Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Nikolaj II oklevetani car: Evo zašto je Zapad revolucijom rušio Rusiju (Činjenice i brojke)

rss

12.02.2015. Srbin.info

Za vreme Nikolaja II Rusija doživljava neviđen period materijalnog prosperiteta. Uoči Prvog svetskog rata njena ekonomija je bila u velikom usponu, a od 1894. do 1914. rasla je najbržim tempom na svetu.

Car nikolaj Drugi `1910

Godine 1894. na početku vladavine cara Nikolaja II, Rusija je imala 122 miliona stanovnika. Dvadeset godina kasnije, uoči Prvog svetskog rata, broj stanovnika je porastao za više od 50 miliona. Priraštaj stanovništva u carskoj Rusiji uvećavao se po 2.400.000 novorođenih svake godine. Tim tempom priraštaja, da se nije desila revolucija 1917. godine, do 1959. godine stanovništvo Rusije je trebalo da se uveliča do 275.000.000.

Mit o tome da je carska Rusija bila zaostala zemlja

Za vreme Nikolaja II Rusija doživljava neviđen period materijalnog prosperiteta. Uoči Prvog svetskog rata njena ekonomija je bila u velikom usponu, a od 1894. do 1914. rasla je najbržim tempom na svetu.

Mit o tome da je Rusija bila mračna zemlja

Od 1894. do 1914. godine budžet javnog obrazovanja je porastao za 628%. Porastao je broj škola: viših 180%, srednjih 227 %, ženskih gimnazija 420%, a javnih škola 96%.
I. Iljin u svom radu „O ruskoj kulturi“, piše da je Rusija bila na pragu ostvarenja sveopšteg javnog obrazovanja sa mrežom škola u radijusu od jednog kilometra.
U Rusiji je godišnje otvarano 10.000 škola. Ruska imperija je bila zemlja u kojoj se mnogo čita. Tokom vladavine Nikolaja II u Rusiji je štampano više novina i časopisa nego u SSSR-u 1988. godine. Rusija je takođe doživljavala procvat u kulturi.

Početkom dvadesetog veka, rast ruske ekonomije doveo je do rasta javnog bogatstva i blagostanja stanovništva.

U periodu od 1894. do 1914. godine državni budžet je povećan za 5,5 puta, zlatne rezerve – 3,7 puta. Ruska valuta je bila jedna od najjačih u svetu.

Državni prihodi su rasli bez i najmanjeg povećanja poreskog opterećenja. Direktni porezi u Rusiji su bili 4 puta manji nego u Francuskoj i Nemačkoj, i 8,5 puta manje nego u Engleskoj, a indirektni porezi u proseku duplo manji nego u Austriji, Nemačkoj i Engleskoj.

Povećanje prinosa žitarica bila je 78 %. Žitarice iz Rusije hranile su celu Evropu. Proizvodnja uglja povećana je za 325%, bakra – 375%, rude gvožđa – 250%, nafte – za 65%. Rast železničkih pruga bila je 103%, trgovačke mornarice-39%.

Ukupan rast ruske privrede čak i tokom teških godina Prvog svetskog rata bio je 21,5%.

Mnogi domaći ekonomisti i političari tvrdili su da očuvanjem trenda razvoja koji je postojao u godinama od 1900-1914, godine, Rusija će neizbežno za 20-30 godina zauzeti lidersku poziciju u svetu, što će joj omogućiti da dominira Evropom, jer će joj ukupni ekonomski potencijal biti veći od svih evropskih država zajedno.

Francuski ekonomista Teri je napisao: „Niko od evropskih naroda nije dostigao takve rezultate“.

Profesor edinburgškog univerziteta Čarls Sarolea napisao je u svom radu „Istina o carevima“ sledeće:

„Jedan od najčešćih napada na rusku monarhiju je bila tvrdnja da je reakcionarana i opskurna (mračna) i da je neprijatelj prosvetiteljstva i napretka. U stvari, to je verovatno bila najprogresivnija vlada u Evropi … Nije teško opovrgnuti tvrdnje da ruski narod nije voleo carizam i da je ruska revolucija zatekla Rusiju u stanju propadanja, kolapsa i iscrpljenosti …

Posetivši Rusiju 1909. godine očekivao sam da ću svuda naći tragove patnje i stradanja posle rusko-japanskog rata i revolucionarnih previranja 1905. godine. Umesto toga primetio sam neverovatnu obnovu i gigantsku zemljišnu reformu… u džinovskim skokovima rastuću industriju, priliv kapitala u zemlju, itd. Zašto se dogodila katastrofa? …Zašto je ruska monarhija pala gotovo bez borbe? .. Ona nije pala jer je odslužila svoje vreme. Ona je pala iz sasvim drugih razloga … „.

Mit o tome da je Nikolaj II bio tiranin koji je

uništavao svoj narod

Najvažniji pokazatelj efikasnosti i moralnosti vlasti i blagostanja naroda je rast stanovništva. Priraštaj stanovništva Rusije od 1897. do 1914. godine, za samo 17 godina, dostigao je fantastičnu cifru od 50,5 miliona ljudi.

Sprovodila se veoma kompetentna demografska i migraciona politika. O zadacima iz ove oblasti Stolipin je pisao:

„Sada je na redu naš glavni zadatak – ojačati donje slojeve. U njima je sva snaga zemlje… Biće zdravi i jaki koreni države, i verujte reči ruske vlade će sasvim drugačije zvučati pred Evropom i svetom… Dajte državi 20 godina mira, unutrašnjeg i spoljašnjeg, i vi nećete prepoznati današnju Rusiju! Naša udaljena surova periferija zemlje je bogata ogromnim prostranstvima…. Sa susednim državama, gusto naseljenim, ta ogromna prostranstva neće ostati pusta. U njih će se uvući tuđini-stranci, ako pre toga tu ne dođe Rus … I ako nastavimo da spavamo letargijskim snom, ti krajevi će biti otuđeni, a kada se probudimo, možda će oni ostati ruski samo po imenu…“

U godinama posle perestrojke gubili smo i nastavljamo da gubimo u proseku oko 1 milion stanovnika godišnje, plus abortusi. Prema podacima iz 2005. godine, njihov broj bio je 1.611.000. Ukupni gubici će dostići više od dva miliona godišnje.

Još jedan važan pokazatelj je broj samoubistava. Nekada je ta cifra iznosila 2,7 na 100 000 stanovnika, a sada ih ima 40. U periodu od 1995. do 2003. kao rezultat samoubistava stradalo je 500.000 ljudi. Pri tom po statistici samo jedno od 20 pokušaja samoubistava se završava smrću. Ako uključimo i ta “neuspela” samoubistva dobićemo cifru 20 puta veću, odnosno 10 miliona.

rusija cara nikolaja drugog3jpg
Mit o tome da su radnici jako bedno živeli

Radnik u Rusiji je 1913. godine zarađivao 20 zlatnih rubalja mesečno. Pri tom hleb je koštao 3-5 kopejki (1rublja=100kopejki), kilogram govedine 30 kopejki, kilogram krompira 1,5 kopejki.

Pritom je porez na dohodak iznosio 1 rublju godišnje, bio je najniži u celom svetu. Odatle i mogućnosti za mnogočlanu porodicu.

Kontrastno izgleda karakteristika politike aktuelnog ruskog lidera, koji je odgovarao Zapadu, o kome je pisao Edvard Pirs u članku „U slavu Putina“, objavljenom u Gardijanu:

„Da li je ikada postojala osoba dostojnija prezira od Borisa Jeljcina? Večito pijan, nesposoban da vodi zemlju, dopustio je da prevaranti i korumpirani pljačkaju nacionalno bogatstvo zemlje. On je odobrio ukidanje subvencija na proizvode, što je značilo da će obični ljudi naglo pasti u siromaštvo. Ako govorimo o ponosu i samopoštovanju Rusije, ispostavlja se da je Jeljcin služio kao kolaboracionista, koji se obogatio i našao utehu u alkoholu … ljudi su skupljali hranu na deponijama, a Boris Jeljcin je bio lep primer trijumfa Zapada“.

Mit o Raspućinu

Ađutant Imperatora pukovnik A. Mordvinov odlučno odbacuje u svojim „Uspomenama“ (objavljenim u „Ruskoj hronici “ 1923. godine, tom V) uticaj carice, i bilo koga na odluke Imperatora i daje ubedljive primere. On otkriva istinu o čuvenoj legendi o Raspućinu.

Mordvinov piše:

„Car nije bio zadovoljan nekim vladinim zvaničnicima, ne zato što oni nisu bili simpatični Raspućinu, nego što su dozvoljavali sebi da veruju i šire glasine u posebne moći Raspućina i njegov uticaj na državne poslove. Sama pomisao na to u očima Njegovog Veličanstva je bila uvredljiva i unižavala njegovo dostojanstvo“.

Mordvinov koji je stalno bio u carskoj palati od 1912. godine, i koji je uvek putovao i bio uz Cara tokom rata, tokom pet godina koliko je bio uz Cara nikada nije video Raspućina, niti čuo da se o njemu priča u carskoj porodici sa kojom je bio vrlo blizak.

Gospodin Žilar, vaspitač carevića, koji je živeo na dvoru, kao i lični lekar Botkin (koji je ubijen u Jekaterinburgu sa porodicom), koji su svakodnevno boravili na dvoru, svedoče da su u toku nekoliko godina videli Raspućina u palati samo po jedanput, a oba su povezana sa posetom Raspućina povodom pogoršanog stanja naslednika. General Rasin, bez čijeg znanja niko nije mogao da uđe u dvorac za sedam meseci nijedan put nije video Raspućina.

Aleksandar Elisejev (1972. istoričar i publicista), u svom članku “ Nikolaj II, kao političar jake volje u smutnim vremenima“, primećuje da je čak i Vanredna komisija Privremene vlade bila prinuđena da prizna da Raspućin nije imao nikakav uticaj na javni život zemlje i to uprkos činjenici da je bila sastavljena od iskusnih pravnika-liberala, koji su imali krajnje negativan odnos prema carskoj dinastiji i samoj monarhiji.

Imperator Nikolaj II Romanov

Mit o tome da je Car bio slabog karaktera

Francuski predsednik Lube je rekao: „Obično vide cara Nikolaja II kao dobrog, velikodušnog ali slabog. To je velika greška. On uvek ima dobro promišljen plan, koji polako dostiže. I pored toga što deluje bojažljivo i stidljivo car ima jaku dušu, hrabro srce i nepokolebljivu predanost. On zna gde ide i šta hoće”.

Carevanje je zahtevalo snagu karaktera koju je Nikolaj II imao. Tokom svetog krunisanja na Ruski presto 27. maja 1895. godine moskovski mitropolit Sergej u svom obraćanju Caru je rekao: „Kako nema više, tako nema ni teže na svetu od carske vlasti, nema većeg bremena od carske službe. Pomazanje će ti dati nevidljivu višu silu koja će uzdići tvoje carske vrline …“

Čitav niz argumenata koji opovrgavaju taj mit dolaze iz gore pomenutog rada A. Eliseeva.

S. Oldenburg (ruski istoričar, publicista i novinar 1888-1940. god. autor temeljnog istorijskog istraživanja o životu i radu cara Nikolaja II) napisao je da je Car imao gvozdenu ruku, a mnoge su samo obmanjivale somotske rukavice na njegovim rukama.

Čvrstu odlučnost Nikolaja II briljantno potvrđuju događaji iz avgusta 1915. godine, kada je preuzeo na sebe dužnost vrhovnog komandanta i protiv želje vojne elite, Saveta ministara i celog javnog mnjenja. I treba reći da je to sjajno obavljao.

U stvari, Car je bio pravi ratnik i po „profesiji“ i po duhu. Njega su i vaspitavali kao vojnika. protojerej V. Asmus primećuje: „Aleksandar III vaspitavao je decu u velikoj strogosti, recimo za jelo su imali ne više od 15 minuta. Deca su morala da sedaju za sto i ustaju zajedno sa svojim roditeljima, tako da su deca često ostajala gladna jer nisu uspevala da se uklope u tako krute okvire.

Može se reći da je Nikolaj II dobio pravo vojno vaspitanje i obrazovanje. Car je sve vreme sebe osećao vojnikom, što se odražavalo na njegovu psihologiju i na sve što je radio veliki deo svog života“.

Kao naslednik prestola, Nikolaj Aleksandrovič je studirao vojnu nauku sa velikim entuzijazmom. O tome svedoče njegove brižljivo napravljene beleške o vojnoj topografiji, taktici, artiljeriji, navigacionim uređajima, vojnom krivičnom zakonu, strategiji. Veoma impresivno deluju zapisi o utvrđenjima, praćeni slikama i crtežima.

Nije zapostavljena ni praktična obuka. Aleksandar III je slao svog naslednika na vojne vežbe. Nikolaj Aleksandrovič je dve godine služio u Preobraženskom puku gde je obavljao poslove podređenog oficira, a zatim komandira čete. Čak dve sezone (letnja učenja u vojnim kampovima) služio je kao komandir voda u husarskom puku, a zatim bio komandir eskadrona. U redovima artiljerije naslednik je takođe proveo jednu sezonu.

Car je učinio mnogo da se podigne odbranbena sposobnost zemlje, naučivši teške lekcije iz rusko-japanskog rata. Njegov najveći prioritet je bio da obnovi rusku flotu, koja je sačuvala zemlju na početku Prvog svetskog rata. To je učinio protiv volje visokih vojnih zvaničnika. Car je čak bio primoran da prinudi velikog kneza Alekseja Aleksandroviča da podnese ostavku. Vojni istoričar G. Nekrasov je napisao:

„Treba napomenuti da uprkos svojoj velikoj nadmoćnosti u Baltičkom moru nemačka mornarica nije ni pokušala da se probije u finski zaliv, čime bi jednim udarcem bacila Rusiju na kolena. Teoretski to je bilo moguće jer je u Sankt Peterburgu bio koncentrisan veliki deo ruske vojne industrije. Ali na putu nemačkoj floti bila je Ruska baltička flota sa pripremljenim minskim poljima, spremna da se suprotstavi. Cena proboja nemačke flote bi bila suviše velika. Sama činjenica da je na njegovo insistiranje obnovljena ruska flota car Nikolaj II je Rusiju spasao brzog poraza. To ne treba zaboraviti!“

Treba posebno napomenuti da je Car apsolutno sam donosio sve važne odluke koje su omogućavale pobedničke akcije bez uticaja „velikih genija”. Potpuno je neosnovano mišljenje da je ruskom armijom rukovodio general Aleksejev, a da je Imperator na položaju glavnokomadujućeg bio samo formalno. Ovo lažno mišljenje demantovano je u telegramima samog Aleksejeva. Na primer, u jedanom od njih u kome se zahteva da se na front pošalje municija i oružje, Aleksejev kaže: „Bez odobrenja Vašeg Visokoprevashodstva ne mogu rešiti ovaj problem“.

Komunistički publicista M. Koljcov piše o ponašanju cara tokom februarskog prevrata: „… dvorjani opisuju svoga Cara u poslednjim minutima njegove vladavine kao tupog kretena koji je bez ikakvog otpora, predao svoju vlast na prvi zahtev revolucije“. Koljcov opisuje kako se Car tvrdoglavo opirao na sve zahteve vojnih zaverenika (Aleksejeva, Ruzskog, itd.) da se stvori odgovorno ministarstvo (tj. u suštini na pretvaranje samovlašća u ustavnu monarhiju). Njegov otpor je bio toliko jak da mu je čak Aleksandra Fjodorovna (carica) napisala u pismu: „Ti si sam, nemaš vojsku iza sebe, uhvaćen si kao miš u zamku – šta možeš da uradiš?!“

A Car je činio sve što je mogao – poslao je u Petrograd ekspedicioni korpus na čelu sa generalom N.I. Ivanovom. On se borio sa revolucionarima sam (jer su zaverenici presekli komunikacije i prekinuli mu kontakte sa jedinicama lojalnim Caru). I ovom prilikom Koljcov se pita: „Gde je ta krpa? Gde je to beznačajno ništavilo slabe volje? U preplašenoj gomili branilaca prestola vidimo samo jednog čoveka vernog samom sebi, Nikolaja“.

Njegovo Veličanstvo Car je učinio sve što je u njegovoj moći. Uspeo je da uguši strašnu moć revolucije 1905. godine i pomeri trijumf „demona“ za celih 12 godina. Zahvaljujući njegovim ličnim naporima nastao je prelom u rusko-nemačkom sukobu. Već kao zarobljenik boljševika odbio je da podrži sporazum u Brest-Litovsku (koji je bio na štetu Rusije) i time spase sebi život. Živeo je dostojanstveno i dostojanstveno je umro“.

Imperator Nikolaj II na vojnom poligonu

Mit o tome da je Rusija bila tamnica naroda

Rusija je bila porodica naroda zahvaljujući uravnoteženoj i dobro promišljenoj politici Cara. Ruska monarhija je bila država svih naroda i plemena koji su živeli na teritoriji ruske imperije.

On je pri stvaranju ruske države sprovodio nacionalnu politiku zasnovanu na poštovanju tradicionalnih religija i istorijskih subjekata. I to ne samo pravoslavnih, nego i islamskih. Konkretno, mule (muslimanski sveštenici) su primali platu od ruske Imperije. Mnogi muslimani su se borili za Rusiju.

Ruski car je poštovao sve narode koji su služili svojoj zemlji. Ovde je tekst telegrama koji to jasno potvrđuje:

„TELEGRAM
25. avgust 1916. godine, 
glavnom gubernatoru terskog regiona gospodinu Frejšeru.

Kao planinska lavina obrušio se ingušetski puk na nemačku gvozdenu diviziju. Odmah je bio podržan čečenskim pukom. U istoriji ruske države kao i našeg Preobraženskog puka nije bilo slučaja napada konjice na tešku artiljeriju neprijatelja.

4,5 hiljada ubijenih, 3,5 hiljada zarobljenih, 2.5 hiljade ranjenih. Za manje od sat i po prestala je da postoji čelična divizija, koje su se plašile najbolje vojne jedinice naših saveznika, uključujući tu i rusku armiju. Prenesite u moje ime, u ime carskog dvora i u ime ruske vojske bratski, srdačan pozdrav očevima, majkama, braći, sestrama i nevestama ovih hrabrih orlova Kavkaza koji su omogućili svojim besmrtnim podvigom početak kraja nemačkih hordi.

Rusija nikada neće zaboraviti taj podvig. Čast im i zahvalnost!

S bratskim pozdravom, Nikolaj II.“

U principu, monarhija kao oblik državne vladavine imala je veliko preimućstvo u rešavanju nacionalnih pitanja prema onome što K. Pobedonoscev (1827-1907, ruski naučnik, pisac, prevodilac) naziva „zlom parlamentarne vladavine“. On ukazuje na to da se na izborima ne izaberu najbolji, nego samo „slavoljubivi i bezočni“. Kao posebno opasna, po njegovom mišljenju, je izborna borba u multietničkim državama. Ukazujući na prednosti monarhije u Rusiji on piše:

„Neograničena monarhija je uspevala da eliminiše ili primiri sve zahteve i negativne nagone, ne samo silom, nego izjednačavanjem prava i međusobnih odnosa pod jednom vlašću. Ali demokratija ne može da se nosi sa time, jer su instinkti nacionalizma korozivni element za nju: svako pleme sa svog lokaliteta šalje predstavnike – ne sa državnom i narodnom idejom, nego predstavnike plemenskih instikata, nadražaja i mržnje…“

U samoj tituli ruskog Cara se ogleda spasilačko okupljanje zemalja i naroda pod pravoslavnom zaštitom: „Car i samodržac cele Rusije, Moskovski, Kijevski, Vladimirski, Novgorodski, Kazanjski car, Astrahanjski, car Poljski, car Sibirski, car Gruzijski …. itd“

Ako govorimo o zatvorima, stopa kriminala je bila toliko niska da je u zatvorima širom ruske imperije 1913. godine bilo manje od 33.000 zatvorenika.

Sada na mnogo manjem prostoru nego što je bilo rusko carstvo ta cifra premašuje 1,5 miliona ljudi.

Mit o tome da je carska Rusija pretrpela poraz u

Prvom svetskom ratu

S.S. Oldenburg u svojoj knjizi „Carevanje Imperatora Nikolaja II” je napisao: „Najveći, a potpuno zaboravljeni podvig cara Nikolaja II je bio je da je on u neverovatno teškim uslovima doveo Rusiju na prag pobede, ali joj njeni protivnici nisu dozvolili da napravi taj poslednji korak“.

General N.A. Lohvicki je napisao: „… devet godina je trebalo Petru Velikom da od poraza kod Narve (rusko-švedski rat 1700. god.) postane pobednik kod Poltave.

Poslednji Vrhovni komandant carske vojske – car Nikolaj II uradio je to isto za godinu i po dana. Taj njegov rad su ocenili i neprijatelji, pa se između Cara, njegove vojske i pobede isprečila „revolucija“.

PROČITAJTE I OVO:

NIKOLAJ II OKLEVETANI CAR: Evo zašto je revolucijom rušena Rusija (Činjenice i brojke)

A. Eliseev navodi sledeće činjenice: „Ratni talenat Cara je došao do potpunog izražaja na položaju Vrhovnog komandanta. Već prve odluke novog Vrhovnog komandanta dovele su do značajnog poboljšanja stanja na frontu. On je organizovao Viljno–Molodečnu operaciju (od 3. septembra do 2. oktobra 1915.).

Car je uspeo da zaustavi veliku nemačku ofanzivu, što je dovelo do osvajanja grada Borisova. Blagovremeno je data direktiva za zaustavljanje panike i prestanak povlačenja. Kao rezultat toga, zaustavljen je napad nemačke 10. armije koja je morala da se povuče a ponegde i u potpunom neredu. Mogilevski 26. pešadijski puk potpukovnika Petrova (sa 8 oficira i 359 vojnika) zašao je u pozadinu Nemaca i iznenadnim napadom osvojio 16 topova. Rusi su ukupno zarobili 2000 vojnika, 39 topova i 45 mitraljeza“. Ali, najvažnija stvar je bila – rekao je istoričar P.V. Multatuli – da se vojnicima ponovo vratila vera u sposobnost da pobede Nemce“.

Rusija je počela da dobija rat. Posle neuspeha 1915. godine, nastupila je trijumfalna 1916. godina. U toku bitke na jugozapadnom frontu protivnik je imao gubitke u poginulim, ranjenim i zarobljenim 1,5 milion vojnika. Austro-ugarska vojska je bila na pragu potpunog uništenja.

Car je lično podržao plan nastupanja generala Brusilova (A.A. Brusilov 1853-1926.) sa kojim se nisu slagali mnogi vojni zapovednici. Plan načelnika štaba, glavnokomandujućeg M.V. Aleksejeva je predviđao moćni udar po neprijatelju snagama svih frontova, izuzev fronta kojim je komandovao general Brusilov. Međutim on je smatrao da je njegov front potpuno spreman za nastupanje sa čime nisu bili saglasni komandanti ostalih frontova. Bez obzira na takav stav, Nikolaj II je odlučno podržao Brusilova, jer bez podrške fronta kojim je komandovao Brusilov čuveni proboj ne bi bio moguć.

Istoričar A. Zajnočkovski je pisao da je ruska armija “po svom broju i tehničkoj opremljenosti dostigla najviši nivo do tada u ratu“. Naspram neprijatelja je stajalo više od 200 borbeno spremnih divizija. Rusija se spremala da slomi neprijatelja. U januaru 1917. godine, 12. ruska armija je počela ofanzivu sa rižkog pravca i dovela 10. nemačku armiju u katastrofalnu situaciju.

Načelnik štaba nemačke armije, general Ludendorf, za koga se nikako ne može reći da je bio naklonjen Nikolaju II, piše o položaju nemačke vojske 1916. godine i sve većem porastu vojne moći Rusije:

„Rusija reorganizuje svoje vojne formacije. Ta reorganizacija omogućava veliki dobitak u snazi. U svojim divizijama je ostavila samo po 12 bataljona, a u baterijama samo po 6 topova i sa tako oslobođenim bataljonima i topovima formirala nove borbene jedinice. Bitke u toku 1916. godine na istočnom frontu su ukazale na povećanu upotrebu vojne opreme, vatrenog oružja i municije od strane ruske armije. Rusija je prenela deo svojih vojnih fabrika u oblast Donjecka i značajno povećala proizvodnju. Shvatili smo da ćemo brojčanu i tehničku superiornost Rusa u 1917. godini osetiti više nego 1916-te. Naša situacija je bila izuzetno teška i izlaza iz nje skoro da nije bilo. Na sopstveno naprdovanje nije moglo ni da se pomisli – sve rezerve su bile potrebne za odbranu. Naš poraz je bio neminovan …teško je bilo sa snabdevanjem hranom, a pozadina je takođe teško postradala. Izgledi za budućnost su bili krajnje sumorni“.

Šta više, prema pisanju Oljdenburga, na inicijativu Velikog kneza Nikolaja Mihajloviča još u leto 1916. godine osnovana je komisija za pripremu buduće mirovne konferencije, kako bi se unapred definisale želje Rusije. Rusija je trebala da dobije Carigrad i moreuze kao i tursku Jermeniju.

Poljska je trebala da uđe u uniju sa Rusijom. Car je krajem decembra 1916. godine rekao grofu Velepoljskom da slobodnu Poljsku zamišlja kao državu sa posebnim ustavom, sopstvenom vladom i svojom vojskom (očigledno je imao u vidu nešto slično položaju poljskog carstva za vreme vladavine Aleksandra I).

Istočna Galicija (sada, deo zapadne Ukrajine), severna Bukovina (sada deo Ukrajine) i Karpatska Rusija su trebale da budu priključene u Rusiji. Planirano je osnivanje kraljevine Čehoslovačke, a na ruskoj teritoriji su već bili formirani pukovi od zarobljenih Čeha i Slovaka.

B. Brazol (1885-1967. god. pravnik, pisac i javni radnik) „Carevanje Imperatora Nikolaja II u činjenicama i ciframa“

Sa ruskog za SRBIN.INFO preveo Gridin Aleksandar

(politikus.ru)


# budžet Rusija vojska Nemačka Car Nikolaj II Romanov I svetski rat Austrougarska
@mo_i_vs @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima