Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Najgora kulturna politika posle Drugog svetskog rata

rss

05.03.2007. Marko Omčikus

preuzeto sa: danas.co.yu

Ovim reagovanjem ne bih želeo da se shvati od Gorice Mojović i drugih da ulećem u neku polemiku, pogotovu što bih se gotovo u celosti složio sa svih četrnaest tačaka predloga (Danas 23. i 26. februar) i što bih možda tom nazovimo dokumentu, dodao još neku tačku. Uostalom bio sam u prilici da vašem listu odgovorim na pitanje - šta očekujem od budućeg Ministarstva kulture. Međutim, ne bih se sa Goricom Mojović u potpunosti složio da je svih proteklih godina od famoznog 5. oktobra bilo spavanja, osim ako bismo se složili da su poslednje tri godine pojele one prethodne tri godine iz vremena Đinđićeve vlade i ministrovanja Branislava Lečića.

Možda je moja mana to što nemam kratko pamćenje, a i sticajem okolnosti bio sam u prilici da lično upoznam sve ministre kulture u poslednjih trideset godina. Osim Željka Simića, koji se zaista nije ni mešao u svoj posao. O nekim ministrima i njihovim potezima znam i iz vremena kada nisam učestvovao u društvenom životu, tako da znam i za period Milana Vukosa, kome su mnogi umetnici i javni kulturni radnici, kao i njihove porodice zahvalni što im je on rešio stambeno pitanje. Gotovo svi ministri od dolaska komunista, pa sve do pada komunizma, mogu se čak smatrati i zaslužnima što su "disidentske’’ ekcese u kulturi vešto preveslavali, koliko god da su im Mihiz, Mića Popović, Matija Bećković, Brana Crnčević i drugi, zadavali glavobolje zbog tvrdih ideoloških jurišnika, koji najmanje što su želeli da disidente vide na robiji, ako već ne i na vešalima. Neki ministri su zapamćeni i po tome što su do poslednjeg atoma sopstvene snage cedili sredstva iz budžetske suve drenovine.

Teško je napraviti top-listu ministara, ili da dalje ne personalizujem, top-listu perioda kulturnih politika, odnosno rezultata takvih politika. Za svaki period moglo bi se reći da je bilo tamnih i svetlih trenutaka. Da je bilo dobrih i loših tokova u delatnostima i rešavanjima socijalnih statusa kulturnih delatnika. Takođe je teško praviti top-listu s obzirom na mnoge ekonomske i političke turbulencije u kojima se mogu prepoznavati dobra snalaženja ili nesnalaženja. Međutim, definitivno stoji da su poslednje tri godine period najgore kulturne politike od II svetskog rata naovamo. Za to postoji temeljno objašnjenje. I dalje ne personalizujući, tvrdim da je u oblasti kulture (u segmentima koji su u nadležnosti države) došlo do ideološkog puča. Došlo je, zapravo, do nametanja ideologije antikomunizma, anahrone trenutku. Kultura je decenijama pre formalnog pada komunizma, stvorila distinkciju sa vladajućom ideologijom, čiji se prostor sužavao praktično samo na zaštitu lika i dela druga Tita. Puč se zapravo dogodio u prostoru koji je već odavno bio dekontaminiran od komunističke ideologije, ali ne i dovoljno demokratizovan. Nije zgoreg citirati Havela koji je rekao da od komunizma jedino više mrzi antikomunizam. S pravom, jer antikomunizam nije negacija komunizma, već zamena vrednosnih sistema na istoj totalitarnoj matrici. Suprotnost komunizmu i antikomunizmu je demokratija koja se sporo uspostavlja, zbog čega su često potrebni i reformski rezovi, koji, ako se donesu ishitreno ili neblagovremeno, ne donose pomak, a dešava se da budu i štetni. Naravno to je posebna tema koja zaslužuje elaboraciju. Međutim, vratimo se periodu od 5. oktobra do danas:

Možemo ga svakako podeliti u dva gotovo identična vremenska intervala 3+3 godine. Prve tri godine su bile godine pomaka, dok za druge tri godine možemo da kažemo da su pojeli skakavci. Nažalost, skakavci nisu pojeli samo letinu iz prethodne tri godine, već i onu retku travu koja je kako-tako nicala i pre 5. oktobra, jer tamo gde je postojala hrabrost da se Milošević ne pita rezultata je bilo, ponavljam kakvih-takvih. Nazovimo to ako hoćemo i očuvanje zdravog razuma.

Za prvi trogodišnji postoktobarski period u kulturi ne bismo mogli da kažemo da je postojala konzistentna strategija, ali je postojala pozitivna energija i rezultata je bilo u oblastima u kojima je postojao profesionalizam i u kojima su postojale strategije i vizije. U oblasti zaštite nepokretnog kulturnog nasleđa postojala je strategija i vizija. To uostalom ilustruje trogodišnji izveštaj sa impozantnim parametrima u odnosu na prethodni period (saopšten decembra 2003.). Za one koji su ipak ostali razočarani u Ministarstvo kulture iz perioda 2001-2004. odgovorno tvrdim da sami nisu imali ni jasnu viziju ni jasnu strategiju u svojoj oblasti, a prema novim idejama su bili sumnjičavi i nisu shvatali da im se otvorila prilika da budu partneri u kreiranju kulturne politike.

Ovaj drugi trogodišnji period, koji sam okvalifikovao kao antikoministički puč u ambijentu bez komunista, napravio je katastrofu u kulturi. Unošenje voštanih figura, nalik na još neohlađene leševe, u prostorije Ministarstva nije bio samo puki eksces neukusa, već i simbolična najava nametanja vrednosnih sistema koje nemaju uporište u vrhunskom stvaralaštvu i visokom profesionalizmu, već u ideologiji. Pravilnije kvazi ideologiji, jednako anahronoj kao ona kojoj se suprotstavlja, a koja je pri tom otišla u istoriju, ne bi li se malo i oni udenuli u tu istoriju i ne bi li komuniste čak i retroaktivno istisnuli iz te istorije. Drugi eksces neukusa je Ravnogorska manifestacija. Parada pijanstva i kiča, bezubih bradonja sa redenicima i kokardama (ako je takve izveštaje i imidže sa terena dobijao Čerčil, nimalo me ne čudi što je promenio partnera u antifašističkoj borbi).

Treći ekces je koketiranje sa zilotskom frakcijom Srpske pravoslavne crkve i udovoljavanje svakom zahtevu koji je u suprotnosti sa principima očuvanja kulturnog nasleđa.

I na kraju, mada spisak ekscesa može da bude i znatno duži, je izbor kadrova po podobnosti i poslušnosti, a ne po stručnosti.

Stranka koja je bila zadužena za resor kulture, kako je radila tako je i prošla, i nadam se da je otišla u istoriju. Svakako će morati da se pristupi ozbiljnoj dekontaminaciji od ideologija i zloupotreba nacionalnih mitologija i simbololatrije. U navedenim tačkama Goričinog dokumenta ima smernica kojima bi to moglo da se učini, mada moram da podsetim da mnogi projekti već postoje, ali nisu bili vredni pažnje ovog Ministarstva iz već navedenih razloga. Takođe moram da podsetim da su i neki nacrti zakona iz prvog trogodišnjeg perioda (u čijoj izradi sam i ja učestvovao) finalizovani, ali nisu stigli da uđu u skupštinsku proceduru. Iz istih razloga Ministarstvo ovog drugog trogodišnjeg perioda te nacrte nije prihvatilo i pravilo je neke svoje nove nacrte. Na sreću ni oni nisu ušli u proceduru.

Međutim, ako govorimo o budućem vođenju kulturne politike, moram da skrenem pažnju da u ukupnom zakonodavstvu postoji veliki niz sistemskih prepreka i zakonodavne neusklađenosti, koja zapravo koči, a moglo bi se reći i parališe, mnoge segmente kulturne delatnosti. To zahteva brzu identifikaciju anomalija, i još brže amandmansko otklanjanje u zakonodavnoj materiji.

Autor je istoričar umetnosti iz Beograda


#
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima