Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Bitka na Bukoviku - istorijske činjenice

rss

26.07.2016.

Objavljujemo članak Miloslava Samardžića "Bitka na Bukoviku" koji je objavljen u časopisu traganja br. 11 za 2008. godinu, kako bi čitaoce upoznali sa istorijskim činjenicama oko ove najveće bitke krvavog građanskog rata na teritoriji Srbije, u kojoj su Srbi ubijali Srbe.

Bukovik, Ilustracija mapio

Komunistička grupa koja je imala zadatak da izbije na Dunav ostaje na levoj obali Južne Morave do 20. juna. U oblasti sela Supovac i Sečanica stižu novi britanski transporti, zahvaljujući kojima se osniva 23. divizija (7, 9. i 14. brigada), brojna oko 1.500 partizana. U sastav divizije ušli su i Ozrenski bataljon i Zaječarski odred, koji su ranije morali da napuste Istočnu Srbiju. [260]

Nova formacija menja maršrutu: umesto južno, sada prelazi reku severno od Aleksinca i kreće pravo na Bukovik. Komandu nad četničkim korpusima na desnoj obali Južne Morave u međuvremenu je, po zapovesti Vrhovne komande, preuzeo pukovnik Velimir Piletić. Prema izveštaju potpukovnika Ljube Jovanovića, na Bukoviku su se nalazili Krajinski i deo Mlavskog korpusa i oni prvi primaju borbu sa komunistima. Pošto je Piletić bio odsutan, zbog sastanka sa Keserovićem, komandu je preuzeo njegov zastupnik major Petrović. [261]

Komandant Deligradskog korpusa, major Vlastimir Vesić (sa bombom o opasaču) i  do njega, sa leve strane, komandant Krajinskog korpusa, major Velimir Piletić. Snimak je najverovatnije načinjen u okolini Vitoševca kod  Ražnja juna 1944. godine. Major Piletić je prvi put boravio u Ražnju 20. juna 1944. Kasnije je dolazio više puta, do Bukovičke bitke koja se odigrala 24. jula 1944. godine.

Nedićevski izvori beleže da su u boju na Bukoviku 22. juna četnici i komunisti imali po 20 poginulih. [262] Komunisti, po običaju, daju lažne podatke. Pišu da su četnici imali 25 poginulih i 12 zarobljenih, a 23. divizija tri poginula i 16 ranjenih. [263]

Ova bitka za četnike nije mogla biti odlučujuća, jer je 23. divizija tek prešla reku. Zbog ogromne prednosti komunista u oružju i municiji, strategija četnika sastojala se u neprekidnom napadanju njihove grupe različitim korpusima. Kada se komunisti izmore, i kada istroše municiju, prelazilo se na odlučujući boj.

U radiogramu potpukovniku Dragoslavu Pavloviću od 24. juna, kapetan Božidar Miladinović prenosi tačne podatke o brojnom stanju partizana, navodeći da imaju tri brigade sa po 400-500 ljudi. “Svaki vojnik ima laki mitraljez, svaka brigada po 30 mitraljeta... Vode ih engleski oficiri”, pisao je Miladinović. [264]

Može biti da je Miladinović preterao u vezi naoružanja, ali u izveštaju Pavloviću posle borbe od 29. juna on potvrđuje da su komunisti “daleko prevazišli” Knjaževački korpus u broju automatskih oruđa i količini municije.

Potpukovnik Jovanović piše da je po povlačenju Krajinskog korpusa 23. diviziju napao njegov Timočki korpus, “nanevši prilično gubitaka partizanima”, sa sopstvenim gubicima od pet ranjenih. [265]

Nedićevski izveštaj za 26. jun glasi:

U toku 23. i 24. o.m. jake komunističke snage preduzele su koncentrično nadiranje prema Soko Banji. Četnički odredi koji su vodili ovih dana borbu sa komunistima bili su prinuđeni da se povuku zbog nedostatka municije. U samoj Soko Banji nalazi se odred SDS i oko 250 četnika koji će, u slučaju napada komunista na Soko Banju, pružiti otpor. [266]

Sutradan nedićevci pišu da je 26. juna oko 13 časova otpočela borba “između komunista, koji sa svih strana nadiru ka Soko Banji i četnika, koji se nalaze u Soko Banji. Odred SDS nalazi se takođe opkoljen u Soko Banji.” [267]

Nedićevci potom beleže da je 26. juna “jedna grupa komunista” stigla do sela Zubetinac i Bučje, 15 kilometara severozapadno od Knjaževca, gde se sukobila sa četnicima i Srpskom državnom stražom. “Nacionalne snage uspele su da potisnu komuniste ka planinama Slemen i Krstatac”, piše u ovom izveštaju. [268]

Kapetan Miladinović javio je 29. juna da su posle četiri dana borbe partizani zauzeli Vinu. Knjaževački korpus se branio “do poslednjeg metka”, a onda je morao da se povuče. [269]

Miladinović dobija municiju od nedićevaca - a to je bila najveća korist koju su četnici imali od njih - i već sutradan izveštava:

Partizani se povlače ka Skrobnici. Treba zatvoriti najhitnije Tuntu i Devicu, ne dozvoliti im da prođu kroz Cerovicu i Orenac. Borba je otpočela u tri časa. Ja sam na liniji Vina - Sastavci. [270]

Svima u ovoj oblasti Draža 30. juna šalje sledeći raspis:

Komandant Srbije general Trifunović rukovodiće operacijama na desnoj obali Južne i Velike Morave, te od momenta njegovog dolaska sve snage na ovoj prostoriji stavljaju se neposredno pod njegovu komandu. Potpukovnik Piletić objedinjavaće i dalje rad grupe koja je već stavljena pod njegovu kontrolu. [271]

Kao što smo videli, partijsko rukovodstvo 23. divizije izvestilo je nadležne 3. jula da ova jedinica nema uspeha u mobilizaciji, jer ni na jednom mestu ne može da se zadrži, dok su četnici “masovni”. [272]

Prema izveštaju potpukovnika Ljube Jovanovića, 23. divizija se 4. jula nalazila u Mozgovu i Crnom Kalu, što znači da je od Soko Banje i Knjaževca vraćena na istok, do Bukovika, dok su oko nje u polukrugu bili Timočki, Krajinski i Mlavski korpus. U noći između 4. i 5. jula delovi 23. divizije napadaju Timočki korpus, koji u zoru uzvraća napad sa svim svojim jedinicama. Borbu od 5. jula Jovanović ovako opisuje:

Korpus je vodio borbu od 3 časa izjutra do 10 časova, kada su mu pritekli u pomoć iz s. Resnika i s. Belog Potoka Mlavski i Krajinski korpus. U ovoj borbi naročito se istakao hrabri poručnik Bondžulović Ratomir, oficir borac od 1941. godine, novi komandant Zaječarske brigade, koji je sa još jednim podoficirom i 12 redova upao u selo među partizane, naneo 30 gubitaka istima, ali je bio prinuđen da se povuče u školu i zabarikadira. Svo ljudstvo u školi pod komandom hrabrog Bondžulovića borilo se do poslednjeg metka. Što nije izginulo, to je streljano od strane partizana. Ova borba kod s. Trubarevca i Vrbovca trajala je do 16 časova popodne, pa je potom prekinuta od strane ovog korpusa zbog nedostatka municije i korpus se povukao sa ostalim korpusima u pravcu ?ućkovca, Trgovišta i Šarbanovca, gde je kasnije dobio naređenje od strane načelnika štaba operacija pokret do s. Ilina radi popune municijom i radi preformiranja svih jedinica koje su učestvovale u tim borbama. [273]

Gubici Mlavskog i Krajinskog korpusa Jovanoviću nisu poznati. Timočki korpus toga dana je imao 32 poginula, osam nestalih i devet ranjenih. Kod partizana je “provereno i utvrđeno da su u Trubarevcu i okolini ostavili 113 mrtvih drugova”, piše Jovanović.

Posle povlačenja tri četnička korpusa, delovi 23. divizije zauzimaju Krivi Vir, što je bila najsevernija tačka do koje su doprli .

General Trifunović preuzima komandu oko 10. jula i izdaje oštre naredbe u vezi discipline. U raspisu od 16. jula pita sve komandante da li su spremni za koncentrični napad prema Soko Banji i Aleksincu, pošto je Velikomoravska grupa korpusa potukla partizane i zauzela Krivi Vir. “Partizani se razbegli ka Jošanici. Sada je momenat da dotučemo i uništimo partizane”, pisao je Trifunović. [274]

U raspisu od 17. juna Trifunović hvali Velikomoravsku grupu korpusa:

Velikomoravska grupa korpusa oko 500 boraca u borbama 15. i 16. jula uspela je ne samo da odbije napad komunista sa pravca Krivog Vira, koji su bili približne jačine a mnogo jače naoružani automatskim oružjima, već ih je napadom razbila, proterala i ušla u Krivi Vir. Za umešno vođenje po sopstvenoj inicijativi čestitao sam uspeh potpukovniku Gogiću, a njegove hrabre borce pohvalio, s tim da služe za primer i ostalim jedinicama. Ovo da se pročita svim vojnicima pred strojem. [275]

Bila je to prva pohvala Velikomoravskoj grupi korpusa za borbeni doprinos. Četiri odreda iz ove formacije, sa ukupno blizu 2.000 ljudi, išla su jedan za drugim u borbu na teren Rasinsko-topličke grupe korpusa, što je svakako uticalo na porast borbene vrednosti.

Majori Brana Petrović i Vlastimir Vesić. Snimak je načinjen u martu 1944. godine.

Kasnije tog 17. jula, pošto je dobio potvrdne odgovore od komandanata korpusa, general Trifunović svim jedinicama koje su se nalazile oko 23. divizije izdaje sledeću zapovest:

Partizani potučeni kod Krivog Vira povukli se ka Jošanici i Bukoviku. Naređujem najhitniji koncentrični pokret po sledećem radi uništenja partizana:

Gogićeva grupa korpusa: Šetka - Ražanj - Aleksinac.
Timočki korpus: Bukovik - selo Crni Kao - Aleksinac.
Mlavski korpus: Bukovik - Mozgovo - Aleksinac.
Krajinski korpus: Jošanica - Bukovik - selo Subotinac - Aleksinac.
Knjaževački korpus pravcem: Soko Banja - Aleksinac.
Deo Nišavskog korpusa pravcem selo Miranovac do sela Davidovac.
Deo Čegarskog korpusa pravcem selo Kamenica do sela Kravlja.

Najtešnja veza sa susedima. Tri puta dnevno da me izveštavate o situaciji. [276]

Prema tome, glavne snage osam korpusa - osmi je Deligradski - i delovi još dva korpusa, imali su zadatak da opkole 23. diviziju. Osnovna zamisao generala Trifunovića sastojala se u tome da se korpusi iz Velikomoravske grupe, koji su bili najbliži Bukoviku, zajedno sa Deligradskim korpusom, čija je to matična teritorija, utvrde na ovoj planini i čekaju komuniste, a da ih ostali korpusi nateraju na ta utvrđenja. Uskoro i general Trifunović sa svojim štabom odlazi na Bukovik.

Istog dana i potpukovnik Velimir Piletić naređuje svim jedinicama da “preduzmu napad na demoralisane partizane” i oslobode Istočnu Srbiju “od izroda koji su od najveće štete po srpski narod”. Već u 17 časova, u oblasti Lukova i Jošanice, 23. diviziju napadaju Jurišna grupa NAČI, sastavljena od delova Mlavskog, Krajinskog i Timočkog korpusa, kao i Krajinski, Knjaževački i Mlavski korpus. [277]

Izveštaj partijskog rukovodstva 23. divizije govori o velikom napadu četnika, čije brojno stanje procenjuje na 6.000 boraca, ali kaže da je to bilo 18. jula. [278]

Izveštaj kazuje da se 23. divizija posle ovog boja povukla, “da se ne bi skoncentrisali na nas”. Nove položaje jednih i drugih vidimo iz radiograma kapetana Božidara Miladinovića generalu Trifunoviću od 20. jula :
Gogićeva grupa korpusa je ovladala Bukovikom i Velikim Vrhom. Partizani razvučeni od sela Nikolinca do sela Jošanice. [279]

Prema tome, komunisti su gonjeni prema Bukoviku, gde je Velikomoravska grupa korpusa već bila stigla.

Tih dana 23. divizija se podelila na dva dela: 7. i 14. brigada odlaze prema Bukoviku, a 9. prema Knjaževcu .

Miladinović je izvestio Trifunovića da je 21. i 22. jula kod Knjaževca njegov korpus pretrpeo težak poraz. Imao je 25 mrtvih i 160 nestalih i zarobljenih. Optuživao je majora Vlastimira Vesića, koji je u međuvremenu preuzeo Deligradski korpus, da ga je ostavio na cedilu. [280]

Deo Deligradskog korpusa poslat je na istok verovatno zbog odvajanja 9. brigade. Pod komandu potpukovnika Gogića, na Bukoviku, staje drugi deo ove jedinice.

Komunistima nije bilo poznato da ih Velikomoravska grupa korpusa i deo Deligradskog korpusa čekaju na Bukoviku. S druge strane, oni sada, kao ranije, nisu mogli da se sklone na levu obalu Južne Morave, jer su njihove snage u toj oblasti bile savladane od strane jedinica pod komandom majora Račića. Išli su prema Bukoviku samo zato što su ih sa istoka potiskivali četnici, a u nadi da ih ovde nema. Izveštaj partijskog rukovodstva 23. divizije beleži:

Na Bukoviku su nas dočekali moravski korpusi koji su se bili utvrdili jako, čitava utvrđenja, i strateški tako postavljeni da smo mi morali udariti radi opstanka, ali da smo znali da su se tako utvrdili zaobišli bi ih, da se tučemo na terenu gde bi se susreli i lakše bi se obračunavali. Ovde smo imali tešku borbu kakvu nismo imali ni sa Bugarima (u stvari, borbi sa Bugarima nije ni bilo - prim. aut), jer su prosečno imali po 20 bombi svaki, a imali su bunkere. Brojčano su bili oko 1.200. Borba je trajala od osam izjutra do devet uveče i bila je na život i smrt. U jednom momentu smo bili u sasvim kritičnoj situaciji i ozbiljnoj. Shvatili smo situaciju da ako popustimo onda nam nema opstanka. [281]

Major Brana Petrović, klečeći, polaže zakletvu. Iza njega stoje sleva na desno: kapetan Miodrag M. Tasić, načelnik štaba Ražanjske brigade, kapetan Jeremija Marjanović  Ujka, komandant Aleksinačke brigade, dva nepoznata oficira i krajnji desno je Dobrivoje Petković  Biva, učitelj iz Ćićevca.

Pošto su stigli četiri dana pre komunista, četnici su uspeli da naprave više mitraljeskih gnezda, bunkera i skloništa od zemlje i kamena, koje su delimično povezali rovovima. U mitraljeska gnezda ukopali su i teške mitraljeze skinute sa oborenih američkih bombardera. U rovovima je bilo mnogo bombi, izrađenih u četničkim radionicama. U pravcu nailaska komunista postavljene su nagazne mine, takođe proizvod šumskih radionica. Kako ne bi stradali neki od mnogobrojnih čobana, četnici su ovde istakli jasno uočljiv natpis: “Zabranjeno pastirima da vode stoku na ispašu na Bukovoj Poljani zbog neaktiviranih eksplozivnih sredstava”. :obani su saznali da je reč o nagaznim minama, kao i gde se nalaze, pa su to posle rekli komunistima, tako da je ova zamka propala.

Linija odbrane pružala se približno paralelno sa prugom i putem Niš - Beograd i bila je duga oko tri kilometra. Glavni položaji nalazili su se na kosi Biljevina (kota 893). Štab korpusa, sa komandantom potpukovnikom Todorom Gogićem i načelnikom majorom Ljubišom Terzićem, bio je smešten na mestu zvanom Bukove Poljane, na koti Jezero (759). Borbom je rukovodio i general Miroslav Trifunović, čiji štab se nalazio u selu Skorica. Rezerva se nalazila u selima Podgorac, Pardik i Skorica, dok su patrole i izvidnice neprekidno krstarile prema zapadu.

Na krajnje levo krilo Gogić je postavio jedinice Resavskog korpusa, do njega je bio Ivankovački, zatim Varvarinski i na desnom krilu odred Deligradskog korpusa. Brojno stanje svih ovih jedinica iznosilo je verovatno oko 3.000 boraca, a sa rezervama u neposrednoj blizini oko 5.000. [282]

Iz okoline "uprije na Bukovik je doveden jedan ciganski orkestar sa trubama i bubnjevima, koji je, tokom bitke, najviše svirao koračnicu “Marširala kralja Petra garda”. Pored Cigana, na visu iznad srednjeg dela bojišta, bile su zabodene zastave četničkih jedinica.

Pošto 23. divizija nije uspevala da mobiliše novo ljudstvo, njene dve brigade, imajući u vidu gubitke, uoči Bitke na Bukoviku brojale su ispod 1.000 boraca. Međutim, dan pre bitke, na planini Rožanj, koja se naslanja na Bukovik sa istoka, komunisti su uspeli da prime isporuku oružja i municije iz savezničkih aviona, koja je više puta odlagana zbog napada četnika. Ovu pošiljku, kao i prisustvo desetak savezničkih oficira, iskoristili su za mobilizaciju meštana Mozgova i okolnih sela. Kako pušaka nije bilo dovoljno, nekim seljacima su dali hladno oružje: sekire i vile.

Prema tome, četnika je i ovom prilikom bilo više, ali pošto je njihova linija odbrane bila razvučena, komunisti su imali brojčanu prednost na pravcima glavnih napada.

Do prvog puškaranja došlo je pred svitanje 24. jula, nedaleko od Mozgova. Komunisti su naišli na mrtvu stražu, od dva četnika, koji prvi padaju. Tada komunisti uzimaju jednog pastira da im pokažu put do četničkih položaja, ali ga uskoro puštaju, jer je pala gusta jutarnja magla. Nastupajući po toj gustoj magli, komunisti su naleteli na još četiri četnika, koji takođe ginu.

To je bilo pred samom Bukovom Poljanom, na svega 500-600 metara od četničkih rovova. Oficiri su odozgo ispaljivali svetleće rakete, ali se ipak ništa nije moglo videti. [283]

Magla se naglo povukla oko sedam sati i tada su komunisti, koji su se u međuvremenu pritajili, ođednom krenuli u juriš. Usledila je paklena vatra iz puškomitraljeza, mitraljeza i pušaka, a onda je oficir iz rova komandovao: “Bombama po neprijatelju - sad!” Ova prva grupa komunista je desetkovana. Iza njih kreće druga, takođe iz 14. brigade, dok 7. brigada počinje da tuče četničke položaje teškim minobacačima. U drugom jurišu, pored ostalih, gine i jedna devojčica, četrnaestogodišnja Jelena Lalović zvana Tina, omladinski rukovodilac 2. bataljona 14. brigade. Bila je jedna od mnogobrojnih devojčica i dečaka koje su bezobzirni komunisti indoktrinirali i poslali u smrt. Trčala je, sa puškom u ruci, vičući:

“Napred drugovi proleteri! Udri bradonje!”

Đak-narednik Uroš Šušterič, komandir jednog odeljenja u 1. resavskoj brigadi poručnika Vukašina Petkovića, koja je na levom krilu bila najisturenija i najbliža selu Mozgovo, svedoči:

Partizani su u magli ujutro krenuli u napad prvo na nas Resavce. Doživeli smo strašnu vatru iz njihovih minobacača, koje mi nismo imali, ali smo ih odbili našim bombama (iz naše proizvodnje u selu Gladna). U toj borbi, sa svojim odeljenjem bio sam ukopan u prvom redu, u zemunici i rovu, jer smo bili spremni na takozvano poziciono ratovanje. Posle je tok borbe promenio taktiku. [284]

Pošto su im slomljena prva dva juriša, komunisti su zastali. Natrag nisu smeli, bojeći se onih 6.000 četnika. Tada iz pozadine dolaze komandanti 14. i 7. brigade, a onda i komandant 23. divizije, bivši poručnik (komunistički general) Radovan Petrović. Donet je plan da teški minobacači, kojima su rukovali Italijani, tuku četničke položaje, a da se novi masovni juriš izvrši po bokovima.

U novi juriš, koji je počeo u osam sati, uz paklenu minobacačku vatru krenula je cela 14. brigada. Zatim je uključena rezerva iz 7. brigade, pa omladinski partijski aktivisti. Komunisti su, najzad, naterali u juriš i seljake sa vilama i sekirama.

Četnici su odgovorili žestokom paljbom iz streljačkog naoružanja, vatrom iz jedinog minobacača koji su imali, ali koji je precizno gađao, a onda i bombama. Komunistima je najviše gubitaka naneo katapult, koji je ođednom izbacivao po oko 50 bombi, podešenih tako da eksplodiraju u vazduhu i uništavaju živu silu u širokom krugu. I ovaj katapult bio je proizvod četničkih radionica oružja.

Komunisti ipak prilaze do samih rovova. Onda osvajaju rov na koti Dugi deo i razvija se borba prsa u prsa. Grupa od oko 25 četnika baca oružje i predaje se. U tom trenutku oficiri uvode u borbu još jedno tajno oružje: konjicu. Bila je to jedna od Letećih brigada, koja u galopu juriša na najisturenije komunističke delove, gazeći ih i ubijajući iz pištolja i pušaka. Iza konjanika u punom trku nastupa pešadijski deo Leteće brigade. Istovremeno, četnici kišom bombi zasipaju rov u koji su upali partizani. U ovom rovu bilo je najviše mrtvih. Seljaci su sutradan taj rov samo natrpali zemljom.

Posle juriša Leteće brigade komunisti se na celoj liniji fronta daju u beg, donekle gonjeni manjim četničkim jedinicama .

U međuvremenu, četnici su pozvali u pomoć nedićevce. Odred nedićevaca iz Niša kreće drumom preko sela Mozgova, ne znajući da se tu nalazi rezerva 7. brigade. Deo nedićevaca je ubijen u borbi, dok su zarobljenici streljani. Na Bukovik su stigli nedićevci iz Ražnja, pod komandom poručnika Avrama Todorovića, kao i iz Aleksinca. Došla je i još jedna brigada Deligradskog korpusa.

Od zarobljenih četnika komunisti su saznali gde je Gogićev štab, odlučivši da tu usmere težište trećeg napada. Bilo je to oko 12 sati, kada su na polazne položaje dovedene cela 14. brigada i 7. brigada bez jednog bataljona.

Neposredno uoči napada, kao po dogovoru, četničke položaje počeo je da nadleće jedan bugarski avion tipa “vetrenjača”, odnosno “roda”. Orijentir su mu bile pobodene zastave i ciganski orkestar. Ovaj avion je najpre mitraljirao, a potom bombardovao četničke rovove. Poginulo je nekoliko boraca.

Čim je avion odleteo, četničke rovove zasule su granate bugarske artiljerije iz pravca Slemena. Istovremeno, bugarska artiljerija je gađala četničku rezervu kod Bovna. Prema jednoj verziji, artiljeriju je navodio avion, a prema drugoj, bugarski oficiri u komunističkim redovima. U svakom slučaju, topovi su bili neprecizni i nisu naneli gubitke četnicima.

Bugari su odložili novi komunistički napad, koji umesto u 12 počinje u 13 sati, ponovo uz snažnu minobacačku pripremu.

Oficiri Deligradskog korpusa,  sleva na desno stoje: kapetan Miodrag Tasić, major Brana Petrović, kapetan Jeremija Marjanović Ujka i poručnik Života Stefanović.

Četnici zaredom odbijaju dva juriša, a oko 13,45 izlaze iz rovova i kreću niz padine Bukovika. Oficiri su naredili ovaj juriš jer nije bilo oruđa kojima bi se dosegli teški britanski minobacači “džon bul”, a kojima su Italijani nanosili sve veće gubitke četnicima. Komunisti uvode u borbu još jednu rezervu i u gustim šumama ispod Bukove Poljane dolazi do krvave borbe prsa u prsa. Sa komunističkom rezervom tu dolazi i brojna saveznička vojna misija, navodno da “posmatra borbu”. Jedna mina iz četničkog minobacača pogađa tačno u grupu britanskih oficira i njih petoro gine na licu mesta.

Masovni juriš na glavnom delu fronta vodili su, kao i obično, oficiri. U prvim borbenim redovima bili su i potpukovnik Gogić i major Terzić. Jedan metak smrtno je pogodio majora Terzića. Takođe kao po običaju, komunistički oficiri - doduše, na Bukoviku su imali samo dva oficira - i stari partijci držali su se pozadine.

Do borbe prsa u prsa dolazi i na četničkom desnom krilu, na mestu zvanom Svinjska kota. Komunisti su uništili jedno mitraljesko gnezdo i osvojili taj položaj, na što su četnici odgovorili jurišom. Komunisti su najpre odbijeni, a zatim gonjeni daleko od Svinjske kote.

Ovom prilikom komunisti nisu uspeli da odnesu ranjenike, tako da su se, sa ničije zemlje, celo popodne čuli njihovi užasni jauci, pa čak i molbe četnicima da dođu da ih dotuku.

Štab 23. divizije odlučio je da napadne još jednom, u 19 sati. Ako i taj napad ne uspe, rešeno je da se divizija povuče sa Bukovika.

Dva Italijana, Đan Marko iz okoline Venecije i Roberto de Palme iz Milana, popeli su se na neko drvo i posle tri-četiri pokušaja minobacačke mine su pogodile štab Velikomoravske grupe korpusa. Videvši sklonište u plamenu, komunisti kreću u masovni juriš duž cele linije fronta. Međutim, mitraljesci i puškomitraljesci još jednom reaguju hladnokrvno. U kratkom roku gine dvadesetak komunista, među kojima i nekoliko Italijana.

Na četničkom levom krilu minobacači pogađaju glavno mitraljesko gnezdo i tu komunisti dospevaju do samih rovova. Masovno bacanje ručnih bombi iz rovova još jednom im nanosi teške gubitke. Ni upotreba svetleće municije, jer je u međuvremenu nastupio sumrak, komunistima nije pomogla. Oni se definitivno povlače na celom frontu. Četnici ih gone samo par stotina koraka od rovova, jer je mrak bivao sve veći.

Komunisti su ovoga puta poneli sa sobom ranjene i deo poginulih. Odlaze daleko od Bukovika, do Trubarevca, a sutradan do Soko Banje. Četnici, uverivši se da su komunisti odstupili, tokom noći silaze na suprotnu stranu planine. Sutradan ujutru potpukovnik Gogić šalje na Bukovik jednu četu, da organizuje sahranu poginulih.

Evo kako Miodrag D. Pešić iz Ivankovačkog korpusa opisuje tok popodnevnih borbi, od kretanja četnika u juriš:

Moj drug Vule se u skoku prebacuje napred, između dva rafala. Ustaje major Ljubiša Terzić, načelnik štaba, i tek što se pridigao da se prebaci do jedne bukve, pada pokošen. Metak je ušao kroz gušu a izašao kroz kičmu, i momentalno umire. Prilazi mu potpukovnik Gogić, uzima njegova lična dokumenta i sat, kleče pored njega i zaklopi mu oči, dok trešti svuda oko nas.

Pao je i Radiša, puškomitraljezac i ispustio svoju “zorku” od koje se nije razdvajao ni kada spava. Pronese se glas da je nedaleko od nas poginuo i major Ivanović. Pored mene, koji sam takođe lakše povređen, ginu moji školski drugovi: Jovica Matović i Dragan Štajner, sin komandanta Artiljerijsko-podoficirske škole u Ćupriji. Ranjen je i Poljak Stanislav Rastavicki iz Lođa, Đoka Erić iz Ćuprije, a Milun iz Senja, koji je sat ranije zgrabio Radišinu “zorku” koju je oduvek želeo, pada previjajući se od bolova, pridržavajući creva rukama. Pogibe i Petar Bizetić iz Ćuprije...

Sutradan je na položaju ispod Bukovika, iznad sela Skorica, komandant potpukovnik Todor Gogić izvršio smotru jedinica koje su učestvovale u sukobu sa komunistima i odao im priznanje, posle minute ćutanja za poginule. Slava im! Prolomilo se Bukovikom. [285]

Oficiri Deligradskog korpusa. Označeni su br. 1. major Brana Petrović, komandant Deligradskog korpusa, 2. kapetan Miodrag Tasić, komandant Ražanjske brigade i 3. kapetan Života Stefanović, načelnik štaba Korpusa. Poslednji desno (sa bradom) je  kapetan Jeremija Marjanović Ujka, komandant Aleksinačke brigade. Snimak je najverovatnije načinjen u selu Bovnu kod Aleksinca prilikom osvećenja zastave Aleksinačke brigade,  21. maja 1944. godine.

Prvi poznati četnički izveštaj iz oblasti Bukovika napisao je 25. jula kapetan Božidar Miladinović i on glasi:

Jedan bugarski bataljon nalazi se na liniji Goli Vrh -Polami - Kamen - Tumba. Čula se borba u reonu sela Rujište. Nemci krenuli ka Slemenu (ogranak Bukovika - prim. aut). Naređeno izvlačenje na rezervne položaje. Komunisti se povukli. [286

Prema tome, četnici su naredili izvlačenje iz oblasti Bukovika zbog nastupanja Bugara i Nemaca, pošto su se uverili da su se komunisti povukli. Napad pet korpusa koji su se nalazili na pravcu komunističkog povlačenja - Timočkog, Krajinskog, Mlavskog, Knjaževačkog i Deligradskog - a koji bi mogao zadati poslednji udarac 23. diviziji, nije bio moguć zbog pokreta okupatora.

Tokom noći između 24. i 25. jula na Bukoviku su bili samo seljaci iz Mozgova i drugih sela iz kojih su komunisti mobilisali njihove članove porodica i terali ih pred mitraljeske cevi. Fenjerima su tražili svoje očeve i sinove, da bi ih sutradan sahranili na seoskim grobljima. Druge kolone seljaka na Bukovik su došle u zoru, po naredbi četnika, da zakopavaju poginule koji u okolini nisu imali rodbinu. Najveća masovna grobnica i danas se nalaze na koti Jezero, pored mesta gde je bio štab Velikomoravske grupe korpusa, sa oko 150 poginulih. U masovnoj grobnici na Dugom delu ima oko 100 do 150 posmrtnih ostataka, a kod kote Kozara oko 100. Broj manjih grobnica, rasutih širom Bukovika, nije poznat.

Popodne tog dana, 25. jula, jedan odred Nemaca na kamionima dolazi na Bukovik iz pravca Ražnja i zatiče seljake kod masovnih grobnica. Nemci su se raspitivali o jučerašnjim borbama i vratili se natrag.

Na strani četnika poginulo je, ili streljano po zarobljavanju, 146 ljudi. Među njima je bilo 85 nedićevaca. Mnogi od njih ubijeni su ili streljani kod sela Mozgovo, na putu za Bukovik. U nedićevskim dokumentima svi su zavedeni kao pali u Bici na Bukoviku. [287]

Svakako zbog manjeg borbenog iskustva, nedićevci, kojih je bilo znatno manje, imali su srazmerno daleko veće gubitke od četnika. [288]

Takođe, četnici su imali 71 ranjenika i oko 30 zarobljenih. Među ranjenicima bila su i dva Slovenca, braća Šušteriči: poručnik Slobodan, komandant Jurišnog bataljona Resavske brigade i đak-narednik Uroš, vodnik jednog odeljenja Resavske brigade. Obojicu su ranili minobacački geleri. U četničkim redovima se, inače, borilo i dosta Poljaka. Primera radi, u sastavu 1. resavske brigade nalazio se vod od 20 Poljaka. [289]

Navedene četničke gubitke donekle potvrđuje i jedan izveštaj štaba 23. divizije, u kome piše da je od 22. jula do 8. avgusta 1944. godine ova jedinica ubila 162 četnika. [290]

Izveštaj Komande Srpske državne straže za Moravski okrug glasio je:

Dvadeset četvrtog jula 1944. godine u selu Mozgovo sreza Aleksinačkog i Ražanjskog, vođena je borba između četnika DM i komunista. Prema prikupljenim podacima do sada ima više četnika mrtvih i oko 70 ranjenih. U ovoj borbi poginuo je komandant korpusa major Ljubiša Terzić, a ranjen je komandant brigade poručnik Vukašin Petković. Prema nepotvrđenim podacima na strani komunista bilo je oko 500 mrtvih, a za ranjene nema podataka. [291]

Prema tome, i ovaj nedićevski izvor približno potvrđuje četničke gubitke, dok za komuniste daje veću cifru.

U Bici na Bukoviku na strani komunista poginulo je preko 200 boraca, plus verovatno preko 100 seljaka nasilno mobilisanih prethodnog dana. Poginulo je i pet savezničkih oficira i nekoliko Italijana. Komunisti su imali i preko 200 ranjenika, od kojih je uskoro veliki broj preminuo. Broj nestalih i zarobljenih nije poznat. Precizni gubici komunista verovatno se nikada neće saznati, jer su oni kasnije sistematski falsifikovali dokumenta. Za pale u borbama protiv četnika navodili su da su poginuli od okupatora, menjajući, istovremeno, i mesta pogibije.

Izveštaj partijskog rukovodstva 23. divizije pisan dan posle bitke znatno smanjuje gubitke. O Bici na Bukoviku ovde piše:

U toj borbi imali smo teške gubitke: oko 50 ranjenih, sve od bombi, 15-20 mrtvih. Još ne znamo tačno. Iz 14. brigade poginulo je oko osam rukovodilaca, među njima zamenik politkoma brigade. [292]

Tačno je samo to da je poginulo “oko osam rukovodilaca”, jer su ih u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju, kome je izveštaj bio namenjen, poznavali lično. Verovatno su to bila deca, poput pomenute Jelene Lalović.

Kao i svaki sukob, komunisti i Bitku na Bukoviku predstavljaju kao svoju pobedu. Međutim, već u sledećem stavu izveštaja oni saopštavaju svoju odluku da se 9. brigada uputi u Timok a 14. brigada na Homolje, u gerilu protiv četnika, a konkretno “da izbegavaju veće snage okupatora, a ovima (četnicima) da se razbije unutar njihove razbijene snage i pozadinska vlast”. [293]

Drugim rečima, dve brigade iz sastava 23. divizije, pošto im je na Bukoviku gotovo polovina ljudstva izbačena iz stroja, bile su upotrebljive samo za gerilske akcije. O stanju u 23. diviziji posle Bitke na Bukoviku svedoči i već citirani izveštaj njenog komandanta Radovana Petrovića:

Mi gledamo da izbegnemo njihove koncentracije, ali obaveštajne službe nikakve, nego udri na šta naiđeš. Pitanje ranjenika je najbolnije, jer se ne možemo nigde zadržavati dugo. Za nama i pred nama su stalno četnici. [294]

Vitoševac,  maj 1944. godine. Štabna četa Deligradskog korpusa. U donjem redu (čuči) Branislav Stanković Muša iz Aleksinca, do njega je Ranko Radosavljević iz Aleksinca i treći je Drenić iz Pretrkovca kod Ražnja.

Posle rata, kao i u mnogim drugim slučajevima, komunisti su dali više verzija Bitke na Bukoviku. U svakoj drastično umanjuje njihove, a povećavaju četničke gubitke, koji im, po logici stvari, nisu ni mogli biti poznati, jer su po mraku, a u begu, odstupili sa Bukovika.

Prema prvoj komunističkoj verziji, četnici su na Bukoviku imali 200 poginulih, 11 ranjenih i 20 zarobljenih. Ovde se među poginule ubraja i poručnik Vukašin Petković, komandant 1. resavske brigade, koji je bio lakše ranjen. Za 23. diviziju dati su sledeći podaci: 43 poginula, 63 ranjena. [295]

Druga komunistička verzija ponavlja gubitke 23. divizije, dok četničke povećava na čak 450 poginulih i 50 zarobljenih. [296]

Treća komunistička verzija glasi: četnici 250 poginulih, a komunisti 12 poginulih i 19 ranjenih u 7. brigadi, dok se za 14. brigadu ne navode gubici. [297]

Četvrta komunistička verzija ponavlja gubitke komunista iz prve verzije, dok četničke smanjuje na oko 100 poginulih. [298]

Evo službene verzije iz doba komunizma:

U velikoj borbi na planini Bukovik 24. jula, četnici su imali 450 mrtvih, a 23. divizija 43 mrtva i 63 ranjena borca. U ovoj borbi prsa u prsa, u kojoj su i Bugari uzaludno pokušavali da sa delovima svoje 22. divizije pomognu četnicima, u borbi koja je trajala ceo dan, za četničkim mitraljezima bili su mahom oficiri< oni su se nalazili i u bombaškim utvrđenjima koja su izgrađena sa punim profilom, odakle su bacali snopove ručnih bombi. Morali su da napuste i izgrađenu drugu liniju odbrane. Posle ovog poraza, četnički oficiri su izveštavali: “Niko više neće da se bori... Ljudstvo beži iz svih jedinica kućama...” Radilo se o poslednjim većim snagama iz korpusa Ivankovačkog, Varvarinskog, Resavskog, Timočkog, Krajinskog, Deligradskog, Mlavskog, Knjaževačkog, Čegarskog i Nišavskog. [299]

IZVORI:
260 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 21, 725 .
261 Zbornik dokumenata, tom XIV, knjiga 4, 54.
262 IAN, mf. 2, snimak 518.
263 I. Gligorijević, Deveta brigada, 104-105.
264 NMN, D-2, Knjiga S17.
265 Zbornik dokumenata, tom XIV, knjiga 4, 54.
266, 267, 268 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 21, 725, 727, 729.
269 i 270 NMN, D-2, Knjiga S17.
271 AVII, ČA, K-292, reg. br. 12\2. Zapravo, ova i još nekoliko stranica sa istom oznakom pripadaju Knjizi primljenih depeša Rasinskog korpusa i Rasinsko-topličke grupe korpusa, čija je oznaka: AVII, ČA, K-278, reg. br. 18\1. Očigledno, istrgnute stranice Keserovićevih primljenih depeša nečijom greškom stavljene su na drugo mesto.
272 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 20, 656.
273 Zbornik dokumenata, tom XIV, knjiga 4, 54-55.
274 i 275 NMN, D-2, Knjiga S17.
276 NMN, D-2, Knjiga S17.
277 Zbornik dokumenata, tom XIV, knjiga 3, 841-843.
278 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 20, 662.
279 IAN, mf. 8, snimak 41.
280 IAN, mf. 8, snimak 43.
281 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 20, 661-662.
282 M. Pešić, Crvena tamnica, 211. Još jedan učesnik Bitke na Bukoviku, Uroš Šušterič iz Resavskog korpusa, brojno stanje Velikomoravske grupe korpusa u ovo doba procenjuje na 3.000 boraca. Kao najvišeg oficira Resavskog korpusa na Bukoviku Šušterič imenuje majora Kokotovića. Na čelu 1. resavske brigade bio je kapetan Vukašin Petković, a 2. resavske brigade kapetan Jagoš ?ivković. Iz Ivankovačkog korpusa Šušterič se seća komandanata jedinica koje su se nalazile do Resavaca: komandanta Ravaničke brigade kapetana Mihajla "aćića i komandanta Paraćinske brigade kapetana Bore Stanisavljevića (izjava Uroša Šušteriča autoru).
283 Rekonstrukcija toka borbi prema istraživanjima Aleksandra Dinčića, istoričara iz Niša.
284 Izjava Uroša Šušteriča autoru.
285 M. Pešić, Crvena tamnica, 214-215.
286 IAN, mf. 8, snimak 45.
287 IAN, Fond “Varia”, f. 736.
288 Gubici četnika i komunista na Bukoviku navedeni su prema istraživanju Aleksandra Dinčića.
289 Izjava Uroša Šušteriča autoru.
290 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 9, dokument br. 53.
291 Izveštaji Komande Srpske državne straže za okrug Moravski 1941-1944, 143.
292 i 293 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 20, 661-662.
294 Zbornik dokumenata, tom I, knjiga 20, 666.
295 I. Gligorijević, Deveta srpska brigada, 114.
296 M. Ivanović, 23. srpska divizija, 75-86.
297 R. Konstandinović, Crna Trava i Crnotravci, 420 .
298 D. Mirčetić, Opština Aleksinac u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, 247-249.
299 Srbija u ratu i revoluciji 1941-1945, 305.

Iz knjige Miloslava Samardžića "General Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta" 4. tom)

Zahvaljujemo profesoru Zoranu Stevanoviću na dostavljenom materijalu.


# istorija Aleksinac opština Miodrag Tasić Beograd Sokobanja Mozgovo škole Subotinac Deligrad hladno oružje Ražanj partizani četnici drugi svetski rat Deligradski korpus Miloslav Samardžić Kamenica Bukovik Ljubiša Terzić Božidar Miladinović Velimir Piletić Uroš Šušterič Šetka Crni Kao Jošanica potpukovnik Todor Gogić
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima