Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Bukvica sa proklete kaldrme

rss

11.04.2021. Saša Gidra Marković

Nedelja sobajle, jutarnji ritual, strong 3u1, đus i naravno Fejs. Na monitoru se pojavljuje dobro poznata informacija: Imate uspomene na današnji dan, nadamo se da će vam prijati da se podsetite svojih uspomena."

Bukvica sa proklete kaldrme

Pozdrav iz Maribora, april 2017. godina, grad na Dravi koji leži na obe strane reke. Svuda se oseća miris stare dobre "Juge". Krećemo polako prema našem odredištu, malo se vrtimo u krug ali ipak pronalazimo bivšu gradsku pekaru, pravu malu tvrđavu alternativne kulture koja nosi naziv Gustaf Pekarna.

To je društveno javni prostor u kome je spektar aktivnosti prilično širok. Ovde se održavaju muzički događaji, okrugli stolovi, kreativne radionice, pozorišta, izložbene prodaje i razni multimedijalni sadržaji. Za goste sa strane obezbeđen je besplatan smeštaj u moderno opremljenim kontejnerima, a svuda dominiraju šareni grafiti i natpisi svetskih poznatih bendova.

Gustaf Pekarna - Slovenija

Pakujemo se polako za nastavak puta prema Beču, a pored našeg auta sa KŠ tablicama, odjednom odjeknu hrapav glas: Kruševac, Kruševac - Rubinov vinjak, ima li neki višak? Simpatični srednjovečni brka sa odličnim srpskim naglaskom nastavi istim tonom: Aleksinac, 18220, Aleksinac ima li koga? 

Ma mora da ima, gde može da negde na zemaljskoj kugli da nema Aleksinčana? - potvrdno odgovorim.

Počesmo svi da se smejemo, podigoh ruku, a naš jutarnji vesnik se predstavi kao Matjaž, ljubazno me pozva u kancelariju na brzinsku kafu. Polako poče da srče svoju šoljicu, izvadi bukvicu, zažmuri i nastavi svoju neobičnu priču: Dečko, osamdesete godine, Aleksinac, artiljerija, poslužioc - zavrnu rukav i ponosno pokaza svoju jeftinu JNA  tetovažu.

Zatim krenu kao svaki artiljerac da ispaljuje pitanja: Kako je kod vas? Imao sam tamo veliku ljubav, zamalo da ostanem pokraj Moravice, kažu da ste najnesrećniji grad na svetu? Svašta smo radili tamo, moćna gradska industrija, Brđanka, burek u Sport, Lovac kafana preko puta, eh kad se samo setim!, Sve se sećam kao da je bilo danas. Danas radim ovde u Gustafu, to je nekad bila vojna pekara ali sada je pretvorena u druge svrhe. Šta je sa vašom pekarom, tu beše ispod kasarne, eh kakve smo tamo kifle jeli,  Ja lepši hleba u životu nisam jeo.

Sagnuo sam glavu, čovek me ladno pogodi u srce, izbrojah do deset u sebi i počeh polako da dajem odgovore. 

Matjaž, sve je još uvek na svom mestu ali nema više radničkog talasa, nema gradske industrije, nema ni Lovca, niti Pirketa i kafane Kukiš, nema Frada, bazena, Empe, Jelke Radulović, Živinarstva, Veterinarke stanice, Štampariskog lista "Reč Radnika". Nema ni naše Pekare "Ishrane", sve su uništili, nema čak ni one ulične kaldrme i ona im je smetala.

Matjaž  pogleda tužne slike iz mog telefona, a onda zaprepašćeno jedva progovori: Kakvi su to ljudi, zašto je to propalo, ovde ako se neki objekat ne otuđi ili ne privatizuje za tri godine, država poklanja raznim kulturnim ili sportskim udruženjima građana na korišćenje. Gradska opština ti sredi krov i podove, a oko unutrašnjeg uređenja korisnici se sami snalaze. Sve je u Gustafu kao što vidiš iskorišćeno, svaki kutak, mogli bi tako i vi vašu Pekaru da aktivirate?

Nema od toga ništa druže moj, nemaju ljudi sluha za to, nemaju terač na srce, pola grada je u ruglu. Aleksiac nije njihov DNK! - mirno mu odgovorih.

Momci iz ekipe me nepretano startuju: Gidro! Ajde idemo, čeka nas put, dosta više o tvom Aleksincu, kaži čoveku da je svuda po Srbiji ista situacija.

Matjaž me srdačno isprati i na samom rastanku izvadi čudan predmet iz fijoke, svirnu u njega,  oči mu zasijaše, a leden glas proizbori: Ovo je moja uspomena iz Aleksinca, malo testiče koje cvrkuće kao vrapče. Zadnjeg dana vojnog roka, dobio sam na poklon od moje simpatije iz Aleksinca. Znaš to je napravio onaj stari grnčar čini mi se da se zvao deda Ljuba Mančić, tu na 100 metra je odmah ispod kasarne, kakva je to samo ulica bila, sve si imao što poželiš, još uvek mi je ona kaldrma pred očima.

Priznajem nije mi lako, poznavao sam starog majstora predmeta od gline. Krene u meni nostalgična suza kada moj domaćin sa dna fioke izvadi staru razglednicu na kojoj je naša glavna ulica sa tada mladim drvoredom i nikad prežaljenim eliksirom mladosti.

Na tren u mislima mi se pojavi malo belo kamionče puno hlebom do vrha. Sećam se kako Toma - kifla i Đurica istovaraju hleb ispred gradskih prodavnica, a napaljeni klinci vraćajući se iz noćnog provoda i krišom na zadnja vrata kradu kifle.

Zatim odeš na kafu u Lovac, a onda  "Atomski zdesna".

Kako je to dobro vreme bilo?

Nastaviće se...

PS

Da je sreće bilo danas bi Ishrana slavila 75 godina postojanja.
Bukvica je vojna knjižica ili isprava, a u narodu se ta reč koristi i kad nekome želimo da očitamo neku životnu lekciju. 
Ulica proklete kaldrme je današnja ulica Petra Zeca, nekadašnja oaza indusriske zone grada. Svi pomenuti objekti se danas nalaze na istom mestu i većina je u sramotnom stanju. 
Gustafo pekarna je samo jedna lepa ideja kako se ovi napušteni objekti mogu upotrebiti u prave i poštene svrhe.  
Zbog propale privatizacije, objekti danas liče na kuće strave i užasa. Mnoga gradska udruženja su godinama beskućnici, ali koga je već briga za to?


# ishrana Slovenija Saša Marković Gidra
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima