Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Zašto su danas u Srbiji najgori na vlasti?

rss

15.12.2013. mr Predrag Mitrović http://www.dverisrpske.com/

Milošević, Tadić, Vučić…. Da ne bude sledećeg, menjajmo ne jedan režim drugim. Menjajmo sistem vrednosti!
Pisanije se, kada je objavljeno, pre tri godine, odnosilo na žuti režim Tadića i DS-a.
Ne menjam ni slovo, a već sam sve napisao o sadašnjem, Vučićevom režimu.

Zašto su danas u Srbiji najgori na vlasti?

Zašto u Srbiji decenijama vlast zauzimaju najgori, a biranje kadrova liči na deljenje poklona?

Pogledajte šta jedan ugledan intelektualac iz unutrašnjosti kaže ovlasti u Srbiji i o problemu biranjanajgorih ljudi za ključne kadrove.

Pedeset godina socijalističke „izgradnje“, odsustvo istinske slobode, odsustvo stvaralačkih vrednosti ličnosti, degradacija morala, razotuđenje i bežanje od Crkve, gubitak identiteta pojedinca i društva kao celine, doveli su do stvaranja pogodnog tla za nastajanje ili „uvoz“ destruktivnih elemenata.

Taj vremenski gep neodgovornosti i „nepolaganja računa nikome“ duboko je prodreo u mentalitet našeg društva. 
 
Zaista, u samoj prirodi svakog pojedinca na ovim prostorima, u poslednje vreme biva primetna nazovi „sposobnost“ da se isti usuđuje da obavlja čak i one poslove koji sa njegovom profesijom, nivoom obrazovanja, ugledom u društvu pa čak i fizičkim sposobnostima, nemaju nikakve veze.

Svako od nas „razume se“ u poslove od ekonomije i politike do sastavljanja i taktike nacionalnog fudbalskog tima.

U preduzećima struktura zaposlenih najčešće ne odgovara kadrovskim zahtevima radnih mesta. Javna preduzeća su bastioni političkih stranaka, a broj zaposlenih u istim je i po nekoliko puta veći od potrebnog.

Od basoslovnih zarada direktora i menadžmenta javnih preduzeća, kao i trgovinom političkim uticajem finansiraju se gotovo sve političke partije u vlasti.
 

Poreklo zla

Najgore osobine srpskog „demokratskog” sistema nisu slučajni nusproizvodi, već fenomeni koje totalitaristički sistemi proizvode pre ili kasnije.

Sve ove anomalije u našem društvu proizilaze iz postajanja i egzistiranja „demokratsko-politikanske” vlasti, moći i privilegija, kao i dodvoravanja srpskih „dvorljana“ svekolikim belosvetskim alama i nadnacionalnim institucijama.

Cilj navedenog je da budu podržani, ne od naroda srpskog, već od centara svetske moći i „mase“ u zemlji, čime će im biti omogućeno da svoju vladavinu nad Srbijom produžavaju do momenta kada će njihova vlast dovesti do vlasništva svega u Srbiji: resursa, neba, zemlje, ljudi.

Polazeći od činjenice da nadležnost odlučivanja predstavlja presudnu dimenziju svakog institucionalnog aranžmana, karakter i tip odluka koje se donose, zavise od intenziteta i oblika motivisanosti subjekata odlučivanja, dok kvalitet tih odluka zavisi od informacija i znanja na kojima se te odluke zasnivaju.

Želja da se posredstvom niza odluka iz raspoloživih nacionalnih, resursa privrede ili resursa pojedinca izvuku maksimalni efekti, najneposrednije podrazumeva odgovor na pitanje: ko donosi odluke – onaj čiji je resurs ili onaj koji je na vlasti, tj. onaj kome je u nadležnost dato da upravlja resursima u ime zajednice.

Shodno tome, vlasništvo i vlast su dva osnovna izvora nadležnosti odlučivanja, pri čemu centralni element upravljačkog mehanizma na osnovu vlasništva proizilazi iz svojinskih aranžmana, a onog osloljenog na vlasti iz prinude, tj. odnosa u kome se ukida autonomija subjekata koji joj je podvrgnut i on se u načelu i u konkretnom delovanju ukida kao agens u procesima odlučivanja.

 

Potreba za vođom


Potreba pronalaženja doslednog, jakog, čvrstog i nepokolebljivog „vođe“ tj. onog koji je sposoban da „probleme zajednice“ reši, nedvosmisleno zahteva tip stranke organizovane na vojnički način, jer vođa zahteva disciplinu i saradnju.

Izgledi da se celom narodu nametne totalitarni režim zavise upravo od vođe koji prvo oko sebe okuplja grupu spremnu da se dobrovoljno podredi toj totalitarnoj disciplini, od koje vođa mnogo očekuje i zašta će ona biti bogato nagrađena.

Ta grupa će potom, nametnuti ostalima „adekvatan sistem vrednosti“ silom ili obećavajući sitne privilegije, položaj, ugled i sve ono što nedostaje u životu onog koji se u takvom sistemu vrednosti spreman da se „žrtvuje“.
 
Postoje tri razloga zašto tako brojna i jaka grupa sa približno homogenim pogledima može da se stvori ne od najboljih, nego od podobnih i u krajnjoj instanci, najgorih elemenata bilo kog društva:

1. prvo, što su viši inteligencija i obrazovanje pojedinaca, to su njihovi pogledi i ukusi više diferencirani i manja je verovatnoća da će se složiti sa određenom hijararhijom i takvim sistemom vrednosti. Ako želimo da pronađemo visok stepen uniformnosti i sličnosti pogleda, moramo da se spustimo do regija nižih moralnih i intelektualnih standarda, gde preovladavaju primitivniji instinkti i ukusi.

To, naravno, ne znači da većina ljudi ima niske moralne standarde -naprotiv; to samo znači da najveća grupa ljudi čije su vrednosti vrlo slične i jesu ljudi sa neizgrađenim ili promenljivim moralnim standardima i nižim nivoima obrazovanja. To je najmanji zajednički imenilac koji ujedinjuje najveći broj ljudi.

Ako je potrebna brojna i dovoljno jaka grupa da svima ostalima nametne svoja gledišta o vrednostima života, to nikada neće biti oni sa visoko diferenciranim i razvijenim ukusima – nego oni koji čine „masu“, oni koji su u stanju da svojom brojnošću i snagom ličnih interesa daju težinu političkim partijama i vlastitim idealima;

2. drugo, diktator će morati da obezbedi podršku svih poslušnih i lakovernih koji nemaju sopstvena jaka ubeđenja, nego su spremni da prihvate gotov sistem vrednosti, samo ako im se dovoljno glasno i često tuvi u glavu.

Biće to oni čije se maglovite i nepotpuno formirane ideje, lako kolebaju, a strasti i emocije lako pobuđuju i koji će tako ojačati redove totalitarne stranke, a zauzvrat će dobiti visokopozicionirana radna mesta, radna mesta ili neku sličnu privilegiju za sebe ili bližnjeg;

3. treće, diktator koherentno i homogeno telo sledbenika vrlo lako pretvara u grupu preko kontrasta „mi“ – „oni“. Izgleda da je zakon ljudske prirode da ljudi lakše pristaju na negativan program, na mržnju prema eventualnom neprijatelju, na zavist prema imućnima, obrazovanima i uspešnima, nego na bilo koji pozitivni zadatak.

Potreba za opšte prihvaćenim sistemom ciljeva grupe i sveopšte želje da se grupi da maksimum moći za postizanje „ciljeva“ su dve osnovne osobine kolektivističkog sistema iz koga izrasta nakaradni moralni i celokupni sistem vrednosti. Pripadnost grupi izgleda da oslobađa ljude mnogih moralnih ograničenja.

 

Problem elite u Srbiji

Elita je posrednik vlasti. Upravo ona vrši „odabir“ kadrova, a „proverene kadrove“ postavlja na sva mesta i sve tačke, kako bi što uspešnije imala uvid i kontrolu u sva događanja i sve procese u društvu. Članovi elite menjaju mesta i prelaze sa jedne funkcije na drugu, ali sve vreme ostaju u uskom krugu „pozvanih i proverenih kadrova na kojima počiva sudbina zajednice“.

Elita kao posrednik vlasti je ujedno i faktor njene konsolidacije, čiji cilj, zapravo i proizilazi iz same vlasti, jer je vlast jedna od retkih stvari koje same sebi mogu da budu cilj, jer vlast može da bude i jeste, izvor prihoda, bogatstva, prestiža, sposobnosti delovanja na društvena kretanja i sudbine grupa i pojedinaca.

Njihova produžena ruka je armija odabranih, proverenih i „zaslužnih“ kadrova - nomenklatura, te ogromna birokratija koja radi operativne poslove za razliku od nomenklature koja vrši transmisionu funkciju razrade i delimične operacionalizacije komandi koje kontinuirano teku sa vrha države, tj. političkih stranaka.

 

Upravljanje državom i napredak

Sam politički vrh želi da upravlja što većim privrednim celinama ili preduzećima, po mogućstvu bez ikakvog uplitanja nekog sa strane ili bilo kakve kontrole, ali se u praktičnoj implementaciji sudaraju sa nesvladivim informacionim i saznajnim barijerama.

Najpre svojim obimom silno uvećavaju troškove upravljanja državom i permanentno iz godine u godinu izlaze izvan okvira koje definišu raspoloživi ili projektovani finansijski resursi. Novac uspevaju da obezbede, ali nisu u mogućnosti da adekvatno obezbede dovoljan kvantum znanja generisan u „kadrovima“ koje plaćaju.

Zbog preterane centralizacije i usko stranačkih interesa ne uspevaju da iskoriste postojeća znanja velikog broja pojedinaca u društvu, te na taj način diskvalifikuju mogućnost da na valjan način prikupe, prenesu, prerade i iskoriste relevantne informacije o svim segmentima života i rada u društvenoj zajednici.

Politička moć, vlast, privilegije, uvek moraju biti uravnoteženi odgovornošću, inače prelaze u tiraniju. Ako nema odgovornosti (a nema je u našem društvu) vlast uvek zapada u degeneraciju (ne)funkcionisanja, čije su posledice nesagledive za celu društvenu zajednicu i čiji će se efekti multiplikovati protokom vremena na sve pore društvnenog života od pojedinca i porodice do društva u celini.

Problemi privrednog i svekolikog razvoja Srbije i srpskog društva jesu posledica dugog zastoja kritičke bespoštednosti, posrtanja u razvoju autentične teorijske misli, idejne ogrezlosti u rutinerstvu i pragmatizmu i mentalne samouverenosti, zaljubljenosti u sebe i ostvarivanju neostvarenih ciljeva na račun drugih, što je, između ostalog dovelo do deformacije sistema vrednosti, devastacije celokupne privrede, i degeneracije obrazovanja i nauke, koja se voluntaristički prilagođava zahtevima političkih centara.

I možda ono najvažnije: nije važno kakva je ideja i koji su joj učinci, nego ko  je pokrenuo i kakve su joj reperkusije, s obzirom na odnose svojevrsnih konkurentskih dvorskih svita koje se bezkrupulozno nadmeću u borbi za moć.
Zbog toga danas Srbija plaća danak.


# vlast javna preduzeća
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima