Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Beba: Mišković pljačka Srbiju!

rss

10.05.2007. Status Magazin april 2007.

Opširni intervju glodura beogradskog magazina Status Slaviše Lekića sa nekadašnjim najbližim saradnikom ubijenog premijera Zorana Đinđića izazvao je pravu političko-medijsku buru u Srbiji.

Beba: Mišković pljačka Srbiju!

Vladimir Beba Popović samoubilački hrabro svedoči o ključnim likovima tajkunske, političke i medijske scene - Miroslavu Miškoviću, Predragu Rankoviću Peconiju, Vojislavu Koštunici, Borisu Tadiću, Aleksandru Tijaniću... - koji su onemogućili stvarni raskid sa nasleđem zločinačkog Miloševićevog režima. Moćna Miškovićeva Delta onemogućila je normalnu distribuciju magazina Status, a Večernje novosti su odbile objavljivanje unapred plaćene najave novog broja Lekićevog magazina.

***

Ovu vladu, zbog čega Srbiju zovu najvećom nevladinom organizacijom na svetu, formirali su oni koji i upravljaju Srbijom a pre svih Miroslav Mišković, gigant iz Bošnjana, apsolutni gospodar i vlasnik Srbije. Svi znaju šta Mišković radi po Srbiji ali ćute. Ili se plaše, ili ih plaća. Na sreću njegovih protivnika, za sada ne ubija. Ali, i Milošević je počeo tako što je prvo hapsio.

***

Ovakvo jednoumlje i “kontrola istine” nisu bili ni pod Brozom, ni pod Miloševićem. Čavez i Kastro daju građanima više medijskih sloboda od Tadića i Koštunice. Da je Milošević imao ovakve medije, Marko bi još “nosio gajbice”.

***

Koštunica je kao metan, bez boje, mirisa i ukusa, kakav je i sam – širi se, ulazi u svaku poru, čak je nezapaljiv, sve dok jednog dana ne eksplodira. I tad, obično, nema preživelih.

***

DSS je stranka lečenih ovisnika, stranka mrzovoljnih, neuspešnih, frustriranih, jalovih, zlih i netalentovanih ljudi, stranka na čije je formiranje ogroman uticaj izvršila Služba državne bezbednosti.

***

Skoro sam na gledao snimak Koštuničine inauguracije: on ulazi u salu ali se u pozadini vidi i grupa ljudi koja stoji pored vrata, njih desetak, a među njima - Dušan Spasojević i Mile Luković Kum.

***

Ja nikad nisam rekao da je Momira Gavrilovića ubio Koštunica ili da je u njega pucala Ljilja Nedeljković. Ali je jasno k’o dan da je najmanje jedan čovek iz Koštuničinog kabineta znao da će se Gavriloviću desiti to što mu se desilo. I da je naterao ili ubedio Ljiljanu Nedeljković da Gavru pozove baš taj dan i nagovori ga da odustane od puta za Beč. Ti isti su kasnije učestvovali i u ubistvu Zorana Đinđića

***

Sve njihove afere su proizvod sakrivanja zla koje su napravili Koštunica i članovi njegovog kabineta. Koštunica se pojavio na televiziji i, udvarajući se Miloševićevoj zloj, ratničkoj, vulgarnoj, narodnjačkoj Srbiji, rekao da je izručenje Miloševića bio pokušaj vojnog puča ili udara, iako je šest sati pre toga u telefonskom razgovoru sa Zoranom Đinđićem nedvosmisleno rekao: „Neka ide!“ Kad je u novinama osvanuo taj razgovor, on je odmah izmislio prisluškivanje.

***

Aleksandar Tijanić je bio na mom platnom spisku. Verujući da mu je stvarno teško i da mora da izdržava porodicu, dao sam mu kancelariju, telefon, omogućio mu da ne ostaje kod kuće, kao domaćica ujutru, kad svi očevi idu na posao, i konačno, plaćao ga.  Vladimir Beba Popović


Koštunica je moj Raskoljnikov (a ja njegov Porfirije Petrovič)

I


U srbijanskoj javnoj republici flore i faune, Vladimir Beba Popović je, definitivno, retka zver i još čudnija biljka. Majstor za dizanje tenzija i trajni izvor teškoća za sve kojima je, makar i kao „oficijelni tumač istrage“, stao na žulj u ondašnjem odocnelom obračunu države sa mafijom, Popović i danas na potpuno isti način komunicira sa svima koji su „Srbiji radili o glavi“! Uglavnom bez sekundanta, ne vagajući gnev i gorčinu, s neviđenom žustrinom se obrušava baš na one koji ga godinama guraju „s onu stranu zakona“, a on im, upornim „odbijanjem“ da bude uhapšen, uskraćuje toliko željeni trenutak eksplozivnog oduševljenja.

Nije tajna da se Srbija navikla na ogromne doze teških reči i da je obična svest od toga postala narkomanski zavisna. No, mada su najveće količine uzbuđenja odavno potrošene, svaki novi javni istup Vladimira Bebe Popovića donosi buru. Nisu to baš bure koje odnose ljude, ali za običnu ljudsku pamet i prosečan nervni sistem, snalaženje u tom kovitlacu reči i paradi podataka, pretežak je zadatak.

I intervju za magazin STATUS, jubilarni, deseti, koji je VBP uopšte dao, ponajmanje je bio naknadni, smireni, rutinski pogled u retrovizor. Naprotiv, na trenutke se pretvarao u prave, pravcate, orgije žestokih reči, prideva i epiteta. I najmanje je ovo bila priča za sad ili bilo kad, već, uglavnom, štivo - kad, ako ne sad! Za razliku od brojnih ovdašnjih „tumača“ koji na Popović a gledaju kao na nastavljača velike ruske tradicije jurodivih, božijih, ljudi, „budala Hrista radi“ ili, prosto, borca protiv vetrenjača, utisak intervjuera je da Popović, ni u ovom intervjuu, nije sebi dozvoljavao „pesničku slobodu“, niti je bio „ponesen nekim osećanjima“, kako bi to rekao Dostojevski. Ako izuzmemo momenat kad je Vojislava preimenovao u Raskoljnikova, a sebe u Koštuničinog Porfirija Petroviča!

Motivi? Izvesno je da VBP ne drži previše do Stendalovog: „Ne razmišljaj o njima, nego pogledaj i prođi“! „Ljudi, pa od njih se nema kuda proći“, kaže Popović za STATUS.

Hoće li nas ovo štivo približiti istini; da li se, u ovim vremenima lažnih očevidaca, može osloniti na Popovića, kao pouzdanog svedoka; govori li on u korist sopstvenog poimanja javnog interesa; je li pristrasan na štetu onih koje smatra odgovornim; uvećava li zlo - pitanja su na koje će odgovore, najverovatnije, dati vreme. Ono ga, vreme, do danas nije demantovalo!

Ko želi da zadrži dobar apetit, poštedi sebe jakih uzbuđenja ili pobegne od osećanja krivice i stida, neka preskoči naredne strane.

Vladimir Popović je, inače, rođen 1958. u Jagodini, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, bivši je direktor agencija Ogilvy & Mather i Spectra, koje su radile gotovo sve kampanje DS i koalicija. Bivši je sekretar Biroa za komunikacije u vladi Zorana Đinđića i predsednik antikorupcionaškog odbora DOS-a, zaduženog za otkrivanje afera Miloševićevog režima . Poslednjih desetak godina vlasnik je i firme za konsalting i lobing sa sedištem u Beču i Londonu, a poslednjih godinu dana je na stručnom usavršavanju u Velikoj Britaniji gde pohađa specijalističke kurseve iz oblasti medija, ekonomije i politike.


STATUS U ovoj godini ste imali dvadeset jedno ročište. U Beograd dolazite retko, da li samo zbog suđenja?

V. B. POPOVIĆ Uglavnom.. Cilj ovih kriminalaca koji su danas na vlasti je i bio da me izbace iz zemlje i sklone iz javnosti Srbije. Poslove su mi uništili do te mere da sam morao da prodam firmu koja je bila jedna od najuspešnijih agencija poslednjih dvadesetak godina. Stalnim pretnjama i pokušajima atentata vršili su dodatne pritiske i na kraju uspeli.


Vi baš i ne važite sa osobu koja se lako povlači!?

Ta se njihova akcija „progona“ samo poklopila sa nekim mojim novim životnim odlukama, kako privatnim tako i poslovnim.


Kako vam danas izgleda Srbija, kad se gleda iz Austrije?

Preciznije iz Britanije, jer sam se u međuvremenu privremeno preselio tamo. Srbija mi izgleda tačno onako kako su Koštunica i njegova banda i najavljivali, a ja početkom 2004. u jednom intervjuu predvideo. Pučisti od 12. marta, uz pomoć ratnih zločinaca, a predvođeni frustriranim akademicima, udbaškim vladikama i Miloševićevim tajkunima vode Srbiju u 19. vek, ne bi li tamo uz pomoć KGB-Rusije izmenili istoriju i kako bi Dobrica, Koštunica, Mantija i Jovica ispravili „nepravdu“ i završili ono što nisu bili u stanju Miloš i Apis, Ratko i Radovan. Oni to i ne kriju, vidim da to nikome i ne smeta, sem malom, preostalom, delu građanske Srbije koja se uništava, naziva radikalnom i izdajničkom i kojoj je onemogućeno da igde išta kaže.


Nećete, valjda, reći da je medijska situacija gora nego za vreme Biroa za informisanje?

Prepoznajem finu ironiju u vašem pitanju i zaista se nadam da nema nikoga ko se bavi medijima, a da ne vidi da ovakvo jednoumlje i „kontrola istine“ nisu bili ni pod Brozom, a ni pod Miloševićem. čavez i Kastro daju građanima više medijskih sloboda od Tadića i Koštunice. Naravno, metodi su različiti, nema komiteta i ideoloških komisija. Danas medijima vlada novac, strah i interes.


Ali vi, ipak, imate šansu da mimo suda i uskog kruga prijatelja progovorite o stvarima koje vas tište!?

Postoji jedan i po magazin, pola dnevnih novina, jedna radio i jedna TV emisija i dvoje-troje kolumnista. Sve ukupno dvadesetak novinara na 2-3 medija koji se trude da sačuvaju dostojanstvo struke i sopstveni obraz. To je sve. I njih gledaju da unište. Napadaju, prete, ekonomski uništavaju, podmeću, vređaju. Pola građanske Srbije sedi uz kompjuter, čita forume i blogove, ne bi li saznalo i čulo istinu. I pored toga, Koštuničinim kerberima poput Ugrice, Antonića, Jankovića, Crnčevića smeta i blog! Na to malo slobode govora kidišu kao divlje zveri, a posebno na one blogere koji imaju hrabrosti da kažu „velikoj inkviziciji“ Koštunice i Legije: „Ipak se okreće!“ „Nacionalni je interes da se ne okreće“, kaže Koštunica i svi horski ponavljaju, jer je to isplativo. Da je Milošević imao ovakve medije, Marko bi još „nosio gajbice“.


Da li je ova crna slika posledica bečko-londonskih salonskih analiza ili, prosto, plod besa na političke protivnike?

Svejedno čega. Pesimizam je, pre svega, posledica realnosti kako naša zemlja izgleda na kraju prve decenije 21. veka. Nespremna da izađe iz lažnih mitova srednjeg veka, bezuspešno tražeći nacionalni identitet i interes, a suočena sa prispelim računima bahatih cehova raznih „otaca nacije“. I tako tumara bez cilja i plana i sve nas vuče u ambis. Uništene su sve društvene vrednosti, zato i nema presuda za ratne zločine, priznanja genocida, deklaracije u Skupštini.


Ne možete poreći da je, recimo, doneta presuda za ubistvo Stambolića, privedeno je kraju suđenje sa ubistvo premijera Đinđića, počela su suđenja za ratne zločine.

Da, ali se sada zato vodi pravi „rat“ u sudu gospođe Škero, na reviziji, gde neke sudije zastupaju teze advokata mafije i udbaš kih medija. I to, zamislite, baš one sudije iz afere „Jotka i Vučković“ za koje je Dinkić pominjao da će završiti u zatvoru. I suđenja za ratne zločine propadaju, jer svedoci preko noći odustaju i beže, i to posle „poseta“ šešeljevog telohranitelja Panića koji, iako osuđen, nije u zatvoru, jer mu presudu drži u fijoci Stojković i omogućava da pretnjama ruši optužnice. Partijski tužilac DSS-a Manojlović, koji je hapsio po želji Bulatovića i Stojković a, uhvaćen je u dogovaranju uzimanja para - i ništa. Tako izgleda pravosuđe pod Stojkovićem, najgorim komunističkim sudijom i njegovom privatnom predsednicom Vidom: uništeno, poniženo, stavljeno u ruke jedne partije, kriminalaca i ubica skrivenih u srpsku trobojku i nacionalni interes.


Nije li gospođu Škero na to mesto postavila „vaša“ vlada?

Tačno, zato što je Zoran naivno verovao da će pravosuđe biti nezavisno i pravedno ako im da slobodu odlučivanja i dogovaranja. A čim su zaseli u kabinete, razni Vučetići, Ivoševići, Karamarkovići su uz pomoć Vide škero krenuli u rat protiv te vlade, puštanje ubica iz zatvora, koketiranje sa Koštunicom, oslobađanje Bagzija, vređanje Zorana sve dok pučisti nisu uspeli i došli na vlast. E tad je zavladalo „blagostanje“, osuda Sablje, plaćanje ubicama i atentatorima, oslobađanje masovnih ubica, služenje Stojku i sličnim ološima.


Ima li bilo šta da je ova vlada uradila, a da zaslužuje vašu pozitivnu ocenu?

Ako neko hoće da bude objektivan, onda mora da prizna da - nema! Neke su stvari mnogo gore nego pod Miloševićem. Nikada nije bila ovakva cenzura i kontrola medija, ovako brutalna pljačka države, osionost i bahatost svih. Iako diktator i masovni ubica, Milošević je poštovao neke zakone, mada ih je sam pisao. Ovi ni to ne rade. Milošević je pljačkao, ali davao i narodu. Na kašičicu, ali davao. Ove ni narod ne interesuje. Važno je samo da se svi „utale“ i da su svi u „igri“, od DSS, preko DS i G17 plus, do radikala. Nema više ni ko da se buni, ni ko da pita. Ako neko od nas nešto kaže, onda smo neprijatelji države koji hoće haos, kao što je onaj lopov Davinić, posle mog pominjanja Puhala u Insajderu, zapomagao da me treba uhapsiti, jer rušim bezbednost države. Sugerišete da nam nema spasa, da nam ni Svevišnji ne može pomoći!

Ako Srbi neće da se pobune protiv ove prikrivene represivne diktature i države u raspadu, onda pristaju na „mentalitet stada“, što jeste krajnji cilj srednjovekovne retorike, koju propoveda crkva i bande oko nje. Zato crkva osveštava kolevke zla: od DB-a do KOS-a, zato je vode lopovi, pedofili, doušnici Udbe, secikese i zločinci na čelu sa onim „Svetim čovekom“ koga su tako prozvale pevaljke i *****, ubice i lopovi, pa sad svi, kao papagaji, horski to ponavljaju. Zato i vode rat protiv onih koji ne pristaju na policijsku državu, primitivnu i narodnjačku, koja vodi u krvavu diktaturu i tragediju. Zato bi mnogo poštenije bilo da poskidaju one mantije i uzmu u ruke zapaljene krstove i navuku kapuljače na glave.


Pa, čemu onda bilo kakvo dizanje glasa? čemu LDP, čemu druge vaše aktivnosti, čemu, uopšte, ovaj razgovor?

Zato što imamo civilizacijsku obavezu da se suprotstavimo ovom zlu koje nam uništava državu i nas u njoj. Zato što smo dužni da pokažemo svetu da ovo nije cela Srbija. Zato što moramo da nateramo svet da se zapita: zašto danas Srbijom vladaju ratni profiteri i zločinci, Mirini lakeji ili Miloševićevi ministri, svi oni koje je taj isti svet držao na listama zabrane putovanja, a danas ih podržava?


Hoćete li tipovati „Mirine lakeje i Miloš evićeve ministre“ u Vladi Srbije!

Ja nisam rekao da su u Vladi Srbije. Ne, oni vladaju Srbijom preko Vlade koju su sami sastavili! Ne samo da su vlasnici Vlade, oni su vlasnici cele Srbije!


Vi ste čovek koji ima iskustva sa tim državničkim poslovima! Možete li reći ko inače kod nas najčešće utiče na formiranje Vlade?

Nekad ratovi i strah, nekad Milošević i banda koja je preživela i ostala i posle njega, ali uglavnom tajne službe i njihove kuhinje.


Važi li to i za vladu Zorana đinđića ili za Koštuničinu?

Đinđićeva vlada iz 2001. godine je bila volja naroda, a Koštuničinu, onu iz 2004.godine, formirala je mržnja prema Zoranu đinđiću i njegovom nasleđu.


A ovu danas, tehničku Vladu?

Ovu vladu, koje čas ima, čas nema, zbog čega Srbiju zovu najvećom nevladinom organizacijom na svetu, formirali su, rekao sam, ponoviću, oni koji i upravljaju Srbijom: tajne službe, ratni zločinci, Milošević evi ministri, Mirine sluge, ratno-švercerski profiteri, a pre svih Miroslav Mišković, gigant iz Bošnjana, apsolutni gospodar i vlasnik Srbije. Ono što nije uspeo da ostvari Milošević, uspeo je njegov najbolji đak i dugogodišnji kalfa, Župski Polifem - Miško, uz pomoć „Madame“ Milke Forcan. Zadržao je Miloševićev model, zadržao uloge, samo promenio glumce: umesto Borke, tu je Mlađan, a umesto Kertesa, još jači „igrač“ - Draško Petrović, glavni finansijer Koštuničine Srbije.


Nije baš umesno izvlačiti paralelu između Kertesa i Petrovića!

Više je nego umesno, jer je Draško Petrović na čelu najbogatijeg srpskog preduzeća od 5. oktobra i ponaša se kao da mu je to deda ostavio. Kao i Kertes, i on državnim parama korumpira javni život Srbije, plaćajući i sponzorišući sve: od sportskih reprezentacija, fudbalskih klubova i njihove mafije, političkih stranaka i medija, do Republike Srpske ili Crne Gore i CESID-a. Finansira čak i neke nevladine organizacije, ali su mu na prvom mestu Koštuničine ulizice i promoteri: od Nove srpske političke misli, do pojedinaca koji od tih para skrivaju ratne begunce! Kako sve drži pod kontrolom u Srbiji, svi zatvaraju oči pred najvećom pljačkom koju organizuju on i ljudi oko njega.


Vi ste to uočili i podelićete sa nama, pretpostavljamo!?

Reč je o krađi međunarodnog telefonskog saobraćaja, takozvanim belim karticama! Draško Petrović i privilegovani oko njega, koriste „bele“ sim kartice, neevidentirane, koje se ubacuju u kompjuterske sisteme i preko njih i interneta pravi se paralelno telefoniranje, pre svega u međunarodnom saobraćaju. Onda se međunarodni telefonski saobraćaj, umesto na državnu centralu, pa u budžet, usmerava na privatne firme koje su osnovali ljudi bliski Petroviću i vladajućim strukturama. Svi koji su pokušavali da zovu iz inostranstva ili ako primaju inostrane pozive, znaju o čemu pričam. Kad vam se na displeju pojave čudni brojevi 062, 064 ili neki fiksni brojevi, neevidentirani na 988, a veza je jako loša, skoro neupotrebljiva, to vam je pokazatelj da su Petrović i ekipa bogatiji za hiljade evra. Inače, radi se o milionima evra mesečno.


Imate dokaze za to?

Naravno da imam.


Da li je moguće da se to radi, ako se radi, mimo njegovog znanja?

Ne, nije moguće. Još u vreme Zoranove vladi, mi smo reagovali i prijavljivali te brojeve, služba u Telekomu ih je nalazila, čak aparatima koji mere pojačan internet saobraćaj lako mogu da utvrde ko to radi, ali ništa nije preduzeto. Kao što niko ne reaguje kad Draško deli na stotine besplatnih mobilnih kartica kojima korumpira političare, novinare, analitičare, privrednike, sudije, tužioce, policiju. Ti računi dostižu milionske iznose, a sve to plaćaju građani Srbije kroz svoje račune i porez. Kao što su platili i onih 200 miliona evra više za mobilnu Srpske, odnosno izbornu kampanju Koštunice.


Pomenuli ste da se to dešavalo i u vreme kad ste bili pri vladi Zorana Đinđića! Otkud ova okasnela reakcija?

Zoran je još u aprilu 2001. godine insistirao na sklanjanju Draška Petrovića sa tog mesta. Tada je Marija Rašeta, kao resorni ministar, javno tražila njegovu smenu, pa su mu u zaštitu i odbranu odmah skočili Koštunica sa kabinetom. On tada, uz pomoć plaćenih novinara, pokreće kampanju protiv Rašete i Zorana, tvrdeći da Zoran hoće da postavi Nenada Bogdanovića, koji je imao iskustvo sa francuskim Alkatelom, da bi DS mogla da pljačka Telekom. Nažalost, Zorana i Mariju ostavili su tad na cedilu i funkcioneri DS-a i otvoreno stali u zaštitu Petrović a pa je tako i preživeo.


Ko su ti funkcioneri iz DS koji su otvoreno stali u zaštitu Draška Petrovića?

Oni koji su od njega, dve godine kasnije, dobili udeo u još jednoj privatnoj tezgi Draška Petrovića, ovaj put „svetskoj“.


Sad ćete reći i da su te iste osobe, posle 5. oktobra, stale i u odbranu interesa Miroslava Miškovića? Optužujete ga da je vlasnik Srbije, da vlada Srbijom, da se ekstremno obogatio...! Da li se on obogatio „pod“ Koštunicom ili se bogatio i u vašoj eri? Zašto se tad niste bunili?

Pa, nije bilo „bune“ ni protiv neuporedivo gorih od Miškovića, ni najgorih zločinaca, ubica i kriminalaca Miloševićevog režima. Mišković nije ni ubijao političke protivnike, ni premlaćivao građane, niti sa čarapom na glavi pljačkao banke. Ali jeste podržavao režim koji je to radio i jeste učestvovao u pljačkanju Srbije! Pre svega sa olovkom i mozgom.


Kako su funkcionisali „olovka & mozak“?

Radio je sve, od šverca cigareta, do pranja i iznošenja para na Kipar, koristio je povlastice pri uvozu i izvozu, a do najslađih para je došao preko fondova i javnih preduzeća koja su držala novac kod njega, u banci, sa mizernom kamatom, a onda bi im Delta taj isti novac davala za plate, ali uz kamate koje su nekada bile i po 2-3 odsto dnevno. Nije se, međutim, eksponirao kao Karić, a davao je i gde treba i kad treba.


Da li je „trebalo“ tadašnjim novim vlastima?

Verovatno, ali ja to ne znam. U početku sigurno ne. Bio sam čak prisutan na prvom sastanku Zorana đinđića i Miroslava Mišković a u zgradi Vlade, koji se desio dva ili tri meseca nakon što je Zoran postao predsednik. On se na tom sastanku žalio zbog Zoranovog stalnog pominjanja Delte, Karića i sličnih firmi, tvrdeći da to uništava njegov sistem, a time i privredu Srbije.


U kom svojstvu ste vi prisustvovali tom razgovoru?

Ja sam bio pozvan da mu kažem za glasine koje su se tada širile, a odnosile su se na njegove navodne izjave da je „kupio oprost“, jer je „dao pet miliona maraka“ DS, što nikave veze sa istinom nije imalo. Iako nam je to potvrdio jedan njegov blizak poslovni partner, Mišković se kleo Zoranu i meni da su to laži i da nikada tako nešto nije ni pomenuo. čak sam mu tada i rekao za ove pljačke koje je pravio preko fondova.


A on je klimao glavom?

Nije, pokušavao je da nam objasni kako je to legalan i normalan poslovni potez i da nema ničega nezakonitog. Zoran je onda predlagao održavanje donatorske večere gde će svi ti, koji su se tako obogatili, dati državi jednokratno deset-dvadeset miliona maraka... Kao što je javno prihvatao Bogoljub Karić.


A Mišković?

Ne, on se bunio, tvrdeći da nije lopov kao Karić i da neće da bude izjednačavan sa njim. Rekao je tada da neće da daje, ali može da pomogne projekte Vlade: kreditima, privatizacijama, novim fabrikama...


OK, uzmimo da nije „dao“! Kako je onda Mišković opstao?

Zahvaljujući nesposobnosti i nemanju snage one heterogene vlade, ali i njegovom talentu da korumpira pojedinace, pre svega političare. Nespornu ulogu ima i Koštunica koji je uzeo pod zaštitu sve ljude Miloševićevog režima. I tu optužujete Koštunicu?

Ne kažem da je Koštunica lično sačuvao Miškovića, ali jeste sačuvao ideju da posle petog oktobra ne može da dođe ni do kakve lustracije u Srbiji. On je stvorio društvenu atmosferu u kojoj nisu mogli da odgovaraju ni Milošević, ni Mira Marković, ni Rade Marković, ni Vlajko Stojiljković, ni Pavković, ni Stanišić, niti bilo ko od tih masovnih ubica i zločinaca. Pa, ako su oni mogli da opstanu, zašto ne bi opstao i Mišković.


U kakvim ste odnosima ostali sa Miškovićem posle tog razgovora? Da li je i posle toga dolazio u Vladu?

Ostali smo u pristojnim odnosima. Viđali smo se s vremena na vreme, hteo sam da mu pomognem oko suđenja otmičarima, jer je i nama bilo važno da ih osudimo.


Nije pokušao i vas da korumpira?

Ne! Pokušao sam jednom prilikom da napravim neki poslovni dogovor sa njim, ali se bezuspešno završilo.


Jeste li ga viđali kasnije u zgradi Vlade Srbije?

Viđao sam ga u Vladi puno puta, ali skoro uvek u kabinetu Nemanje Kolesara. Nemanja je bio Zoranov savetnik za privredu, pa je ovaj tamo verovatno „pleo mrežu“ kako da pojede Srbiju. Videli smo se, kasnije, u Herceg Novom dva ili tri puta, a poslednji put krajem leta 2003. godine, kada nam je na jahti Miodraga Kostića, u sred afere Janjušević-Kolesar, objašnjavajući da moraju da „lete“, tvrdio da te ljude i ne poznaje! Iako je Mišković sa Kolesarovom ženom osnovao „Deltu“, iako je Kolesar u Vladu došao iz „Delte“, iako je Mišković proveo više vremena u Kolesarovom, nego svom kabinetu, gledao me je u oči i tvrdio da ga je Zoran sa njim upoznao. Tad sam shvatio kakav je to čovek i šta znači „Varvarinski igrač“. To je bio naš poslednji susret.


Kakav je bio Đinđićev i Miškovićev odnos? Da li se premijer viđao sa njim, makar i u kancelariji Nemanje Kolesara?

Mišković je sa Zoranom uspostavio blizak i direktan kontakt krajem 2002. godine i tačno je da je u tom periodu počeo da pravi izuzetne monopolske pozicije u raznim sferama poslovnog života, ali je to samo započeo. Preuzimanje Srbije uradio je pod Koštunicom, Dinkićem, Tadićem i Nikolićem. Tada, krajem 2002. godine, Zoran više nije imao podršku ni samih članova Vlade, mediji i „javnost“ su ga uništavali, ministri „eksperti“ sprovodili politiku koja je privrednike terala da napadaju Vladu i Zoran je, nemajući kud, iz pragmatičnih razloga pravio neke saveze i sa Karićem i sa Miškovićem, jer su obojica imali udruženja privrednika iza sebe i izuzetan uticaj na medije koje su kontrolisali.


Karić je imao televiziju. Koje medije je kontrolisao Mišković?

Delta je zahvaljujući budžetima za reklamu, donacijama za štampu, „kovertama“ urednicima i Milki Forcan, kontrolisala većinu medija. Danas kontrolišu i uređuju apsolutno sve. A u onoj atmosferi medijskog linča, kad vam se ponudi mogućnost „pacifikovanja“ napada na Vladu, a zarad opšteg privrednog ambijenta, vi to prihvatite. čak je u „Deltinu“ na tu temu organizovan i jedan sastanak između urednika medija i dueta M.M.


Đinđić je, dakle, pristao da Mišković posreduje između njega i medija! Zašto onda ne bi bilo normalno da Mišković traži protivuslugu?

Nisu postojali drugi mehanizmi da zaustavite plaćenike koji su svakodnevno napadali Vladu i Zorana i uništavali politički i javni život Srbije. Miškovićev interes je bio da smiri političke tenzije, jer mu je to omogućavalo normalan ambijent za poslovanje.


I vi mu, danas, zamerate što je, na neki način, kupio normalan ambijent!

Ne, ja se zgražavam što je postao apsolutni vlasnik Srbije. On je vlasnik političkih stranaka, on je vlasnik skupštinskih mandata, on se pita ko će biti koji ministar, mediji objavljuju samo ono što se dopada Mišku i „Madame Milki“, nema privatizacije ako je on ne dozvoli... Protivnike uništava preko medija ili tera u zatvor. Razne „mafije“ u CZ-u su dokaz moći ovog titana iz Bošnjana. Svi to znaju i ćute. Ili se plaše, ili ih plaća. Na sreću njegovih protivnika, za sada ne ubija. Ali, i Milošević je počeo tako što je prvo hapsio. On je njegova kopija u svemu. I on ima Marka, samo je konkurs za Trefa i Pekara u toku. Tajkuni i političari od po pedeset i više godina izlaze noću po klubovima sa njegovim sinom od 26, dodvoravaju i ponižavaju se, nutkaju funkcije i mole za vezu, baš kao što su mnogi od njih cupkali po stolovima „Madone“, uz muziku Leontine.


Definitivno ste, znači, fiksirali Mišković a kao jedinog vlasnika Srbije? Ili bar većinskog!

Naravno da on nije jedini vlasnik Srbije. Tu je i Predrag Ranković Peconi, metalostrugar po zanimanju, koji je osamdesetih počeo karijeru kao lopov i kradljivac automobila, da bi ubrzo započeo sa prodajom droge i tako zaradio prvobitni kapital. Devedesetih kupuje poker aparate, kao masku i pokriće za zelenašenja. Kamate kod Peconija u vreme dok se u Srbiji živelo u feninzima iznosile su i do 30 odsto. Ono što svaki iole obavešten građanin prestonice zna je da je moć Peconiju davala „mašina za ubijanje“ iz Zemuna i Surčina i da je zahvaljujući njima ušao i u državne poslove šverca goriva, kafe, cigareta. Kad je Kariću razrezan porez od 100 miliona, Peconi je prvi uskočio sa pozajmicom, ali i zelenaškom kamatom. I on i Zemunci iza njega. Tad je i počeo da radi „dopunu“ mobilnih kartica 063 i spojio se sa Ekremom Lukom, glavnim finansijerom UČK.


Gospodine Popoviću, pa i to se dešava u vreme prve demokratske vlade!

Nažalost - da, ali je tada već u UBPOK-u Mladen Spasić, zaštitnik Peconija, koji omogućava zajedno sa Dinkićem da se Peconi štiti i razvija svoju mafijašku imperiju. Još čuvam dokumentaciju iz koje se vidi da Spasić vrši pritisak na Ministarstvo finansija da Peconiju omogući da uvozi „fast“ cigarete, a da se tretiraju kao domaće. Pravi mali rat je Đelić vodio oko toga i čudi me da nesuđeni premijer ništa ne govori o Peconiju, Spasiću, Dinkiću i njihovom kriminalu.


Znači, da je čovek „vladao“ i tada!

Za vreme naše vlade Peconi je imao jednog poslanika - Marijana Rističevića, ali i zaštitu korumpiranih funkcionera poput Spasića i Dinkića i ko zna koliko još njih. Na Vladu, međutim, nije imao nikakv uticaj, to vam garantujem. Danas Peconi ima bar 100 poslanika u više stranaka, desetak predsednika opština, on, uz Miškovića, određuje zakone i politiku Vlade, finansira stranke i pojedince, drži štampane medije u kojima ga plaćenici promovišu, drži nekoliko televizija, zida fabrike, ulaže u zemlju, građevine.


Da li je on imao kontakte sa Zoranom Đinđićem?

Zoran ga nikad u životu nije video, a nije ni čuo za njega, osim jednom prilikom kad je kod Zorana došao jedan poznanik i preneo mu da se priča po privrednim krugovima kako neki Peconi drži sastanke pred desetak privrednika u kancelariji, a onda ulazi sekretarica i daje mu telefon. Prekida sastanak, „ljut“ što ga uznemiravaju, dere se na nju koja mu skrušeno kaže: „Izvinite, Zoki je na vezi, điki, premijer.“ I onda, kao u seoskoj monodrami, Peconi viče na „Zorana“ i upozorava ga da bi on trebalo da se bavi Vladom, a da će Peconi držati privredu - „po dogovoru“. Kako je iste večeri Zoran gostovao na RTS, iskoristio je priliku da to i ispriča, pokazujući koliko prevaranata i lažova šeta i vršlja Srbijom i da on ne može da bude odgovoran za sve. Koliko mu je taj nadimak bio „blizak“, pokazuje i detalj da ga je do večernjeg gostovanja zaboravio i nazivao „nešto“.


Kako se to završilo?

Kao i sve ostalo. Zoran je pod zemljom, Peconi postao suvlasnik Srbije, a čovek koji je to tada preneo Zoranu, danas sa Peconijem ima zajedničke poslove. Tako to funkcioniše u Koštuničinoj Srbiji!


Vojislav Koštunica je najčešća meta vaših verbalnih istupa. Otvoreno ga optužujete za sve zlo koje se dešava u Srbiji, čak i umešanost u atentat na Zorana Đinđića?

Otkrivanje naručilaca i saradnika Zoranovih ubica i istina oko tog ubistva su osnova normalne države. Ja, na Koštuničinu nesreću, znam istinu i neće me zaustaviti da je dokažem. Koštunica je moj Raskoljnikov, a ja njegov Porfirije Petrovič. Iako ovaj „naš„ nema grižu savesti, čak i novac troši, kraj će ipak biti isti. To je borba dva karaktera, borba istine i laži, dve savesti, dve Srbije!


U svoj toj upornosti nemate problema da između njega i Miloševića stavite znak jednakosti!

Ne, nisam to radio. Tvrdim da je po društvo Koštunica opasniji. često su posledice njihovih politika identične, dok su im metodi potpuno različiti. Milošević je bio vulkan, plamen koji je sve pred sobom uništavao, ali ste tu vatru mogli da vidite i da se od nje ponekad i sklonite. Za razliku od Koštunice, koji je kao metan, bez boje, mirisa i ukusa, kakav je i sam - širi se, ulazi u svaku poru, čak je nezapaljiv, sve dok jednog dana ne eksplodira. I tad, obično, nema preživelih.

Vi ste Koštunicu upoznali pre Đinđića?

Upoznao sam ga 1991. godine, prilikom priprema prvog dolaska prestolonaslednika Aleksandara u Srbiju, s obzirom na to da sam tada obavljao funkciju njegovog portparola. U sklopu tih priprema imali smo sastanke sa predstavnicima političkih stranaka, a ispred DS je bio delegiran Koštunica.


Kakav je bio taj vaš prvi utisak, kakvu ste sliku stekli o Koštunici?

Ništa posebno, verovatno mi je bio simpatičan, kao što su mi tog trenutka bili simpatični svi koji su smeli, javno, da se suprotstave onom jednoumlju i bolesnoj državnoj politici, vrlo slično ovom današnjem.


I to bi bilo sve?

Ono što prvo vidite su njihove sujete i međusobni animoziteti. Danima nismo mogli da se dogovorimo ko bi trebalo prvi da dočeka i pozdravi prestolonaslednika. Na kraju smo našli kompromisno rešenje da mu dobrodošlicu poželi Duško Kovačević, ali je i taj dogovor prekršen. Ljudima iz SPO to nije odgovaralo i oni su, potpuno van protokola, uleteli ispred aerodromske zgrade, onako uniformisani, sa kokardama, doneli su nekakvu tepsiju sa travom i naterali prestolonaslednika da poljubi travu, a onda stane na nju, dok je išla himna „Bože pravde“.


Nekoliko godina kasnije postali ste blizak saradnik DSS!

Početkom 1994. godine, posle kampanje „Pošteno“, Spectra, agencija koju sam vodio, formirala je VOX, „Centar za politički marketing“, a to je koincidiralo sa izuzetno lošim rezultatima DSS na prethodnim izborima i njihovim nezadovoljstvom. Kako je u tom krilu DS koje je formiralo DSS bilo dosta naših poznanika, tražili su od nas da im pomognemo u organizaciji i modernizaciji stranke. Tada smo im napravili i znak stranke, koji i dan-danas imaju i koji često koriste da bi ispod njega u javnost iznosili laži i klevete, između ostalog, i protiv mene. A moram da mu kažem da sam i ovaj drugi, koji po cenu života ne da, znak Vlade Srbije, takođe ja uradio.


Kakav je Vojislav Koštunica bio kao klijent?

Kakav je i danas političar: muljav, nesiguran, dvoličan, mrzovoljan, zao...


Niste, izgleda, radili samo na imidžu te stranke. Postoji priča da ste i materijalno pomagali DSS!

U meri u kojoj smo mogli, pomagali smo ih i materijalno. Tako smo im poklonili, skoro nov, crni VW pasat (BG 81-09) da se Koštunica ne bi vozio u jednom skoro potpuno raspalom „kecu“. Pasat je bio registrovan na Spektru koja je i plaćala registraciju i osiguranje tokom svih tih godina.


Ne liči li ovo malo na „ciganisanje“: dali, pa sad udarate u sva zvona?! Kome danas više prebacujete taj poklon: Koštunici ili sebi?

Ja ove detalje nikad ne bih obelodanjivao, da DSS posle „Sablje“ nije krenula sa svakodnevnim saopštenjima protiv mene, koja su bila lažna i klevetnička. Kad se i Koštunica javno zapitao: „Kako je Popović stekao novac“, advokatska kancelarija Pavićević a, koja je mene u tom trenutku zastupala, odgovorila je da ih čudi da Vojislav Koštunica to pitanje postavlja 2003. godine, a nije to pitanje postavio 1994. godine kad je od tog istog Popovića i njegove Spektre dobio pasat.


Kad je ta uzajamna, makar i „poslovna ljubav“, počela da bledi?

Tokom kampanje „Zajedno“ koju smo takođe Spektra i ja radili. Tada sam upoznao pravo lice i karakter Vojislava Koštunice. Tad se jasno videla gotovo bolesna opsednutost Zoranom Đinđićem i DS-om, a velika sličnost i bliskost sa Miloševićem i socijalistima.

Tada sam prekinuo s njima svaki kontakt i to je trajalo sve do septembra 2000. godine, kad sam, radeći kampanju DOS-a, morao da sarađujem sa ljudima iz njegovog štaba.


Po čemu pamtite tu obnovu saradnje?

Najčešće po bolesnim ucenama i idejama koje nisu imale nikakve veze sa politikom, a još manje sa rušenjem Miloševića. Recimo, dva dana posle izbora radio sam na organizovanju mitinga na Trgu Republike gde je bilo nekoliko stotina hiljada ljudi, kad smo time hteli da pokažemo i Miloševiću, ali i celom svetu, da im nećemo dati da nas pokradu. Sat vremena pred početak, dolazi Maršićanin i kaže mi da Koštunica neće da dođe ako na tom mitingu govori i glumac Bora Todorović, jer je u nekom intervjuu nekad i negde rekao da ne voli Koštunicu. I tako sat i nešto sa njima „obaram ruke“, hiljade ljudi čeka, miting kasni... Na kraju je Bora ipak bio i rekao: „Narode, opet radi bioskop.“ Kroz to se vidi ta njihova patologija, to bolesno društvo. Ali, to i ne treba da čudi puno, ako se zna da je to bila, pre svega, stranka lečenih ovisnika, najčešće alkoholičara, lečenih, zalečenih, nedolečenih, nije važno.


...

nastavak...


# intervju Beograd ubistvo saobraćaj Vojislav Koštunica automobil Radio S Večernje novosti ko je ko Beba Popović Ipak se okreće
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima