Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Predstavljena knjiga Slavoljuba Markovića "Pobunio sam se životom"

rss

22.12.2015. Tekst: Boža Marković

Pre nekoliko dana predstavljena je knjiga "Pobunio sam se životom" Slavoljuba Markovića - Jakovljanskog

Predstavljena knjiga Slavoljuba Markovića "Pobunio sam se životom"

Pre nekoliko dana, tačnije 17.12.2015. godine, u prostoriji Srpskog književnog društva u Beogradu sa početkom u 20 časova predstavljena je knjiga "Pobunio sam se životom" Slavoljuba Markovića - Jakovljanskog, nadimak po mestu njegovog rođenja, Jakovlju u opštini Aleksinac, a ne po Jakovu kako neki pogrešno navode njegovo mesto rođenja, mestu u Vojvodini.

Razlog za ovo pisanje je što se radi o našem sugrađaninu, koji je uspešan književnik, sa 15 objavljenih knjiga u prestižnim izdavačkim kućama u Beogradu i Novom Sadu, po ličnom opredeljenju, a inače je završio čistu matematiku i informatiku (dva fakluteta) i predaje u Beogradu na Višoj PTT školi i nosi bradu od završetka srednje škole - Aleksinačke gimnazije, mada u svojoj završenoj srednjoj školi nije mogao da bude profesor, jer nije hteo da prihvati ultimatum tadašnjeg direktora da obrije bradu. Ime direktora ne pominjemo, ne zato što nije bitan, već zato što mnogi Aleksinačani mogu da naslute o kome je reč, jer je prepoznatljiv po svojim ekstremnim, strogim, čudnim a i nerazumljivim nazorima, koji su posledica tadašnjih društvenih merila ponašanja u društvu nekadašnje velike Federacije.

Upravo iz ovoga može da se zaključi da se kada o ovom nadromanu, zašto nije roman postavljana su mnoga pitanja na prikazu, ovog po mnogo čemu izuzetnog književnog stvaralaštva konstrisanog rečeničnim jednačina i enciklopedijskim znanjem, kao i stilom, dati su odgovori od uvodničara, Ivana Radosavljevića i Vase Pavkovića i samog autora Slavoljuba Markovića, da se radi o specifičnom književniku, zbog čega mnogi, čak i pozvani za ovu oblast ne mogu da zaključe iz naslova o čijoj se pobuni radi.

Odgovor nije u pomenutom činu nebrijanja brade, niti u doslovnom prevodu naslova koji na to upućuje. Šta znači naziv nadromana "Pobunio sam se životom", i pored datih odgovora ne može da zadovolji znatiželju čitalaca, o čemu govori i to da je je autor ovo delo pisao 40 godina, da su objavljene dve knjiga  kao početak ovog opusa, da je ovo kruna stvaralaštva, mada postoje još dva neobjavljena dela iz ovog korpusa bogatog književnog stvaralašta Slavoljuba Markovića.

O tipu ovog književnog stvaralašta Markovića govori i to da je pisao za određeno manje brojno čitalaštvo, ali da izdavači nisu prihvatali te komplikovane forme u zapletima i sa posebnim temama, koje su prisutne u životima drugih iz istorije unazad 5- 6 veka, ali su se neki događaji i tada i sada događali ljudima, pa i trojici glavnih likova nadromana Slavijanskog, da je zato čekao vreme da njegov stil postane prepoznatljiv izdvačima i da to tumačenje naslova i sadržine, nije završeno i da rasvetljavanje teme traje, jer se radi o istoriji istorije, iako  se mnogo toga čulo prilikom promocije ove knjige. Izvdavači su polazili od toga da nikoga nije briga što se autor ili neko drugi pobunio protiv života, pa je i po više godina čekao na red  da izdavači budu uvereni da je tema koja je književno obrađena prilagođena čitalaštvu tog trenutka.

Ovim se Slavoljub Marković izdvojio u književnoj eliti i Književni centar Novi Sad kao izdavač povukao je veliki potez kada je izabrao za štampu ovaj nadroman, jer je on usvari stvoren za široko brojno čitalaštvo, nasuprot dosadašnjim književnikovim naslovima, jer se radi o logikom obilnom delu, privlačnom i uzbudljivom.

Vasa Pavković, poznati beogradski književni kritičar, dobar poznavalac stvaralaštva Slavoljuba Markovića, rekao je za njega da je majstor deskripcije, koji prepušta rečenicu na krležijanski način bez zareza u opisivanju istinitih događaja od sekvenci sa juga do Vukovara iz perspektive enciklopedizma, koji nije koristio 12 boja radi odvajanja likova, ali je zato koristio fontove i tipove slova radi izdvajanja likova.Realista je kaže Pavković za Markovića, sa dobrim odnosom fikcije i priče, prepoznatljiv po jedinstvenosti, koji sem slika istorije je i široka epska duša. Njegove knjige izdate u tri naslova 1982, 2007. i 2012. kao i romaneskni opis u 4 ruke sa Radomirem Stojanovićem - Rupljancem, iz Aleksinca, kratke bliske veze i odjeci na kraju knjige, koja se odlikuje elektronskim formatima i linkovima- vezama, prostora Levanta, Balkana i Srbije, koji je dospeo u središte pažnje generalnog čitateljstva, koji je nejasan zbog nesklada između naslovne strane, na kojoj je fotografija umetničkog vajarskog dela u metalu Vukašina Milovića, profesora Fakulteta primenjene umetnosti u Beogradu, odštampanog na 260 strana, umesto na 500, jer je koristio razne fontove i slova, oko 15, jer je lingvistička vajevina, velikog promišljanja istorije, sa likom Ivanom Palmotićem iz 146 i neke godine, iz stare Raguze, pisac za elitniji sloj čitalaštva, pisao i pripovedao onako kako je on hteo, sada na kraju karijere, sa totalitetom smisla, ogromnog znanja, lirski je pisao, hroničar, pravi stvaralac, opisane svađe, tuče, ubistva, silovanje na 4- 5 strane, nikad ispod književnog ukusa, sa naglašenom lirskom prozom, sa odnosom istorije i priče, o moći i nemoći, pisano meta jezikom, nekonkretan, hermetičan, koji podstiče na čitanje, nema ko to može, jedino Srdić... Slika istorije o tri glavna lika, a imalj ih 5- 6, naših savremenika, snagom naracije hteo je da stvori roman, ali ima elemenata proširenja romana, pa je upotrebljen izraz nadroman da bi se stvorila, skrenula pažnja.

Autor Slavoljub Marković govoreći o svom nadromanu i odgovarajući na pitanja govori da je da njegove jezičke jednačine imaju razna rešenja, da su rešenja iracionalna, o tome da da je njegov lik "Keza" nestao, o satu u kutiji na zidu u sada  srušenoj rodnoj kući u Jakovlju, o Srednjem veku Brankovića, padu i osvajanju Carigrada, udaji naše princeze za Murata, odnosu Muratovog sina Mehmeda  Drugog Osvajača ka slikarstvu, jedinstvenoj viziji ovog veka, spajanju vremenu, koje se posmatra paralelno, a ne kružno, već zakrivljeno...

Odgovarajući na pitanja dotakao se i vremena kada su Ivo Andrić, Branko Ćopić, ali i Isidora Sekulić putovali vozom do Žitkovca, ili do Đunisa koji se nalazi između Soko Banje i Ribarske Banje, odakle se dalje putovalo fijakerom ili čezama, da su odsedali u železničkoj restoraciji na putu za Soko Banju, (restoracija je kao takva prestala da postoji, ali je obnovljena u radu penzionerskog sindikata železničara Žitkovca i okoline), gde su i nastali mnogi tekstovi iz nadromana, (koje je Marković vredno zapisivao u male beležnice- primedba B. M. autora). Poznati su bili fijakeristi Đoša, Bude Kaveldžija, Sveta- Lojčin, čiji je unuk Saša Mitić prisustvovao promociji, govorio je i o Ivanu Timotijeviću i Caketu, njegovim likovima, ali i o Jeleni ženi koje ima od Jelene Trojanske do sada i onoj koje nema- Andrićevoj, ali da to nije lokalna knjiga o Žitkovcu i dečaštvu glavnih junaka, kao ni da to nije kraj mnogih istorija - porodičnih i drugih, koje su počele od Heraklita, preko Fokujame do Hegela, perspektiva epskog koja traje 500- 600 godina ljudske istorije.

Nije naivno ni to da na Prćilovačkoj kosi, na kojoj je Rajevski ratovao, ali i sa čijeg je severo- zapadno dela ka Gornjem Adrovcu krenuo u svoj poslednji boj, postoje rimski lagumi, koje Slavoljub Marković pominje kao lagume za podzemno putovanje- beg u planinu, čiji su otvori zazidani, jer su se pojavile zmije, a dosežu do prćilovačke škole, gde se Rasajevski odmarao u predahu borbi protiv Turaka, o čemu postoje dokazi zabeleženi video kamerom Bože Nesvrćanina, koje je prenela TV JUINFO, a snimljeni su i prilozi RTS, Televizije 5 i dr., o čemu su svedočila i deca ove škole.

O ovim lagunima, kao i o još nekim pomenutim temama nisu pale zadnje klapne filma, koga su započela tri glavna junaka, od kojih su dva pisca, "Pobunio sam se životom" Slavoljuba Markovića, koji su inicirani 100 godišnjicom srpske kinomatografije rešili da snime film, ali umesto filma stvorili su osnovu za ovaj nadroman, koji zaslužuje da bude nominovan za NIN-ovu nagradu.

Neizostavno je bilo pominjanje i lika Rajevskog, pukovnika sa tri srca (majčice Rusije, Ane Karenjine i Srbije - u Manastiru Sveti Roman u Đunisu, poginulog u Gornjem Adrovcu 20.8.1876. godine, o kome piše Boža Marković u svom istorijskom spisu.

Dilemu o naslovu nadromana, donekle, razrešava Dragiša Marković - Jakovljanski, drugi književnik iz iste kuće u Jakovlju, koji sa svojim bratom Slavoljubom Markovićem - Slavjanskim su jedina dva brata književnika iz iste kuće, poput braće Polić - Kamov, koji su takođe dva književnika iz jedne kuće, koji smatra da se taj naslov odnosi i na autora nadromana Slavoljuba Markovića - Slavjanskog koji se pobunio životom po rođenju, ali da je ova tema pobune bliska mnogim ljudima, čije tumačenje i pored izrečenog na predstavljanju ove knjige i ovde napisanog nije završeno.

Na potezu je Slavoljub Marković - Slavjanski i izdavači za nove naslove koji su blisko vezani sa nadromanom "Pobunio sam se životom"

Autor se izvinjava Slavoljubu Markoviću - Slavjanskom što je nenamerno u prvoj rečenici ovog teksta za njega napisao da je njegov pseudonim Jakovljanski, što je ustvari pseudonim njegovog mlađeg brata književnika Dragiše Markovića.


# Dragiša Marković književnost Beograd Boža Marković - Nesvrćanin fotografija sindikat škole knjiga Sveti Roman Novi Sad Jakovlje Slavoljub Marković
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima