Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Ilija Gromovnik

rss

11.11.2015. Dr Marko Jovanović

Priča o artiljercu sa nadimkom Ilija Gromovnik, naredniku srpske vojske, čija posada jedina nije uništila top na Pećkom polju novembra 1915. pred povlačenje preko Albanije, traje od vremena Solunskog fronta.

Ilija Gromovnik

Naime, narednik drugog poziva Ljubo Glavinić, iz zaseoka Rokci kraj Ivanjice, nije imao srca da u zimu 1915. ostavi svoj brdski top “šnajder” i da samo sa ličnim naoružanjem krene u odstupanje preko Albanije, kako je glasilo naređenje Vrhovne komande. U dogovoru sa svojim drugopozivcima, tajno je rastavio oruđe od preko 500 kilograma i natovario ga na baterijske konje. Sa topom je krenuo.

Aranutske bande, sa druge strane Prokletija, tog decembra čekale su kolone izmučene srpske vojske i naroda i u zasedama su ubijali i pljačkali nemilice. U jednom trenutku, u albanskim planinama, pretila je opasnost da kolona jada, koja je krenula sa Kosova, bude potpuno i uništena. Drama se događala u trenucima kada su vrletima prolazili mrazom i umorom osakaćeni vojnici Drinske divizije.

Glavinić i drugovi u planini tada su ponovo montirali top. Samo dva precizna artiljerijska hica na položaje albanskih razbojnika bila su dovoljna da se oni nateraju u beg. Brže od begunaca sjurila se samo priča da su Srbi “raspakovali” artiljeriju. Posle ovog okršaja žar borbenog morala Alabanaca naglo se ugasio a srpske kolone su prolazile mnogo bezbedije.

Dalje, prema priči, vest o sukobu srpske artiljerije i Albanaca u planini stigla je i do umornog i bolesnog vojvode Stepe. Kažu da je bio besan što se neko usudio da prekrši njegovo naređenje. Vojvodin ordonans se stvorio na poprištu bitke i pitao ko je pucao i otkud top. U svoj notes ordonans je zabeležio ime: narednik Ljubo Glavinić, zvani Ilija Gromovnik!

Po silasku na Jadran u taboru, prilikom prvog postrojavanja ostataka Drinske divizije, pred strojem polumrtvaca, pročitana je naredba vojvode Stepe da se narednik Ljubo Glavinić, zbog neizvršenja zadatka, strpa u divizijski zatvor i da mu se skinu dva čina. Pošto zatvora nije bilo, zatvorili su ga u svinjac.

Vojvoda Stepa je u Solunu ubrzo predao komandu Živojinu Mišiću. Odmah zatim, iz Soluna je stiglo “Žućino” naređenje da se cela Drinska opet postroji. Zastupnik komandanta divizije tada je pročitao naređenje kojim se Glaviniću daju tri čina (postaje stariji narednik) i odlikuje se Karađorđevom zvezdom.

Ovaj događaj zabeležen je u srpskoj štampi koja je već 1916. počela da izlazi u Grčkoj. Posle 1918. i oslobođenja ova priča je prepisivana u literaturi iz treće ruke. Sam junak svoj top je “razdužio” 1918. u Virovitici i vratio se u Rokce. Umro je februara 1970. godine, a vest o njegovoj smrti objavile su “Večernje novosti”. Sem familiji i svojim seljanima nikome nije ispričao svoja sećanja na ove događaje.

Bogoljub Glavinić, unuk junaka Ilije Gromovnika, sada živi na Divčibarskom putu iznad Mionice. Ovaj komercijalista Robnih kuća, po penzionisanju, preselio se u Rokce, u porodičnu kuću Glavinića i za osam godina koliko je živeo u planini prepisivao je iz svog sećanja priče deda Ljube. U domu iznad Mionice zatekli smo ga sa pregršt papira pisanih lepim štampanim slovima. To su priče o vojevanju Ilije Gromovnika.

– O ratovanju deda Ljube slušao sam celog detinjstva, a zatim i kada sam iz Beograda dolazio u rodni kraj – počinje Bogoljub Glavinić. – Dok sam bio mali, meni je najmilije bilo da slušam dedu kako je “pucao iz topa”, a ostarelom Ljubi je bilo milo da govori. Kako je on stario, tako se i podvig srpske vojske polako zaboravljao. Posle Prvog rata bio je viđen junak u ovom kraju, a posle Drugog rata nikad ga niko nije ni pozvao da siđe u Ivanjicu i da u ime starih junaka osveži pamćenje ljudi na srpski podvig sa početka veka. Pred kraj deda Ljubinog života, što sam više dolazio u selo on je sve češće pričao. Nikad nije rekao, ali ja sam znao da želi da priča “ostane”, da je neko pamti.

Bogoljub veli da je dedin nemi zavet počeo da ispunjava tek kada je i sam otišao u penziju. Zapisivao je po sećanju.

Navlačili Švabe u močvaru

U vojnoj istoriografiji stoji da je Kolubarska bitka imala defanzivni i ofanzivni deo, te da je na kraju vojvoda Mišić samleo Poćoreka. Ljubo Glavinić se sećao, a njegov unuk je zabeležio da je bilo nešto drugačije. – Dok je bilo granata ništa nam nisu mogli, pričao je deda. Gde god su Švabe na početku selo uzeli, poklali bi sve živo, i mlado i staro, i zato im nismo davali nijedno više. Svi borci su bili seljaci i svi su imali bliže ili dalje svoje selo i svoju nejač. Nikom nije palo na pamet da beži. A kada je granata nestalo, posle deset dana boja opet nismo hteli da begamo, pričao je deda. Strategija je bila da navučemo kakvu švapsku jedinicu u blato i močvaru pa onda da im jurnemo na komoru. Tu smo se i hranili i oblačili i naoružavali danima sve dok nama nije stigla municija. Mrtvih je bilo da na zemlju nisi mogao da staneš.

Bez beganja

– Kada je u pitanju okršaj u albanskim planinama deda Ilija je svedočio da se sve zbilo pošto su kolone vojske i naroda već prešle najgori deo Prokletija i kada su polumrtvi, iscepani i govoto bosi krenuli da silaze urvinama do prvih naseljenih mesta i prvih albanskih kuća – veli Bogoljub Glavnić. – Dotle, artiljerci su već su gorko zažalili zbog tereta koji su tajno vukli i, kako je pričao deda, psovali su top kad god bi malo došli do daha. Međutim, niko se nije usudio ni da predloži da se reše tereta. To je za tobdžije, drugopozivce, junake sa Kumanova i Bregalnice, bio greh, ravan smrtnom.

O putu preko Albanije Ljubo je pripovedao kako su konji sa delovima oruđa nekako prolazili ledenom pustinjom dok su ljudi padali i umirali. Srpski zbeg je mislio da će im Albanci makar malo pomoći. Kao ljudi. Međutim, Arbanasi, videvši nevoljnike, krenuli su da pljačkaju svakog koga su mogli. Iznemogli zaostali vojnici i njihove zaleđene puške bile su im omiljeni plen.

– Vojnik se zvao Milan iz sela Lise – nastavlja naš sagovornik. – Bio je dedin poslužilac i najednom je nestao kada je skrenuo u sneg “radi sebe”. Ilija se vratio da ga traži i zatekao ga je razbijene lobanje na krvavom snegu dok se planinom još širio zvuk lomljenja grana ubica u bekstvu. Milana je narednik pokopao u sneg nemavši snage da juri ubice. Kako je pričao, taman kada je ugasio kratki plamen sveće, iznad albanskog sela se čula žestoka vatra, a kuknjava u dolini na srpskom jeziku. Albanci su postavili zasedu i tukli su iz otetih srpskih pušaka. Tada su polumrtvi srpski artiljerci raspakovali top.

Ljubo je svedočio da nikad kraću bitku nije vodio. Opalili su samo dve granate po albanskim strvinarima kada su ovi kao lavina krenuli da beže. Niko ih nije jurio. Srpski vojnici su jedva imali snage i pogledom da ih prate. I ordonans koji se sutra pojavio iz Stepinog štaba jedva je zapisao dedino ime i okrenuo nazad. Ljubo tada, prema rečima njegovog unuka, za svoj život više nije mario, a kamoli za kaznu.

A u zabeleškama Bogoljuba Glavinića postrojene su sve bitke koje je Drinska divizija vodila od 1914. do 1918. Te priče se veoma mnogo razlikuju od zvanične vojne istorije.

Ljuba nadimak stekao na Ceru

Prve bitke Ljuba Glavinić je vodio na Drini, odmah u julu. U Cerskoj bici zaradio je nadimak Gromovnik.

– Pred boj na Ceru deda je pripovedao o strašnoj kiši koja je padala u Podrinju – svedoči Bogoljub. – Njegova baterija od Ivanjice morala je stići na Mišar za par dana i nikad ne bi uspeli da prođu kroz blato da narod nije pomagao da se topovi izguraju razlokanim putevima. Stigli su na vreme i tu su nastala tri dana pakla. Trećeg dana činilo se da je kraj. Tukli su Srbi Švabe sa Mišara i preko Drine i po Drini kada su je ovi prelazili, ali se činilo da spasa nema.

Negde popodne, kada su artiljerijske cevi bile potpuno usijane, poslužilac Ljubinog topa Strahinja, od umora ili nečeg drugog, podbacio je srpsku granatu pod lafet i začula se strašna eksplozija.

– Kada se deda osvestio shvatio je da mu je sva posada nastradala a da je top pomeren nekoliko metara nazad. Sam je vratio oruđe na položaj i onako lud od bola za drugovima trčao je u magacin po granate, sam je bio punilac, sam nišadžija, sam je okidao. Ostalo je 16 granata. Kada je ispalio poslednju, i kada se onako kontuzovan i potpuno gluv spremao da umre, shvati da Švabe beže preko Drine. Tek tada je Ljubo primetio da su mu usta puna “nekog pirinča”. Počeo je da pljuje i vide da su to njegovi zubi. Svi su bili slomljeni.

Izvor: Večernje novosti


# veliki rat Marko Jovanović dr Večernje novosti kolubarska bitka Ilija Gromovnik Ljubo Glavinić
@MarkoodMorave @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima