Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Tragom ruske crkve i spomenika grofu Rajevskom

rss

27.08.2016. Olivera Radić

Prateći putokaz na kojem je pisalo ,, Ruska crkva“ kretali smo se putem od Aleksinca do Donjeg Adrovca pa dalje kroz polja i njive sa kojih je u mesecu koji je za nama požnjevena pšenica.

Tragom ruske crkve i spomenika grofu Rajevskom

Kraj puta koji se vijugao uz brdašca, i blago spuštao niz polja, na vetru su se lelujala stabla šljiva, a kukuruz se hvalio svojim punim klipovima. Kao ćilimi u svim nijansama zelenih i žutih boja svuda oko nas prostirala se srpska zemlja. To je Srbija koju volim, rekoh sama sebi, plodna, rodna, lepa…

Prošli smo onih sedam kilometara sa poslednjeg putokaza, ali crkve još uvek nije bilo. I taman smo pomislili da smo se izgubili, naiđosmo na selo uz put. Iz njive, sa korpom u kojoj je nosila klipove mladog kukuruza, izađe baka. Znatiželjno je gledala u nepoznate prolaznike koji se odnekud pojaviše. Upitasmo je za Rusku crkvu, a ona nam objasni da "sve idemo putem do kraja sela i tamo na brdu je crkva".

"Jel otvorena? –opet je upitasmo.

"Biće tamo neko da vam otvori“, reče baka i zađe u dvorište prvih kuća u Gornjem Adrovcu, kako na tabli pisaše da se selo naziva.

Nastavismo uskim asfaltom, kroz bagremar i naiđosmo na veliku žutu tablu na kojoj je pisalo na ruskom i srpskom jeziku:

"Ruska crkva Svete Trojice, Društvo Srpsko – ruskog prijateljstva "Rajevski-Vronski“ Aleksinac.“

I čim prominusmo kraj table, ukaza se velika, šarena crkva, obložena crveno-žutim ciglama poređanim u krstaste mozaike. Na jednom stubu kapije kroz koju se ulazilo u crkvenu portu, beše ispisano, na oba jezika:

"Spomen crkva Svete Trojice podignuta je na mestu pogibije ruskog pukovnika grofa Nikolaja Rajevskog dobrovoljca u oslobodilačkom ratu 1876 g sredstvima njegove porodice. Ovaj spomenik se nalazi pod zaštitom države.“

A na drugom je natpis kazivao ko je i kada kapiju podigao:

"Kapija crkve Svete Trojice izgrađena povodom 125. godišnjice pogibije ruskog pukovnika grofa Nikolaja Rajevskog sredstvima Ministarstva inostranih poslova Ruske federacije. Radove je izveo Energoprojekt holding Beograd.“

Stazom pored drvoreda starih lipa, po predanju donetih sa imanja Rajevskih iz sela Razumovske u Ukrajini i spomen česme koju je 2003. Kolo srpskih sestara iz Niša podiglo, stigosmo do crkve. Na prvi mah uočismo da je crkva skladnih propocija, sa karakterističnim pravim uglovima. Osnova joj je u obliku pravilnog grčkog krsta , a na sve četiri strane su tremovi između krstova. Nad centralnim prostorom uzdizala se kupola. A s unutrašnje strane, iznad ulaznih vrata videlo se zvono.

Iako su vrata na crkvi bila otključana, u crkvi ne zatekosmo nikoga. Na stočiću je sveštenik ostavio broj telefona"ako nekom nešto zatreba da ga nazove“. Mi nismo nazvali sveštenika, želeli smo samo da vidimo svetinju, da se poklonimo svetima koji u njoj, nevidljivo, obitavaju. Ruska crkva, zaista podignuta u ruskom duhu, učini mi se da je vremenom izgubila sjaj te raskoši. Samo je ikonostas zadržao tu svoju svežinu, dok su na zidovima, sa živopisom na kojem je između ostalog, prikazano krštenje Rusije, a srpski knez Lazar sa odsečenom glavom u rukama stajao naspram Aleksandra Nevskog naslonjenim na bojno koplje, boje nekako izbledele.

Na zapadnoj strani, iznad ulaznih vrata, pažnju nam privuče freska sa fotografijom i imenom grofa Rajevskog u vojnoj uniformi "Spomen pukovniku Nikolaju Nikolajeviču Rajevskom pogunulom herojskom smrću u mestu Adrovac “pisalo je iznad slike. Kažu da je predloške za fresko dekoraciju uradio ruski slikar V.M.Vasnecov, a živopis je radio slikar D.Obrenović.

O ktitoru ruske crkve ostao je trag na mermernoj ploči na severnom zidu hrama :"Trudom i nadzorom Episkopa Niškog G. Nikanora Ružičića a o trošku ktitorke plemenite Gospođe Marije Rajevske ozidan je ovaj sveti hram i osvećen 2 septembra 1903 godine“.

Marija Rajevska, je po nekim zapisima bila snaja grofa Rajevskog, supruga njegovog brata Mihajla. Ona je posle smrti grofice Rajevske, sa suprugom preuzela brigu o izgradnji crkve. A po predanju grofica Rajevska je poverila vladici Niškom 3000 dukata za gradnju crkve i škole sa imenom Nikolaja Rajevskog. Od tog novca je, iako su radovi završeni prema planu, utrošen svaki treći dukat, a preostali novac je vladika vratio grofici Rajevskoj. Zato je, pored imena ktitorke, urezano i ime vladike Nikanora. O otkupu imanja od seljaka iz Adrovca i projektu za izgradnju crkve i škole zauzela se lično i kraljica Natalija Obrenović, što vidimo u prepisci koju je vodila sa Mihailom Rajevskim. Nažalost danas, od škole nije mnogo ostalo, ali crkva je obnovljena i ponovo osveštana posle 125 godina od pogibije ovog heroja. Tada je svetu arhijerejsku liturgiju služio srpski Patrijarh Pavle koji je tom prilikom rekao: „Mi smo zahvalni Rusiji koja je odgajila heroja, koji je poginuo za našu slobodu, slobodu svoje braće po veri i krvi”. O obnovi crkve svedoči zapis na spoljnjoj fasadi:

                       "Spomen crkva SV. Trojice
Spomenik Rusko-srpskog bratstva po oružju obnovljena povodom 125. godišnjice pogibije ruskog pukovnika grofa Nikolaja Rajevskog, na inicijativu ambasadora Rusije u Beogradu V. Jegoškina, sredstvima Ministarstva za inostrane poslove Rusije, ruskih i jugoslovenskih organizacija, sa blagoslovom Episkopa Niškog Irineja, i uz podršku opštine Aleksinac

                               2 septembra 2001. godine“

A kao dobrotvori u obnovi su učešće uzeli "Državna akademija slovenske kulture Moskva, Predstavnik OAO "Gazprom“ u Beogradu, Predstavnik ruskog d.o.o. Kosmas Beograd, ABK "Eskima“ Moskva, Inturbank Moskva, Energoprojekt – Holding Beograd, Montavia D.O.O. Vojno građevinska ustanova Kraljevo“

Zagledana u freske i slike u ruskom stilu, i natpise na fasadi crkve, setih se nedavno pročitanih redova o pukovniku Rajevskom, koji je poginuo kao dobrovoljac, tj. samovoljac tu u Adrovcu u Srpsko- turskom ratu. Život ovog odvažnog, slobodoljubivog, obrazovanog oficira poslužio je velikom književniku Tolstoju kao inspiracija za lik grofa Alekseja Vronskog. Na kraju knjige, Tolstoj je sa dobrovoljcima u voz za Srbiju „ukrcao” i Vronskog rečima: „I to ne sam, nego ceo eskadron vodi o svom trošku! A ko je objavio rat Turcima? Niko nije objavio rat, nego ljudi saosećaju sa patnjama bližnjih, i žele da im pomognu”.

U vreme dolaska Rajevskog na front, Adrovac je bio na granici, a ruski dobrovoljci su došli da pomognu braći po veri, zajedno sa Slovenima iz drugih zemalja. Ovo je bio njegov drugi dolazak u Srbiju, jer je već bio 1867. godine, kada mu je bilo samo 25 godina i kada je ostavio pisane tragove kroz dva vredna dokumenta: Plan o reformisanju srpske konjice, prema kojem je kasnije vođen rat, i „Projekat ustanka na Balkanskom poluostrvu”. Ovaj drugi dolazak iz Odese u Srbiju se desio 21. jula 1876. godine. Poginuo je samo mesec dana kasnije. U danu pogibije, Rajevski je odabrao podesno mesto za komandovanje blizu neprijateljskih snaga. Odatle je komandovao napadom svojih jedinica. Kako je u svom izveštaju kasnije pisao poručnik Kosta Šamanović, Rajevskog je "oko 4 sata popodne pogodio neprijateljski kuršum u glavu i Rajevski je pao mrtav bez da je mogao jednu reč izustiti“:

"To se desilo u samoj mojoj bateriji. Ja sam odmah naredio mojim vojnicima da poginulog Rajevskog odnesu u pozadinu u zavijalište. Rajevski nije imao uza se ni jednog ađutanta. Za vreme borbe i konj mu je bio ranjen…“ pisao je Šamanović.

Telo pukovnika Rajevskog preneto je u manastir Svetog Romana kod današnjeg sela Đunis. Sahranili su ga u manastirskoj porti, jugoistočno od oltara. Telo je nekoliko dana potom, po nalogu njegove porodice, kojoj je sam knez Milan poslao telegram saučešća, otkopano i preneto do Saborne crkve u Beogradu, odakle je ispraćeno uz sve počasti za Rusiju. O želji porodice da se telo Rajevskog prenese u domovinu, svedoči telegram Mihaila Rajevskog upućeno iz Carskog sela, knezu Milanu:

"Hvala Vašem visočanstvu na izrazima saučešća za mojim bratom koji je dao život za Vašu svetu stvar. Vratite nam njegovo telo i zadužite našeg prijatelja kapetana Kizlokova da ga prenese u Rusiju. Pukovnik Mišel Rajevski.“

Posle ovog telegrama u Beograd je doputovala i Ana, majka pukovnika Rajevskog. U Sabornoj crkvi je pre polaska pogrebne povorke za Rusiju, opelo služio mitropolit Mihajlo sa sedamnaestoricom sveštenika. I ruske i srpske novine su pisale kako je 12. septembra telo junaka Rajevskog ispraćeno za Rusiju. Mnogo je naroda došlo da isprati ovog junaka koji je krv svoju prolio za otadžbinu i slobodu srpsku, a u pratnji su učestvovale vojna banda i kozačka legija. Sahranjen je pored svojih slavnih predaka u porodičnoj grobnici u selu Razumovska, u Kijevskoj oblasti, u Ukrajini.

U porti manastira Sveti Roman je, po legendi, što danas svedoči natpis na tom mestu i grob ukrašen cvećem, ostalo sahranjeno srce ovog heroja, jer je za života govorio da bi voleo da mu srce ostane u Srbiji.

Na mestu gde je poginuo, njegovi ratni drugovi, Srbi, koji nisu mogli da ga zaborave su postavili spomenik od kamena peščara sa uklesanim rečima: "Ruski pukovnik Nikola Rajevski u borbi sa Turcima pogibe na ovome mestu 20.avgusta 1876. godine.“

Spomenik i danas stoji sa desne strane staze koja vodi u Rusku crkvu.

Po nekim istorijskim izvorima u borbi za Aleksinac, kao i u drugim bitkama na Moravskom frontu, Turci su izgubili od 15 – 20 000 ljudi, a kod Srba je van stroja ostalo 9 000 ljudi. Izginulo je i tridesetak ruskih oficira. Gubici su iznosili jednu četvrtinu celokupne vojske koja se tih dana borila.

A danas, osim spomena na grofa Rajevskog i sve one koji su tada poginuli, Ruska crkva čuva uspomenu na stradale junake u jednom novijem ratu, ratu u odbrani Srbije na Kosovu i Metohiji.


U jednom ćošku Ruske crkve s leve strane oltara, kraj Krsta sa Hristovim raspećem, posetiocima privlači pažnju veliki zastakljeni ram u kojem su unakrst poređane fotografije civila, vojnika i policajaca postradalih na Kosovu i Metohiji, za otadžbinu, kako je iznad fotografija ispisano. Imena i prezimena ispod fotografija, datum i mesto rođenja, kao i datum i mesto tragične pogibije. Goran Nikolić je poginuo u mestu Celine kod Orahovca, Živković Dragan u selu Zrze kod Orahovca, Drakulović Dragan u Koriši kod Prizrena, Lemić Boško i Stanković Slađana na Planeji, Stanisavljević Slavoljub kod Đakovice, Ranđelović Zoran u Studenčanu kod Suve Reke, Ostojić Zoran na Košarama… Ne upamtih sva imena ispod fotografija, ali uznesoh molitvu Svetom Trojstvu za duše njihove. Pomislih "Zahvaljujući njima danas još uvek srpska noga hoda Kosovom i Metohijom.“

I eto, odbrana otadžbine, nekada sa Rusima, tu kod Adrovca, a devedeset devete na Kosovu i Metohiji. Sabrali se zajedno tu pod svodom ove Ruske svetinje, srpski i ruski heroji. Ruskim je podignuta crkva, srpskim jedva da je negde i spomenik podignut. Promenilo se vreme, žrtva za otadžbinu se ne meri istom merom, duvaju vetrovi zapada nad Srbijom. Možda je i zato ova Ruska crkva ovako usamljena, usred ogromne porte, sa požutelom travom. Ugledah tamo na jednom kraju, pored ograde mirno pasu ovce. Ne osudih, neka su, neka je tu ostao neki ovčar da napasa stada, možda se ponekad i pomoli za duše heroja- stradalnika.

Srpsko selo Gornji Adrovac , nekada granica, na koje izlazeći iz porte pogledah, izgledalo je napušteno i usamljeno baš kao i ova crkva. U kućama preko puta kao da se život davno ugasio, zarasla u grmlje dvorišta, šljive i jabuke rodile, al izgleda kao da neće skoro nijedno dete ubrati ploda sa njihovih stabala. Okrenusmo se još jednom ka crkvi, pre nego pođosmo niz put. Veliki krst na kupoli se zlatio na zalasku sunca. Čini mi se da su nas pratile duše još mnogih stradalnika u tim ratovima za oslobođenje Srbije. Jer samo je jedna bitka prikazana na velikoj mapi u porti, a vodile su se na desetine, stotine…

Vozili smo se polako vijugavim drumom kroz selo. U jednom dvorištu ugledah devojčicu kako trči za dečakom nešto mlađim od sebe. Smejali su se u igri. Osetih da mi u grudima nešto zatreperi. Na licu se pojavi osmeh. Ipak ima dece. Možda ima nade za ovo selo. Možda će se opet obnoviti škola sa imenom Rajevskog i možda će ta deca opet zapevati slavu Gospodu u Ruskoj crkvi na bregu. Daj Bože!

Autor: Olivera Radić
Izvor: Pravoslavie.ru


# Tolstoj Beograd Gornji Adrovac fotografija škole Nikolaj Rajevski Radio S Sveti Roman Patrijarh Pavle Rusi Olivera Radić Goran Nikolić crkva Svete Trojice
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima