Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Znamenite ličnosti Aleksinca: Velimir Rajić

rss

19.01.2015. Svetlana Biorac-Matić

Ove godine navršava se 100 godina od smrti Velimira Rajića, pesnika koji je stigao da napiše tako malo, ali je zauvek našao mesto u istoriji srpskog pesništva.

Znamenite ličnosti Aleksinca: Velimir Rajić

Rođen u Aleksincu 20. januara 1879. godine, živeće u Beogradu, u sadašnjoj Svetogorskoj ulici, donedavno  Ive Lole Ribara. Nekada je nosila poetično ime Dva bela goluba, po poznatoj obližnjoj kafani. Tu, na Paliluli, nedaleko od današnjeg Radio-Beograda i Ateljea 212, pre stotinak godina nalazile su se skromne porodične kuće s dvorištima, kaldrmom, česmama, baštama, voćem...

Bio je to svojevrstan poetski „kvart”: u Rajićevom komšiluku živeli su Jovan Ilić i njegovi sinovi Milutin, Dragutin, Vojislav i Žarko, svi pesnici, zatim od Velimira godinu mlađi Vladislav Petković Dis, kao i Milutin Bojić, najmlađi i najdarovitiji izdanak tadašnjih naraštaja srpske poezije.

Kao dečak, Velimir je viđao najčuvenije srpske pisce i druge znamenite ličnosti od nauke i umetnosti kako idu u posetu Jovanu Iliću. Verovatno je tada i sam poželeo da doživi bar deo njihovog ugleda i slave...

Školuje se u Drugoj muškoj gimnaziji, a zatim studira Filozofski fakultet. Završava ga u roku, u dvadeset četvrtoj godini. Tada, 1903. godine, Ministarstvo prosvete postavlja ga za suplenta francuskog jezika – profesora pripravnika – u gimnaziji koju je i sam pohađao i u čijim klupama tada sedi učenik Milutin Bojić.

Još dok se školovao, Rajić je maštao da radi kao profesor, ali ostvarenje te želje sprečava bolest. Ona će nemilosrdno da pokosi i sve ostale njegove nade. S tugom se zauvek oprašta od učionice i mladih, znatiželjnih đačkih lica i postaje službenik u administraciji Ministarstva prosvete. Međutim, ni tu ne ostaje dugo: 1908. godine opet je premešten, sad u Narodnu biblioteku, gde radi jednolični posao običnog pisara.

Te iste, 1908. godine, objavljuje skromnu knjižicu „Pesme i proza” sa samo dvadeset pet pesama i dve lirske novelete.

Rajić je  od pesnika čiji će i život i delo zauvek obeležiti  jedna žena, jedna ljubav i jedna pesma: njeni stihovi zaseniće i nadživeti sve ostale. Godine  1905. u uglednom „Srpskom književnom glasniku” pojavljuje se pesma od deset pravilnih strofa pod naslovom „Na dan njenog venčanja” ispod koje je stajalo – Velimir Rajić. Od tada, već 110 godina, ona je jedna od najomiljenijih u celokupnoj srpskoj ljubavnoj poeziji i decenijama se peva kao starogradska melodija.

A ko je devojka kojoj su ovi dirljivi, veličanstveni,  stihovi  posvećeni.

Zvala se Kosara Bobić. Takođe je studirala Filozofski fakultet, „imala je pametne oči” i dugu, tamnu kosu koju je svijala u punđu. Lepa i produhovljena devojka „iz kraja”: stanuje u komšiluku, u Ratarskoj ulici. Viđaju se na fakultetu, čak i šetaju zajedno po Kalemegdanu. On joj piše pisma i posvećuje pesme. Zaljubljen je i – nesrećan.

Svoju ljubav nikad neće ostvariti ali će do  kraja života maštao je o sasvim običnoj porodičnoj sreći: žena, deca, „tu mala kuća”, cveće.

U leto 1913. godine vode se teške bitke između srpske i bugarske vojske. Iscrpljena i još neoporavljena od Prvog, zemlja je sad ugrožena Drugim balkanskim ratom. Pored redovne mobilizacije, javljaju se i brojni dobrovoljci sposobni za borbu.

Okružen knjigama, Velimir Rajić  4. jula 1913. godine ispisuje svoju poslednju volju:

„Smatrajući da kao Srbin, kao sin i punopravni građanin ove zemlje, imam prava da se za nju i lično žrtvujem – polazim sutra na bojište.”  Iz želja koje zatim navodi uočava se nesumnjiva plemenitost i iskreno rodoljublje: moli da se zaborave i oproste sve pozajmice koje je učinio pojedincima, ali i da mu se, pogine li ili umre u ratu, ne drži nikakvo posmrtno slovo, već da sve bude „skromno, tiho, povučeno”.

Ma koliko to želeo, nikada nije otišao na front, ni u tom, balkanskom, ni u svetskom ratu, koji će Srbiju da zahvati već sledećeg leta.  U njegove grudi poodavno se naselila „žuta gošća”, zla kob srpskih književnika, pesnika pogotovo. Grudobolja, međutim, nije njegova jedina nesreća: to slabašno telo muči i epilepsija, ili padavica, užasna bolest zbog koje je, ne znajući kad će i gde da ga obuzme njen mučni napad, prinuđen da izbegava društvo. Daleko od bojišta, takav ne može da brani svoju zemlju i svoj narod niti da izvede čin koji bi bar podsetio na onaj nezaboravni njegovog dede Tanaska.

Velimir Rajić je primoran da napusti grad koji je toliko voleo. Prate ga  grmljavina neprijateljskih topova i  strašni  oblakci  crnog dima iznad beogradskih krovova.

Njegovo telo sad je sasvim iznureno: polažu ga u kola s volovskom zapregom koja dugo i sporo, po kiši i hladnoći, putuju ka Gornjem Milanovcu. Tu stiže 20. oktobra.  Smeštaju ga u kuću njegove strine Jelke Rajić.

Sutradan, 21. oktobra 1915.god.  predveče, obraća se s postelje okupljenoj rodbini:

„Svi ste vi ludi što se trudite oko mene!”  Zatim je stisnuo rukama grudi i uzdahnuo:

„Ah, moje pesme!” To su mu, u trideset šestoj godini, bile poslednje reči.

Sreća je mimoišla i Kosaru Bobić, udatu Elezović. Na spomen Rajićeve ljubavi, njegovih stihova i njene udaje, samo bi, sa suzama u očima, uzdahnula: „Sudbina...”

Kosara u Skoplju, u zimu 1919. godine, oboleva od  gripa i  umire posle nekoliko dana. Prenesena je na beogradsko Novo groblje, Velimir Rajić takođe. Sudbina: počivaju u susednim parcelama.

Ove godine navršava se 100 godina od smrti Velimira Rajića, pesnika koji je stigao da napiše tako malo, ali je zauvek našao mesto u istoriji srpskog pesništva.

Aleksinački književni klub nosi njegovo ime i pokušava da sačuva sećanje da je ovaj pesnik, po svom rođenju deo istorije ovog grada. Drugog obeležja nema.
 


# Velimir Rajić književnost Velimir Rajić književni klub Svetlana Biorac Matić Ministarstvo prosvete Filozofski fakultet Znamenite ličnosti pesnik
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima