Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Bitka na Šumatovcu

rss

09.08.2016.

Povodom obeležavanja Bitke na Šumatovcu, koja se dogodila 11. (23) avgusta 1876. objavljujemo tekst o ovom događaju, značajnom ne samo za Aleksinac i Srbiju

Bitka na Šumatovcu

Autor teksta je Zoran Stevanović, profesor istorije. Tekst se nalazi u rukopisu knjige "Deligrad - Šumatovac - Gornji Adrovac'" koja je spremna za štampu i čeka na finansijska sredstva.

U leto 1875. godine u Hercegovini je izbio veliki ustanak srpskog stanovništva protiv turske vlasti. Ustanak se uskoro proširio na celu Bosnu i Hercegovinu i izazvao je veliku ''Istočnu krizu'', a ona ponovo pokrenula ''Istočno pitanje''. Srbija i Crna Gora nisu mogle mirno da gledaju stradanje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, pa su 3. (15.) juna 1876. godine u Veneciji potpisale ugovor o borbi protiv Turske za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda.

Sa istorijskog Deligrada 18. (30.) juna 1876. Srbija je objavila rat Turskoj. Proklamacija o objavi rata Turskoj pročitana je istog dana postrojenoj vojsci, na Rujevici iznad Aleksinca, a u prisustvu kneza Milana. Srpska vojska otpočela je operacije u nedelju, 20. juna (2. jula) po ratnom planu koji je usvojen maja te godine. Po tom ratnom planu srpska vojska bila je podeljena u četiri posebne vojcke: Moravsku, Timočku, Ibarsku i Drinsku vojsku. Prve dve vojske, Moravska i Timočka, imale su da vode ofanzivne operacije na jugu i jugoistoku, odnosno ka Nišu i Pirotu, dok su druge dve vojske imale defanzivnu ulogu na Javoru i na Drini.

Ofanziva srpske vojske na jugu i jugoistoku ka Nišu i Pirotu ubrzo je bila zaustavljena od strane nadmoćnije i bolje naoružane turske vojske pa je Vrhovna komanda odlučila 27. juna (9. jula) da se i na ovim pravcima pređe u odbranu. Turci su uskoro krenuli u veliku ofanzivu na timočkom ratištu. Zauzeli su Knjaževac 24. jula (5. avgusta) i ušli u napušteni Zaječar koji je srpska vojska napustila radi zauzimanja povoljnijih pozicija za odbranu.

Posle zauzimanja Knjaževca i Zaječara glavnokomandujući turske vojske Abdul Kerim-paša odlučio je da glavni pravac turske ofanzive prenese u dolinu Južne Morave, osvoji Aleksinac i Deligrad i nastavi ka unutrašnjosti Srbije.

Turci su 2. (14.) avgusta prešli u ofanzivu na južnomoravskom ratištu prelazeći srpsku granicu i spaljujući sela na levoj i desnoj obali Južne Morave. Izvršili su koncentraciju svoje vojske za napad na Aleksinac. Tu vojsku su činile divizije Fazli-paše i Ali Saib-paše kao i korpus Ejub-paše i 7.(19.) avgusta obema stranama Morave započeli ofanzivu ka Aleksincu. Na levoj obali Južne Morave u borbama kod sela Mrsolja (Moravca) istakao se tek prispeli ruski dobrovoljac, pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski.

Odlučujući napad na Aleksinac Turci su preduzeli 11. (23.) avgusta.

Turske trupe pred Šumatovačku bitku bile su ovako raspoređene: selo Mrsolj - selo Moravski Bujmir (Ali Saib - pašina divizija) - selo Aleksinački Bujmir - selo Stanci (Abdul Kerim - paša, glavnokomandujući sa glavnim snagama) -selo Krupac - selo Prekonozi (Fazli - pašina divizija)

Srpske trupe pred ovu bitku imale su sledeći raspored: selo Žitkovac - selo Prćilovica- mostobran na Moravi (desno krilo) - selo Glogovica - vis Šumatovac - selo Prugovac (centar) - Sveti Stevan - selo Jezero (levo krilo).

Na desnom krilu bila je knjaževačka brigada II klase pod majorom Dinićem, Aleksinačka brigada I klase, 2 knjaževačka bataljona I klase i ,,Knjeginjina legija"; dalje je stajala kruševačka brigada pod Petronijem Tešićem. Na tom krilu bile su u borbi baterije : Ćirićeva, Kostina, Mostićeva i Stev. Petrovića.

Centar srpskih položaja, odnosno Aleksinac branila je smederevska brigada I i II klase, beogradska brigada I i II klase, kragujevačka brigada II klase i delovi šabačke, ćuprijske i kombinovane brigade, poziciona artiljerija raspoređena u šančevima oko Aleksinca pod komandom majora Krencera i baterije: Šafarikova, Mplovana Pavlovića, Dragomira Markovića i Cvetića. Komandant Aleksinca bio je pukovnik Kosta Protić.  

Po Peri Todoroviću Srbi su za odbranu Aleksinca imali oko 15.000 do 16.000 vojnika,a Turci za napad na Aleksinac oko 30.000 vojnika.

O stanju u Aleksincu i o početku borbi 11. (23.) avgusta, Pera Todorović je u svom Dnevniku zabeležio sledeće:

,,Da strašna dana; nikad ga zaboraviti neću. On se duboko urezao u mojoj pameti; da ga zabeležim  i u ovaj dnevnik.

Današnji dan osvanuo je neveseo. Na Aleksincu  se opažala neka teška sumornost. Čaršija je bila  većinom zatvorena; samo su još radile kavane, mehane, furundžinice i prčvarnice. Po kućama svi; prozori pa i kapci pozatvarani, građani iščezli sa ulica, tek ovde onde sretneš po kakvo bledo lice.izmučeno dugim očekivanjem u neizvesnosti.U štabu ]e takođe vladala sumornost. Momci su išli na prstima i govorili šapatom. Danas je na levoj obali Morave, na žitkovačkim i prćilovačkim visovima imala da se bije dosta odsudna bitka. Naši su gledali da koncentrišu tu što više vojske. Iz Velikoga Šiljegovca dozvan je major Steva Velimirović sa svojim odelenjem od preko 3000 ljudi da pomogne u borbi. Odovud iz Aleksinca poslato je sve što se moglo odvojiti. U štabu se s nestrpljenjem očekivalo šta će tamo biti: stog je sve bilo zapeto i sumorno. Očekujući borbu i na desnoj obali, Černjajev je ostao u Aleksincu. Dođe izveštaj da se oko Prćilovice otpočela borba. Tako isto izvešće da Turci nastupaju na desnoj obali Morave, na krajnjem levom krilu aleksinačkih položaja, oko Prugovca. Do deset časova dolazila su s obadva krila česta i nepovoljna izvešća. Oko deset časova zametnu se borba i na centru: Turci počeše s buimirskoga visa da bacaju granate u sam Aleksinac. Jedna, druga, trećau...Đeneral Černjajev hodao je zlovoljan i uzbuđen po svome kabinetu. Ja sam mu čitao telegram majora J. Praporca koji javlja da se neće moći da održi na svojim položajima i da misli da bi bolje bilo da i ne čeka napad, no da se povuče na zgodniju pozadnju poziciju. Černjajev je bio jako ljut na ovo izvešće.

- Je li moguće da to piše Praporac? stade vikati đeneral, pa onda i ne čekajući odgovora dodade: - To nije moguće, ta on te tako hrabar čovek! Vi to niste dobro pročitali. Nije moguće da on tako piše. Pokažem đeneralu razgovetan potpis, a on se čisto pomami. - Pišite povika on gnevno — i prodiktira mi te na protivnoj strani iste cedulje na kojoj ]e bilo Praporčetovo izvešće napišem ovo: »0stanite na poziciji gde ste, branite je do poslednjeg čoveka, i ako ustreba umrite na njoj. To vam nalaže čast i to vam zapovedam ja. Černjajev«                          .

Dok sam ja ovo pisao najedared prolomi se jak pucanj na basamacima štaba.

Černjajev zastade:
- I ovde granata! Vidite je li ko ubijen.
- Ne, to se samo okinula puška jednom stražaru.

Pucnjava i borba bivala je sve jača...

Borbe 11. (23.) avgusta otpočele su na levoj strani Morave u zoru, a na desnoj oko 8 časova.

Turci su u zoru napali naše položaje na levoj strani Morave sa većom energijom sa namerom da privuku našu pažnju na tu stranu i time olakšaju izvršenje glavnog napada na naš centar na desnoj strani Morave. Divizija Ali Saib - paše otpočela je još u zoru energičan napad na naše desno krilo na položaju Prćilovački visovi dejstvujući s fronta kota 340 m - selo Mrsolj uz istovremeni napad na utvrđenja ispred Žitkovca. U toku borbe Černjajev je naše desno krilo pojačao sa 2 bataljona stajaće brigade pod komandom majora Ilije Markovića. Naše trupe na desnom krilu blagodareći svojoj hrabrosti i umešnosti starešina uspele su da odbiju sve napade neprijatelja. Borbom na desnom krilu rukovodio je major Jovan Popović.

Na desnoj strani Morave turske trupe raspoređene na liniji selo Aleksinački Bujmir - selo Stance napale su pre podne oko 8 časova naš centar i pokušale da preko sela Glogovice prodru na brdo Rujevicu i preko Rujevice u Aleksinac.

"Posle dvočasovne artiljerijske kanonade turskih baterija koja je trajala od 8 do 10 časova, počeo je frontalni napad turske pešadije. Gusti redovi Turaka prekrili su Bujmirsko brdo i Bujmirski breg spuštajući se Glogovačkom potoku... Snažnom i preciznom vatrom celokupne srpske artiljerije neprijateljska pešadija je zaustavljena u svom napadu.

Oko podne neprijateljska pešadija je ponovo krenula napred usmerivši težište napada na Rujevicu. Međutim izložena jakoj frontalnoj i unakrsnoj vatri sa celog srpskog položaja, neprijateljska pešadija je, pretrpevši velike gubitke, morala prekinuti dalje nastupanje. ''

Srpske snage su do podne uz snažno dejstvo artiljerije i protivnapadima tako razbile turke da nisu više očekivale da će se nastaviti borbe toga dana.

O borbama vođenim pre podne u centru na dan 11. (23.) avgusta dr Vladan Đorđević piše:

"U našem glavnom stanu nije se ni slutilo da će 11-tog biti glavni napad turske vojske na aleksinačka utvrđenja. Znalo se samo da Turci svaki dan napadaju i prema tome je svaki komandant i svaki šef struke izdao svoja naređenja. Ja bejah organizovao tri zavojišta: jedno u mostobranu za trupe na levoj obali Morave, jedno ispod Rujevice za desno krilo aleksinačke pozicije, a glavno zavojište poslah kod aleksinačkog groblja za ranjenike iz centruma i levog krila aleksinačkog položaja...

Sa fronta je otpočela kanonada od 8 sahata i trajala je do 10 sahata, kada je divizija Sulejman-pašina napala našu poziciju s fronta, ali već oko podne bila je turska vojska tako odbijena, da celoga dana više nisu s te strane pešadijom napadali.

Pre podne 11. avgusta izgledalo je kao da više toga dana neće ni biti ozbiljne borbe, i mi smo u štabu komotno ručali."

Posle neuspelog frontalnog napada na Aleksinac, Abdul Kerim – paša je uvideo da mu frontalni napad na Aleksinac ne može doneti uspeha, pa je pravac napada usmerio na Šumatovac da bi preko Šumatovca i sela Vakupa zauzeo Aleksinac.

Naređeno je Fazli - paši da njegova divizija bezuslovno zauzme Šumatovac nadajući se da će pad Šumatovca izazvati pad celog aleksinačkog položaja. Fazlijeva divizija krećući na Šumatovac napala je odred majora Jovana Petrovića kod Prugovca, koji je već celo pre podne odbijao napade manje turske vojske. U nemogućnosti da se odbrani od mnogo veće turske vojske major Petrović je zatržio pomoć.

Černjajev je izdao naredbu da major Ilija Živković sa svojom šabačkom brigadom I klase, koja se nalazila na aleksinačkom mostobranu pređe Moravu i preko Aleksinca pohita Prugovcu u pomoć i da za njim krene i poljska baterija kapetana Milovana Pavlovića.

Pre nego što mu je stigla pomoć major Petrović je bio primoran da napusti Prugovac. O padu Prugovca Pera Todorović daje ove podatke:

,,Pred podne doleti u štab sav zaduvan i usplahiran moj dobri poznanik Dimitrije Antonović Holštajn, učitelj vojene moskovske gimnazije i dopisnik nekih novina.

Tu je, šta će ti? Šta je?
Rđavo je, vodi me đeneralu; ali brže, brže.

U taj mah uđe đeneral u kancalariju. Dimitrije mu poteče:
Vaše Prevashodstvo, dolazim s levoga krajnjeg krila od Prugovca. Prugovac je pao. Turci nadiru Šumatovcu. Vojska majora J. Petrovića rasprštala se. Sa dvaestinu Crnogoraca i nekoliko narodnih vojnika pokušao sam na svoju ličnu odgovornost da zauzmem prugovački šanac. Zauzeli smo ga jer Turci još ne behu stigli. Tražio sam od majora Petrovića pomoć, pa da branim šanac. On mi potporu ne posla, no šta više naredi da napustim šanac.

Černjajev poljubi Dimitrija u čelo, obesi mu medalju za hrabrost i reče:
- Trčite molim vas, trčite odmah i kažite majoru Petroviću neka sakupi svoju vojsku oko Šumatovca, onde gde god u blizini.
Dimitrije odjuri.

Černjajev sede, napisa nekoliko reči, pa se okrete meni:
Jašite, jurite sve u trku, nađite kapetana Siravackog, on je negde oko Šumatovca, podajte mu ovu zapisku i recite mu i pomozite mu da se naši bataljoni koji odstupaju od Prugovac zadrže i urede.
- Ako nemaju fišeka neka im se razda - dodade Černjajev, kad sam već izlazio na vrata....''

Pera Todorović dalje opisuje položaje srpske vojske pred Aleksincem i na samom Šumatovcu. On navodi:

,,Potečem. Prolazio sam duž linije na kojoj se vodila topovska borba. Sa Rujevice naši, a sa Buimira Turci pozdravljali su se granatama. Naša vojska razređena po aleksinačkim šančevima n streljačkim rovovima, prislonjena uz prsobrane ćutećki je čekala neprijatelja.

Da kažem ovde koju o razmeštaju naših položaja i šančeva oko Aleksinca. Aleksinac je u dolji. Sa istočne strane, otkuda su se primicali Turci, zaklonjen je rujevačkim visom, koji se u severozapadnom pravcu pruža i pravi rujevičku kosu. Na samom visu i duž cele kose podignuti su aleksinački šančevi, baterije i streljački rovovi. Rujevičku kosu u severoistočnom pravcu preseca glogovička doljača, a odmah iza nje diže se kameniti ćuvik, prozvan šumatovački vis. Na vrhu ovoga visa podignut je šumatovački šanac. Šumatovački vis, sa severo-istočne strane polako se nagiba i otprilike na 300 metara od šanca opet ga preseca jedna omanja doljača, iza koje se odmah uzdiže šumovita kosa koja se zove šumatovačka kosa i koja dominira šumatovačkim šancem. Na ovoj kosi nije bilo nikakvih naših utvrđenja. Ona se pruža u severo-istočnom pravcu skoro sat mesta, pa se onda spušta u prugovačku doljaču i potok. Na samom nagibu, gde se ova kosa spušta u prugovačku doljaču, podignut je prugovački šančić. Naša katunska vojska, povlačeći se pred Turcima, zaustavila se na toj kosi oko prugovačkoga šančića. Ovaj šanac napravljen je samo zato da u slučaju potrebe zakloni odstupanje naše vojske, a ne da se brani. Bar nije bilo ništa preduzeto da oe šanac može braniti. Za odbranu tu bi trebalo podići čitavu sistemu šančeva, a toga ne beše. I tako, rujevačka kosa, šumatovački vis i šumatovačka kosa mogu se smatrati kao jedna kosa, presečena doljačama na dva mesta, pred šumatovačkim šancem i iza šumatovačkog šanca. Šumatovac je udaljen od Aleksinca 1/2 časa, a od  Prugovca oko 3/4 časa. Dakle Šumatovac je skoro na sredini linije povučene od Aleksinca Prugovcu. Naša je vojska na desnoj obali Morave bila razređena od Morave kod Aleksinca, pa po aleksinačkim šančevima na rujevičkoj kosi i odatle u severoistočnom pravcu na Šumatoacu i Prugovcu. Prugovac se može smatrati kao krajnje levo krilo aleksinačkih položaja koje ih vezuju sa položajima sv.Sgevana. Tako se sa prugovačke strane aleksinačka pozicija mogla napasti s boka, te izbeći napadaj s fronta, što je za napadača vrlo .zgodno, a za napadnutoga vrlo opasno; Na celoj ovoj liniji od Aleksinca do Prugovca moglo je biti 15—16.000 naše vojske (veliki deo naše voj-ske borio se danas na levoj obali Morave oko prćilovačkih visova). Pred ovom neznatnom silom stajao je Ahmet-Ejub, paša sa svojim korpusom od 30.000 boraca.? Ovakav je bio razmeštaj naše i neprijateljske sile pred šumatovačku bitku. No da produžim moje pričanje.

Elem, projurim na konju pored aleksinačkih šančeva, kuda su pucale turske granate, spustim se u glogovičku dolinu i pridržavajući se konju za grivu ispužam se u šumatovački šanac. U šancu je vladala mrtva tišina. Vojnici s punim puškama stajali su ćutećki uz bedem. Pukovnik Karadžić  hodao je po šancu povodeći se. U vojsci nisu retki slučajevi da vojnici pred boj traže izvor kuraži u krepkim napitcima. A međutim niko lakše ne pogine od pijana vojnika. On se obada, kočoperi i srlja, dok sam ne naleti na kakav kuršum. Mesto hrabrost u srce, rakija uliva pomućenost u glavu i mrak u oči. Ne znam kako je stajalo sa g. Karadžićevim srcem, ali noge su se povodile. Pored njega je kao senka išao njegov mladi nećak. Bled kao krpa, sa poluotvorenim usnama i sa nekim bolnim užasom na licu. Ovaj nakresan starac i ovo prestravljeno dete! Obojici kao da nije bilo mesto ovde.

Malo dalje stojao je komandant šanca, kapetan Živan Protić. Upitam ga da li zna gde je kapetan Sirovacki.

- Nije ovde i ne znam gde je, odgovori mi on.
- A da nije gore u onoj šumi? Ja pokažem rukom na šumatovačku kosu što se pružala iznad šanca.
- Ne, reče mi kapetan, tamo će biti Turci.

Ostavim šanac i posle priličnoga lutanja nađem kapetana Sirovackoga i majora J. Petrovića gde sede pod kruškom više Prendićeve vodenice. '' Tu su napravili ustavu i prikupljali vojsku koja se u raštrkanim gomilicama vraćala od Prugovca.

Ništa nije tako skrušeno, tako jadno i očajno, kao razbijena vojska; oči ne mogu da vide ovaj prizor, a da se srce ne oblije krvlju. Ova se skrušenost ogledala i na inače muškom i odvažnom licu majora Petrovića.

Predam Sirovackom đeneralovu poruku, uzmem od njega revers i pohitam u Aleksinac. Kad tamo, a štab prazan. - Gde ]e đeneral? - Otišao.
- Kuda? — Po svoj prilici na Šumatovac.

Odanem, pa se opet uputim Šumatovcu. Dan je bio neiskazano vreo, sunce je peklo, a niotkuda vetrića. Na levoj obali Morave besnila je u najžešćoj razuzdanosti puščana i topovska borba. Sa Rujevice i Buimira Jednako su se prestreljivali naši i Turci iz topova. Pucalo se gotovo sa sviju aleksinačkih šančeva. Prolazeći žurno neprestano kroz bojnu topovsku liniju stignem do Šumatovca.

Posle obaveštenja o padu Prugovca Černjajev je naredio da se osedlaju konji i da ceo štab Moravske vojske krene na front kod Rujevice.

,,Oko 12 časova Černjajev je krenuo iz Aleksinca na položaj. Počev od ,,belog šanca" na Rujevici on je duž cele linije obišao sve šančeve, hrabrio posade i svuda delio medalje. Pred šancem na Šumatovcu general je sjahao i naredio da svi konji iz pratnje ostanu van šanca.''

U vezi sa odlaskom Černjajeva sa glavnim štabom na Šumatovački šanac dr Vladan Đorđević piše:

,,Posle ručka najednom čujem da je major Joca Petrović, koji komandovaše na prugovačkoj poziciji napadnut, da traži pomoć i da mu je poslata šabačka brigada I klase u pomoć, i da je đeneral naredio da se osedlaju konji..."

,,Kad smo u podne izjahali s đeneralom iz Aleksinca niko od nas nije slutio šta nas čeka, jer se videlo da mi ne hitamo Prugovcu, nego počevši od ,,beloga šanca" na Rujevici stadosmo obilaziti sve šančeve redom, đeneral je svud delio medalje, hrabrio posade itd...

Kad sam i ja stigao na vrh Šumatovca đeneral je već bio pred mostom, preko koga se ulazilo na kapiju šanca. Tu sjahasmo i đeneral naredi da svi konji ostanu izvan šanca na zapadnoj padini. Šumatovca... "

Šumatovački šanac je redut petougaonog oblika izgrađen za bataljon vojske i jednu bateriju. Imao je spoljašni rov širine preko 4 metara i grudobran visok preko 2 metra. Na najmanje izloženoj zapadnoj strani okrenutoj Glogovačkom potoku nalazio se ulaz u šanac. U šanac se ulazilo preko drvenog mosta i kapije. Unutar šanca nalazile su se traverze (zakloni, paravani od palisada za zaštitu posade od vatre) i kazamati (podzemna odeljenja takođe za zaštitu posade od vatre). Iza jedne traverze bio je venjak za oficire. Prostor pred šancem bio je iskrčen da bi se otvorilo polje vatri iz šanca. Iskrčena poljana oko šanca širine oko 300 do 400 metara bila je polje glavne bitke oko Šumatovca, jer su Turci iz šume i jaruge izletali na ovu poljanu pri napadu na šanac.

U šumatovačkom šancu nalazile su se dve čete lepeničkog bataljona pod komandom komandira Jevrema Markovića i beogradska gradska četa pod komandom četnika Petra Hadži-Janjića, tj. oko 300-400 vojnika. U šancu su se nalazila dva četirifuntovna poljska olučena topa, dva šestofuntovna gladka topa i dva dvanaestofuntovna olučena merzera. Komandant celoga šanca bio je kapetan Živan S. Protić.

Na 200 koraka od šanca izgrađen je bio streljački rov u koji su mogle da stanu dve čete. Ovaj streljački rov imao je da služi za odbranu šanca jer su Turci trebali prvo njega da zauzmu. Pre početka Šumatovačke bitke streljački rov su posele dve čete šabačke brigade. U toku Šumatovačke bitke Turci su četiri puta zauzimali ovaj streljački rov i četiri puta bili izbačeni iz njega. Prvi put su ga zauzeli za vreme svog prvog juriša na Šumatovački šanac, a četvrti put su Turci izbačeni iz streljačkog rova pri završetku Šumatovačke bitke u 20,30 časova. "U 8 i po časova uveče oteli smo streljački rov od Turaka po četvrti put i tu smo ostali", - ispričao je Ilija Živković, komandant šabačke brigade dr Vladanu Đorđeviću.

U odbranu šanca, pored posade u šancu, bio je uključen sa leve strane šanca odred Joce Petrovića, koji se povukao sa Prugovca i šabačka brigada kojom je komandovao kapetan Ilija Živković, a koja je došla sa mostobrana kod Žitkovca, a sa desne strane šanca smederevska brigada I klase, tri bataljona beogradske brigade I klase i dva kombinovana bataljona majora Ilije.

O samom Šumatovačkom šancu Pera Todorović je zabeležio:

"Govorio sam o položaju šumatovačkog visa; da reknem sad koju o  samom šancu. Šumatovački šanac — to je običan dosta mali redut koji kao da još ne beše sasvim ni dovršen. U njemu je tada  bilo 300—400 vojnika druge klase, kragujevačke brigade, naoružanih prednjačama. (Više vojnika mučno bi i stalo u šanac). Još je šanac bio naoružan sa četiri četvoro funtova teška topa. | Prostor pred šancem, koji ga odvaja od šumatovačke kose što dominira šancem, bio je iskrčen da se otvori polje vatri iz šanca. Ova iskrčena poljana  nagiba se blago od šanca šumatovačkoj kosi i jedva da je široka do 300 metara. Ova je poljana bila polje glavne borbe oko Šumatovca, jer su Turci sa šumatovačke kose kuljali u ovu poljanu, i iz jaruge, koja ovu odvaja od kose, izletali pri jurišanju na šanac.''

Ulazak Černjajeva i glavnog štaba u Šumatovački šanac i događaje do prvog turskog juriša na Šumatovački šanac dr Vladan Đorđević je ovako opisao:

"Mi uđosmo u šanac. Na ulasku dočekao je đenerala komandant šanca, kapetan Živan S. Protić, koji je izišao na raport...
U šancu nađosmo tri čete pešaka drugoklasaca.

Zatim kapetan Živan Protić predstavljaše glavnokomandujućem pojedine artiljeriste narodne vojske koji su se u kanonadama poslednjih dana naročito odlikovali.

Černjajev svakome sopstvenoručno prikači medalju za hrabrost na prsa i svakoga je poljubio u obraz.
U to dođe u šanac, kapetan Ilija C. Živković i predstavi se Glavnokomandujućem kao zastupnik komandanta šabačke brigade.
Harošo - reče đeneral - u vas skoljko bataljonov?
Pet bataljona, g. đeneral i u njima 1965 boraca s puškama!
Nu, i kak rasporjadilis?

Sa prvim mačvanskim bataljonom, poseo sam šumu na onom visu. Dve čete sam dao u streljački rov. Tri i po bataljona čekaju vašu zapovest g. đeneral
Harošo. Ostanite s etim tri s polovinoj bataliona tam gde ostanovilis i podaždat daljših prikazaniji.

Kapetan Živković salutira, okrete se na levokrug i ode na svoje mesto.
Ali ne prođe nekoliko minuta utrča u šanac poručnik Milutin Karanović pa pravo Černjajevu!
- G. đeneral, javljam pokorno da sam po zapovesti mojega brigadnog komandanta razmestio jedan bataljon u lanac, u onoj šumi, a dve čete iza lanca na krilima, radi potpore. Tom prilikom video sam na durbin da Turci nastupaju pravo k nama sa tri lanca i sa deset smaknutih kolona. Od prilike može ih biti 10-14 hiljada ljudi! Najdalje za 5 minuta pojaviće se neprijatelj iz šume.

Jedva Karanović beše svršio raport, gotovo u isti mah ču se glasna komanda kapetana Živana:
Prvi top, pali!

Posle nekoliko sekundi grmnu prvi top od ona dva što behu postavljena na istočnom segmentu šanca, i u isti mah potrčaše pešaci na svoja mesta.
Đeneral Černjajev samo reče Karanoviću "Harošo " pa potrča na grudobran.
Karanović. otrča na svoje mesto.

Drugi naš top opali i gotovo jednovremeno začu se izvan šanca puščana vatra....

Mi svi potrčasmo na istočnu banketu k topovima da vidimo šta je.

Kapetan Živan Protić upravlja topove i pali neprestano.
Imasmo šta i videti.       

Pred istočnom stranom šanca beše isečena šuma na jednom prostoru od 3-400 koračaja, radi bolje preglednosti. Iz ivice šume koja beše ostala neposečena plamti puška kao što samo kod paljbe s ostragušama može biti. Iz šume se dižu čitavi oblaci barutnog dima, a kroz dim samo svešluca vatra na hiljadu mesta."

Pera Todorović je događaje pre početka turskog napada ovako opisao:
"Baš kad ja stigoh u šumatovački šanac, dva naša bataljona prve klase prođoše pored šanca i uputiše se preko raščišćene poljane onoj šumovitoj kosi o kojoj sam napred govorio. Za ovim bataljonima, rasutim u strelce, išla je jedna naša baterija, a za ovom još jedan bataljon u četnim kolonama, kao potpora strelaca i zaštita baterije. Strelci uđoše u šumu, penjući se uz kosu. Bataljon u četnim kolonama prileže u poljani i tu osta. Baterija iđaše napred. Izgledalo je da je sve u redu, i ja, odbrajajući ašove i sekire u šancu s kojima je trebalo prikrčiti put bateriji što ode kosi, već sam oe radovao kako ću odavde sa ovoga uzvišenoga mesta moći mirno da promatram celo polje borbe s ove i s one strane Morave. Ali sad nasta trenutak neopisane zabune. Odjednom u šumi na kosi pripucaše puške. Jedna, druga, treća, četvrta, a zatim se osu čitav plotun. Baterija zasta na poljani, opali na vis dva-tri metka, pa se u galopu povrati i odjuri šumatovačkim putem natrag aleksinačkim šančevima. Bataljon, što ležaše u četnim kolonama, poskaka, opali na vis nekoliko plotuna onako iz gomile, pa uzmače šancu i rasu se u strelce levo i desno od šanca. Naši strelci što uđoše gore u šumu podržavali su jaku pucnjavu. Ali zamalo, pa tek jedan po jedan poče da izbija iz šume i da se preko poljane povlači šancu, pucajući jednako. Naskoro se poljana pred šancem napuni naših strelaca. Sad počeše i naši iz šanca pucati topovima na kosu sa koje je masa kuršuma padala već i u šanac. Ja uđem u jedan nizak poljski šatorić u šancu da utolim žeđ, jer tu ugledah jednog poznanika s tikvom vode. Taman ja žudno nagoh grdnu tikvu, a ono bljunu voda na me, šator mi pade na glavu, ja upustih tikvu; bio sam sav poliven, a ostadoh žedan. Šta se desilo? Kuršum prebio motku na šatoru i svalio ga na me. Izvučem se iz ovih platnenih razvalina, i priđem šanačkom bedemu. Naši strelci još su se jednako zadržavali pred šancem na poljani i jednako su palili. No to već ne beše više streljački lanac, no rasejana masa. Mnogi su po poljani već padali pogođeni smrtno, mnogi su ranjeni, uhvativši se za ranjeno mesto, jaučući izmicali s poljane i zamicali za šanac u potok. Vika, kuknjava, neopisan urnebes.

Sve se ovo desilo u trenutku, tako iznenadno, tako neočekivano, da se gotovo niko nije  umeo naći u ovoj zbrci. Istina, kuršumi lete u šanac, ali gde je neprijatelj što ih šalje? Zašto ćuti turska artiljerija? Da nije to kakva zabuna i pogreška? Da ne pucaju naši jedni na druge?

Đeneral zapovedi da se svira prekidanje paljbe, te da se vidi šta je. Trubač svira, svira, ali ga niko ne sluša, (i sreća je što ga nisu poslušali). Sve što je van šanca uzelo je neki uk, pa samo pali i grmi u šumu na kosi. Samo je pešadija u šancu još ćutala ne opalivši ni metka.

Odjednom kraj šumatovačke kose u daljini ukaza se u vinogradima jedno odeljenje konjice, pa se kao vijor ustremi našem šancu, vitlajući sablje u zraku. Narodni vojnik, komandant nad dva topa u šumatovačkom šancu, tek viknu samo; "Konjica napada, puni kartečom". Topovi su u trenutku napunjeni, ali kad htedoše da ih uprave, opazi se da je prorez bedema za top suviše uzan, jer je konjica dolazila kao sa strane. Komandant topova opet poviče: Za sad, junaci! pijuke! ašove skačite na bedem, proširite prorez.

- Vojnici poskakaše na bedem i pod gradom kuršuma raširišs prorez. U tome konjica već uleti u naše raštrkane strelce po poljani. I gle - ne seče ih! Ja gledam, gledam - aja, baš ih nikako ne seče. To je tu blizu, na 200 koraka pred šancem, ali od puščanog i topovskog dima, od prašine što su je digli konji, od brzoga trka ne mogaše se raspoznati kakva je to konjica. Komandant se već spremi da komanduje: ali, kad konjica već stiže pod šanac, i gle, to je - naša konjica, naša patrola izvidnica, koja se u trku vraća čuvši pucnjavu na Šumatovcu.''

Pogibija kapetana Živana Protića u Šumatovačkom šancu. Crtež Ferdinandusa, grafika Bajarskog, Univerzitetska biblioteka Beograd

Započeo je prvi turski juriš na Šumatovac i Šumatovački šanac. U toku prvog turskog juriša poginuo je kapetan Živan Protić, komandant Šumatovačkog šanca. Njegovu pogibiju i prva dva turska juriša na Šumatovac Pera Todorović je ovako opisao:

"Baš kad sam prolazio pored Černjajeva, Komarova i dr Vladana, koji su sedeli u jednom, zaklonu za bedemom, na dva koraka preda mnom pade kapetan Živan Protić, komandant šanca. Pade ničice i tako osta nepomičan - niti se okrete, niti reče jao; ništa. Pogledam krvi beše malo, ali zato veliko parče mozga izašlo na otvor načinjen kuršumom. Unesemo ga u zaklon, položimo na leđa. Mišići na licu drhtali su, oči se polako stezale, čelo se mrštilo. Drugih pokreta ne beše; dr Vladan ga opipa, pogleda i reče: "Svršeno je."

Ostavim ovaj žalosni prizor pa se okrenem bedemu iza koga naši pešaci behu otvorili jaku vatru, a iz topova se već pucalo kartečom. Naslonim se na ramena dva vojnika što su živo pucali iz svojih prednjača i pogledam preko bedema u poljanu pred šancem. Imao sam šta videti.

Na 200 koraka pred šancem kuljali su iz šume i iz jelaka pred šumom gusti, gusti redovi Turaka, i dok su ih druga njina odeljenja s visa potpomagala jakom puščanom vatrom, ove se kolone ustremiše brzim korakom na šanac. Napred su bili Čerkezi sa svojim belim zastavama. Barjaktari su jednako pokazivali zastavama naš šanac i izlećući napred i mašući zastavama pozivali ostalu vojsku da za njima trči. Halakanje i drugi bojni uzvici turski već, su potresali vazduh i ova grdna masa neprijatelja valjala se na naš šančić kao nezadrživa bujica...

U šancu se samo razlegala komanda: "Kartečom, skora vatra... plotunom, skora vatra..." i ova se komanda vršila vanrednom tačnošću i brzinom. Za jedan trenut i naš se mali šančić. ogreze u dimu i plamenu i pretvori u rasklokotano vulkansko ždrelo koje je sa čudnom žestinom i razuzdanošću siktalo vatru - neprijatelj prestade trčati. "O, Bože pomozi" povikaše seljaci u mojoj okolini. I još jedanput: "plotun, karteč, plotun, karteč..." i gusti redovi neprijatelja se prolomiše; bele čerkeske zastave ukrstiše se padajući zajedno sa svojim barjaktarima. Još jednom: "plotun, karteč, plotun, karteč..." i neprijatelj se povlači u šumicu i jarugu iz koje je ispao. Naš se šanac zaori gromovitim "ura", a mene ovo ura čisto kao da probudi iz nekog teškog sna. "Ura"... prvi je juriš srećno odbijen. Ovo je bilo u tri časa po podne.

Za vreme prvog juriša iznenadila me je hladnoća i prisebnost moja dva komšije, na koje sam bio naslonjen. Kad su Turci najčešće naletali i skakali šancu kao čopor tigrova, ja čuh gde jedan. od mojih komšija reče svom drugu: "ded ti onoga barjaktara, a ja ću ovoga"; puške grunuše, a moj komšija uzviknu: "Oh, kako ga podvatih! drž se Ture!"

Prvi juriš je odbijen, ali je turska vojska opijena slavom i pobedama. Ta ona je baš jutros zauzela naš Prugovac i tolike pozicije, ona je u muhamedanskom zanosu jurila Aleksincu uverena da će još večeras konakovati u njemu...

Sa visa Turci su neprestano prosipali jaku vatru. Kuršumi su u masi padali u šanac, svaki čas su zvrcali o debele šine topovskih kola i pošto se tu od udara raspršte, sa zvrkom se zariju u zemlju. Jedan turski kuršum pogodi u bajonet našega vojnika i prestriže ga kao nožicama.

Na tri četvrti časa posle prvoga juriša učine Turci drugi i to mnogo življe i opširnije - pustili su i levo i desno krilo šire. Kad je otpočeo ovaj drugi juriš, ja uzmem jednu zališnu pušku i činio sam svoju dužnost za vreme celoga drugoga juriša. Pucati, zabaviti se kakvim poslom koji privezuje svu pažnju - to je najbolji lek za ljude koji, što no reč, prvi put zagrizaju vatru. Juriš je bio užasan i očajan. S levog i desnog krila Turci su sipali u šanac unakrsnu vatru. Dok su sve sile našega šančića bile napregnute da odbiju ovaj napad s fronta, od visa nama se spremala katastrofa s desnoga boka. S ove strane na jedno 200 koraka od šanca, bio je naš streljački rov. Ovaj su rov napustili naši strelci, a Turci, spuštajući svoje levo krilo da opkole šanac, zauzmu ovaj rov, načičkaju se u njemu i otud su se spremali da nam grunu s leđa i boka. To je trebalo da bude za vreme ovoga drugoga turskog juriša, i da je ovaj pobočni juriš izvršen - katastrofa bi bila neizbežna. Zauzeti borbom s fronta niko i ne opazi kakva se oluja sprema šancu s boka i leđa. No to su opazili naši s Rujevice, u najkritičnijem trenutku, kad smo mi jedva odbijali juriš s fronta. Kad su se Turci u rovu već spremali da grunu, naša teška baterija s Rujevice posla jednu granatu u streljački rov gde su bili Turci. Metak je upravila srećna i vešta ruka prostoga narodnog vojnika. Granata udari upravo u rov i to uzduž rova. Za prvom dođe druga, treća, četvrta. Sve su pogađale jednakom tačnošću. Turci u rovu budu prosto zgromljeni i uništeni. Kad sam docnije zagledao ovaj rov, on je formalno bio pun mesa, kostiju i usirene krvi. Što granate nisu rasčupale, prene se i pobegne. U tom i juriš s fronta bude odbijen plotunima i kartečom, kao i prvi, Tako je srećno odbijen i ovaj drugi kombinovani juriš.

Sad ostavim bedem i okrenem se da vidim gde je general. On još seđaše sa dr Vladanom i Komarovom nedaleko od mrtvoga kapetana Živana. Đeneralu su drhtali obrazni mišići, bio je jako uzbuđen, pogledao je u Živana, a oči mu se zatamnile od suza. Sednem i sam pored Komarova. Vladan me upita: - Šta je? Kako izgleda? - Svakojako - odgovorim mu ja...''

[nastaviće se...]


# Aleksinački Bujmir Žitkovac Prćilovica Glogovica Gornji Adrovac Šumatovac Prugovac Zoran Stevanović Nikolaj Rajevski Moravski Bujmir Crna Gora Deligrad vojska šumatovačka bitka srpsko-turski ratovi Aleksinac OK Vladan Đorđević Pera Todorović Živan Protić Mihail Černjajev
@mo_i_vs @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima