će onda sve brže ići!
Razumem, g. đeneral! - Uzjašem konja, uzmem osim mog seiza još dva-tri ordonansa konjanika pa pojurim uz brdo. Tek što stigoh na kosu, a od strane Šumatovca opet se začu groktanje čitavih plotuna puščanih...
Dakle, opet napadaju... "

O završetku Šumatovačke bitke Pera Todorović piše:

"Posle našeg odlaska iz šanca Turci su učinili još tri glavna juriša. Poslednji juriš izvršili su Arnauti, i dogonili su se do pod sami šanac, Pričaju da je našima naposletku nestalo karteča te su kape šajkače punili kuršumima, ćuškali u topove i time bili.

Za vreme cele šumatovačke borbe dejstvovala je gotovo sva naša artiljerija, sa sviju aleksinačkih pozicija, gde je bilo 40-50 topova. Tu se jasno pokazalo koliko vredi koncentrisati jedan artiljerijski puk pa njime dejstvovati.

Kazao sam već da je pri drugom jurišu naša artiljerija sa Rujevice izbavila Šumatovac, od bodčnoga juriša koji bi se mogao završiti padom šanca. Ali i inače, u celoj današnjoj borbi oko Šumatovca naša je artiljerija igrala glavnu ulogu: pored divnoga junaštva šumatovačke posade, glavna zasluga pripada topništvu što su Turci danas odbijeni krvavo i što pri ovakvoj današnjoj dugoj i ostrvljenoj borbi imamo srazmerno malo gubitaka - u šancu 40, a oko šanca do 200 mrtvih i ranjenih. Naša jaka topovska vatra nije davala turskim bataljonima da pravilno s nišanjenjem pucaju - pucali su većinom nasumice...

Bitka na Šumatovcu prestala je oko 20 časova i turska vojska sa Šumatovca se povukla na Prugovac ostavljajući veliki broj svojih mrtvih vojnika na mestu bitke.

Severni deo Aleksinca sa crkvom i kućom tatar Riste Prendića ispred nje u kojoj je bio Glavni štab srpske vojske.
Najstarija fotografija Aleksinca, koju je snimio ruski fotograf Ivan Groman koji je sa ruskim dobrovoljcima došao u Srbiju 1876. godine.

Južni deo Aleksinca sa Carigradskim putem preko Brđanke i zgradama karantina u podnožju Brđanke

Dva dana posle bitke 13.(25.) avgusta Pera Todorović je dok se u šancu svetkovalo, izašao na bojno polje u šumu, da vidi izbliže ovu tursku kasapnicu.

"Teško je i nagovestiti samo, a kamo li opisati užasan prizor koji nađoh u šumi. Približujući se glavnom mestu onomadašnjeg razbojišta, prvo osetih užasan, ugušujući smrad. Vreli letnji dani, pa se mrtvi brzo raspadaju i trunu. Posle smrada prvi su vesnici bliskog razbojišta grdni rojevi krupnih muva zlatica, Zatim počnem nailaziti pojedine trupove. Ovde leži jedan polunag, izvrnut na trbuh, sav uprskan krvlju, lice mu ne vidiš, ali grčevito stisnute pesnice kazuju poslednje samrtne muke. Tamo udesno otegao se drugi, leži poleđuške, i on je polunag, naduo se, koža mu na trbuhu pukla, te iz utrobe gmižu hiljade krupnih, belih crva, oči ispijene, usta široko razjapljena, a iz njih i u njih kuljaju rojevi muva; na slepom oku vidi se crna mala rupica koju je kuršum prožegao, oko lje zapečena krv. Smrad da te uguši... Ulevo stoje gomile mesa, razdrobljenih kostiju, komadi poderane odeće, sva se gomila zapekla u krv i uveliko prelazi u trulež. Pod ovim se nesrećnikom rasprsla dvadbsetčetiri-funtova granata, te i njega i odeću mu raščupala u komade. Još malo dalje leži poleđuške lep mlad nizam, sasvim ]e obučen, samo mu nema fesa i - temenjače. Karteč je odneo oboje. Više njega stoji zapečena i jako okorela na suncu crveno 6ela masa - to je prosut i krvlju obojen mozak. Duša se grozi, ti hitaš dalje i dalje i prizor biva sve užasniji i gnusniji... Obiđeš jedan trup, preskočiš drugi, streseš se kad nehotice u travi nagaziš na odsečenu glavu i ideš sve dalje i dalje, sve brže i brže...

Polako, ovuda ne možeš više hitati: zemljipgge je sve izriveno od granata; garave rupe, gde je vrela granata ispraznila svoju strašnu utrobu zijaju na sve strane; poneke su pune krvi, oko njih odvaljene ruke, odbijene noge, raščupane ' ljudske utrobe, razdrobljene glave, grdno nakaženi trupovi. Opet dalje, opet dalje.

Stoj, ovde ne možeš dalje, moraš nadaleko obići: ovde leži čitava lesa ljudskih trupova, zahvatio ih plotun id šanca, pa ih sve položio jednog do drugoga; gle kako su jedan na drugotu! ponaslanjali glave, leže kao braća. Da nije ovoga smrada, ovih muva, ovih crvi, ove krvi, mislio bi umorna družina spava. Čekaj da ih prebrojimo koliko ih ima: 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35, 40, 47... Ih, kako je ovaj nagrđen; ne mogu više da brojim. Beži dalje, beži dalje.

Gle, ovde desetorica na jednoj gomili, ubile ih dve granate što su jedna za drugom udarile. Pogledajte ovoga jadnika kako sedi, pred njim stoji poboden u zemlju ašov. Kuršum probio držaljicu od ašova i pogodio ga pravo u čelo; ašov je ostao poboden, a njegov gazda, gle, kako ]e nisko oborio glavu. Čekaj da je uhvatim za crne, kudrave kose i da je dignem, da vidim ovo lice. Ne ide, ukočilo se celo telo. Ček' ovako. A! ah, lepoga lica! tek ga garile nausnice. Ovde je šuma, hladovina, pa trupovi, naročito koji su obučeni, još nisu počeli da trule. Gle kako leži ovaj kukavac, do njega tikva s vodom, a u peškiru komad hleba i pregršt kuvana kukuruza; ovo nije nizam. A gle, drugoga Čerkeza. Da divna, vita stasa! Hej, divlji i ponosni sine Kavkaza, zar ovde ostavi kosti! A ovom jadniku neko osekao glavu. Uh, kako je vrat utekao među ramena, a iznutra zija grdna rupa... Evo opet jedne krvave gomile, naređali se kao snoplje. A gle tamo pobijenih konja! Koliko ih ima - tri, šest, - pa i amovi su tu — ta ovo je čitava baterijska zaprega. A gle razlupanih lafeta, evo jedno čitavo kolo, a kakav je ovo trup: crne pantalone, crn kaput; gde, dva prsta osečena, mora da je na njima bilo prstenje. I cipele su mu svukli, lice mu je nakaženo, ne može da se pozna ko je, ali se vidi da je neki Evropejac - možda kakav Englez, možda Madžar, a možda i Poljak... Uh kakvo je ovo čudo oko ovoga drveta: kora na drvetu sva oguljena, grane izodbijane i polomljene, a oko drveta gomila mesa. Koliko li ih ovde leži? Ništa se ne poznaje, ni glave, ni ruke, ni noge; užasne granate napravile su od svega groznu, krvavu kašu. Ah kako se onome creva obmotala oko one grane, a ovde ]e, gle, još mokro blato, što se napravilo od krvi. Pa kako sve ovo užasno smrdi, kako užasno smrdi!...

I neki duševni bol užasno te trza, duša se grozi i užasava i ti bi da bežiš, da bežiš daleko, od ovih krvavih poljana smrti i razvalina, gde nemaš kud pogled baciti, a da ne ugledaš najpakleniju sliku strašnoga razorenja. ...''

Današnji izgled iskrčenog prostora ispred Šumatovačkog šanca. Snimio Hadži Miodrag Mića MiladinovićNa fotografiji se vidi deo šumatovačkog šanca označen sa 1 i prostor ispred šanca dužine i širine oko 400 metara iskrčen pred Šumatovačku bitku sa koga su Turci jurišali na šanac i na kome su padali pokošeni puščanom i topovskom vatrom iz šanca i topovskom vatrom pozicijskih topova sa Rujevice. Pod 2 je šuma posađena posle Drugog svetskog rata na iskrčenom prostoru.

Pera Todorović piše da su turski vojnici svoju pogibiju na Šumatovcu opevali u pesmi kod koje se svaki odeljak završava strofom Aman, care, izgibe fukara (sirotinja) Pera Todorović je u svojoj knjizi Dnevnik jednog dobrovoljca naveo sledeći odlomak iz te pesme:

"Šumatovca aldandan bir sari ilan
Admni soraren - Černjajev general !    
Đunduzlen top a tar džene len kumbara,
Aman padišah, derman, biši fukara!
Šumatovca justunde duman kaplandi.
Jaraš sat ič bin šoii atlandi
Aman padišah, derman, biti fukara!

Na Šumašoviu se izvila jedna žuta guja,
Ako pitaš za ime - Černjajev general !
Po vas dan dugi iz topova tuče, noću bombardira,
Ne daj care (pomagaj), propade ti sirotinja!
Po Šumatovcu ozgo dim se poklopio,
Za po sata hiljadu topova pukne!-                                
Nedaj care, propadosmo ti mi - narod tvoj. "

U slavu palih ratnika Šumatovačke bitke podno Šumatovca podignuta je crkva Sv. Trojice. Podignuta je na starim temeljima 1885. a osvećena 4. septembra 1888. godine od strane tadašnjeg Episkopa niškog  Gospodina Dimitrija.

Bitka na Šumatovcu bila je velika i sjajna pobeda srpske vojske u Prvom srpsko-turskom ratu. Gubici u Šumatovačkoj bitci bili su veliki i to znatno veći na turskoj strani. Podaci iz različitih izvora razlikuju se i nisu kompletni.

Po Peri Todoroviću: "Šumatovac je strašno polomio Turke. Oni su na bojnom polju ostavili više od hiljadu mrtvih rasejanih po šumi i vinogradima. Šuma na visu, gde su bili sabijeni Turci, bila je sva opaljena i polomljena od naših granata; seljaci vele "kao da je Sv. Ilija tukao. "

Po Slobodanu Jovanoviću gubici Turaka u Šumatovačkoj bitci iznosili su nekoliko hiljada. "Turii, koji su jurišali pod unakrsnom vatrom naše artiljerije, prosto su košeni; njihovi gubici iznosili su nekoliko hiljada."

I po Čedomiru Popovu Turci su ia Šumatovcu izgubili nekoliko hiljada vojnika. "Najzad su malaksali i povukli se kasno u noći, pošto su predhodno izgubili nekoliko hiljada vojnika."

Po završetku Šumatovačke bitke general Černjajev uputio je knezu Milanu, vrhovnom komandantu depešu ovoga sadržaja:

"Šesti je dan borbe, sve je od umora popadalo; neprijatelj je svuda nadmoćniji: sutra ću napasti visove koje je neprijatelj levo zauzeo; današnja bitka trajala je od 3 časa izjutra do 8 uveče; mnogo ranjenih i poginulih. "

Poslati telegram ukazuje da Černjajev nije uočio da je na Šumatovcu odneta velika pobeda i zato ovu pobedu nije iskoristio za gonjenje Turaka i za nanošenje Turcima novih gubitaka, nego je poslao knezu Milanu saglasnost za zaključenje primirja.

On je tek sutradan 24. avgusta, kada su se Turci povukli Prugovcu uvideo da je na Šumatovcu odneta velika pobeda i o toj pobedi je tek pred veče 24. avgusta izvestio kneza Milana predlažući mu izvestan broj oficira za unapređenje. Knez je Černjajevu čestitao na pobedi i shodno predlogu proizveo za generale pukovnike Kostu Protića i Komarova, a u potpukovnike majore Popovića i Grujića, dok je Černjajeva odlikovao Takovskim krstom o vratu.

Treba istaći da je u početku srpsko-turskih ratova bio samo jedan stepen Takovskog krsta kako ga je knez Mihailo 1865. godine ustanovio. Posle odbrane Aleksinca uvedena su tri stepena i Černjajev je dobio najveći - krst o vratu. Pet stepena ustavljeno je pri kraju rata.

U vezi sa Šumatovačkom bitkom Čedomir Popov piše:

"Černjajev nije zadocnio da odgovori (da li da se zaključi primirje sa Turcima) ni iz nemara, niti iz nedoumice. Upravo tih dana kada je nedoumica u Beogradu bila na vrhuncu, Moravsko-timočka vojska je na utvrđenim položajima na desnoj obali Južne Morave vodila teške borbe sa Turcima. Postavljeni na kosi dugoj oko 10 km ti položaji su branili Aleksinac i glavni put prema severu. Dobro utvrđeni, oni su odolevali turskim napadima od 19. do 27. avgusta. Na krajnje levom krilu nalazilo se najviše, ali i najslabije utvrđeno i branjeno poljsko utvrđenje Šumatovac. Abdul Kerim-paša je 23. avgusta upravo na njega usmerio svu težinu svoga udara. Između tri srpske čete, naoružane starim puškama i jednom artiljerijskom baterijom i vešestruko nadmoćnijih turskih snaga započela je ogorčena borba. Černjajev je sa svojim štabom hrabro dojurio u Šumatovački šanac, da bodri branioce, a srpske baterije sa Rujevice su sa odlično usmerenom vatrom prosto desetkovale Turke koji su neprestano jurišali na Šumatovac. Najzad su malaksali i povukli se kasno u noći pošto su predhodno izgubili nekoliko hiljada vojnika. Bila je to najlepša srpska pobeda u ratu koja je slomila turski napad na desnoj obali Morave. Međutim, general Černjajev nije odmah uočio njen zčačaj, nije nastavio da goni iscrpljenog i pokolebanog neprijatelja, nego je telegrafisao knezu da bi mu dao svoju saglasnost za traženje primirja. On se predomislio samo dvadeset četiri časa docnije, ali je bilo kasno."

Autor teksta je Zoran Stevanović, profesor istorije. Tekst se nalazi u rukopisu knjige "Deligrad - Šumatovac - Gornji Adrovac'" koja je spremna za štampu i čeka na finansijska sredstva.


# Gornji Adrovac fotografija Šumatovac Prugovac Zoran Stevanović Nikolaj Rajevski vojska šumatovačka bitka srpsko-turski ratovi Vladan Đorđević Pera Todorović Živan Protić Mihail Černjajev Čedomir Popov
@mo_i_vs @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima