Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Ispovest ginekologa-akušera: Ubio sam celo Smederevo!

rss

17.12.2014. Jovan Janjić / Srbi na okup

“Obavio sam negde od 48 do 60 hiljada abortusa, ne znajući šta radim. To je kao kad ubijete jedan grad”, kaže doktor Adašević

Dr Stojan Adašević, ginekolog-akušer, šef je Kabineta za ultrazvuk u KBC “Dedinje”, predavač u Jugoslovenskoj školi za ultrazvuk, radio je u Royal Gratuate Sholl-Hammersmith Hospital London, bio predavač u Jerevanu..

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
 

Dr Adašević, već nekoliko godina odbija da obavlja abortuse. Zašto?

Jednostavno, shvatio sam da ubijam živog čoveka. Radom na ultrazvučnim aparatima uvideo sam da dete od tri meseca utrobnog života stavi palac u usta i sisa. To ja vidim na ultrazvuku. A onda, kad se izvrši abortus – pošto je to zakonom dozvoljeno do 12 nedelja – ta ruka i taj palac, otrgnuti od tela, leže ispred mene na stolu. Radeći to, shvatio sam da ubijam ljude. Nisam mogao više da izdržim…

 

Koliko ste, pre nego što ste prestali to da radite, obavili abortusa?

Negde od 48 do 60 hiljada. To je kao kad ubijete jedan grad, veći od Smedereva. Teško je prihvatiti tu odgovornost, pogotovo danas kada Srbi izumiru. Teško je, pogotovo kad shvatite da ste i sami doprineli da izumiru. Ali, mora se imati u vidu da smo u ono vreme ideološkog bespuća učeni da ljudski život počinje tek kada dete zaplače, što, na kraju, i zakon tvrdi. Ima i sudskih presuda koje to potvrđuju. Do tog prvog plača smatralo se da je dete deo majke. Međutim, tek kada sam shvatio da to nije tako, odnosno da je nerođeno dete čovek za sebe, potpuno zasebno biće, prestao sam da radim abortuse.

(Foto: Fejsbuk)

Znači, smatrate kad izvršite abortus, ubili ste živog čoveka?

Ne. Smatram da sam počinio nešto mnogo gore. Jer, živ čovek ima mogućnost da se brani, postoje institucije koje će da stanu iza njega, u njegovu zaštitu, a nerođeno dete nema te mogućnosti. Ono nema nikakvu zaštitu. Ubiti dete u utrobi isto je kao kada bi vaspitačica u obdaništu ili učiteljica u školi ubila dete koje joj je povereno na čuvanje.

Da li time što odbijate da radite abortuse kršite ustavnu odredbu o pravu “planiranja porodice”?

Ni najmanje. Ponavljam, ni najmanje. Ako je neko vegetarijanac, zašto ga onda na silu terati da kolje nečije prasiće i teliće, da bi to neko jeo?! Uvek ima ljudi koji nisu vegetarijanci i koji prihvataju da to rade. Postoji nešto što se zove sloboda savesti. Jugoslavija je još 1948. godine potpisala Deklaraciju o pravima čoveka, gde se pominje sloboda savesti. Moja savest je da ne želim i neću da ubijam. Ako vojnik može da služi vojsku u civilu, da ne uzima pušku u ruku, zašto i ja ne mogu da obavljam sve svoje poslove, samo da ne radim abortuse!? Da ne ubijam nerođenu decu. To je moja sloboda savesti.

To doživljavate kao greh?

Svako neka to prosudi po svojoj savesti, sam za sebe. Za mene je to ubistvo.

Statistika kaže da su pre ovog rata na 23 do 25 pobačaja bila samo tri do četiri porođaja.

Kakva je danas situacija?

Statistike su veoma čudne. Statistika kaže: ja jedem meso, komšija jede kupus – u proseku mi jedemo sarmu. Međutim, ipak, statistika nešto kaže. A kaže da se nešto jede. Isto tako, statistika kaže da ima pobačaja. Po jednoj statistici, taj broj je veći, a po drugoj, manji. Po mom iskustvu, pre rata na 23 do 25 pobačaja bila su tri do četiri porođaja. Sada je to još gore. Prema mom saznanju, na 25 pobačaja dolazi samo jedan porođaj.

Po relevantnim prognozama, ako se nastavi ovakav trend nataliteta, odnosno mortaliteta, Srbi će za 20 godina u Srbiji biti nacionalna manjina, a za 150 godina mogla bi da ih zadesi sudbina Maja, Inka, Hazara…

Prema zvanično objavljenim podacima, u 1993. godini, od 100 rođene dece, 36 su Srbi a 64 nesrbi. Šta to praktično znači? Kad, kroz dvadeset godina, ta deca stasaju i, 2013. godine, stanu u regrutni stroj, od njih 100 samo 36 biće Srbi! Već samo to znači propast Srbije. Po drugim podacima, koje iznosi profesor dr Marko Mladenović, već 2009. godine u Jugoslaviji će biti potpuno isti broj Srba i Albanaca, s tim što će Albanci imati mladu, snažnu, genetski sposobnu populaciju, populaciju sposobnu da se razmnožava, a mi Srbi imaćemo populaciju sastavljenu najviše od baba i deda, koji genetski nisu sposobni, tako da ćemo ubrzo postati nacionalna manjina u svojoj zemlji Nemanjića.

Više puta obraćali ste se Sinodu Srpske pravoslavne crkve zahtevom da se zabrani crkveno činodejstvovanje (recimo, venčanje, sečenje slavskog kolača…) onim vernicima koji su počinili utrobno čedomorstvo. Na kakav prijem je naišao taj vaš zahtev?

Do sada, na to zvaničan odgovor nisam dobio, sem jednog nezvaničnog zapisnika i mišljenja jednog čoveka koji nije svešteno lice. Po crkvenim kanonima, jasno se kaže da onaj koji je uradio utrobno čedomorstvo, kao i osoba kojoj je urađeno utrobno čedomorstvo, isključuju se na deset godina iz Crkve. Predlagao sam da se ne postupi tako sa narodom koji je obezbožen i ne zna šta znači abortus, za razliku od naroda u Grčkoj, koji to odlično zna. Da se, jednostavno, primeni najblaža forma – da se ukine pravo na sečenje slavskog kolača. To je crkveno-narodni običaj, koji ne spada u Svetu tajnu. Međutim, odgovor na to nisam dobio. Kad skrenem pažnju da se ta i ta osoba venčala u crkvi, a prethodno je obavila abortus, dobijem odgovor: “A odakle bi to sveštenik trebalo da zna?!” Na to ja uzvraćam pitanjem: “Kako se može desiti da pastir ne zna koja mu je ovca crna, a koja bela?!”

311555 2203105571405 50334615 n Ubio sam celo Smederevo!

Meni zakon daje pravo da radim abortuse, ali ako sam hrišćanin-pravoslavac, ja na to nemam pravo. Međutim, kod nas se za hrišćanina i pravoslavca prihvata i onaj ko radi abortuse, ko od tih para puni svoje džepove. Privatna praksa cveta. Kažu da nemamo pravo da kaznimo celu porodicu. Ali, porodica je ta koja uživa sve blagodeti, zato što njen jedan član obavlja utrobno čedomorstvo. Takva porodica zna otkud joj takav standard, koji je pet, šest… trideset ili sedamdeset puta veći nego kod običnih ljudi. Dakle, ta porodica to dozvoljava.

Mislite da vera zaista može da utiče?

Nekad se odlično znalo da je abortus greh. Da se o povratku u Crkvu žene, koja je uradila abortus, odlučivalo posle deset godina, na osnovu njenog pokajanja. Danas se o tome ne zna. Žene ne shvataju da je to greh. Imao sam slučaj jedne žene koja je došla kod mene da joj uradim abortus. Odvraćao sam je, jer sam znao da ima samo jedno dete. Ona je, ipak, otišla na drugo mesto. Kasnije je došla kod mene na kontrolu. Pohvalila se kako je dobro prošla. Kaže da je to zato što se pričestila. Kaže: “Kad sam se vraćala sa abortusa, naiđemo muž i ja na jednu crkvu. Velim mužu ‘ajde da svratimo u crkvu, kažu babe, valja se. Uđemo, unutra neki red. Stanemo i mi. Pitam šta čekaju. Pričešće, kažu. Pričestim se i ja.” Pitam: “Jeste li se ispovedili?” “Ne. Zar i to treba?” – pita ona. “Treba”, velim. “Ja to nisam znala, a vidite da mi je baš lepo pomoglo pričešće.” Eto tako, ta žena pojma nema šta znači pričešće, da ono ide posle posta, ispovesti… Ona o tome pojma nije imala.

Otkud takav odnos Crkve, kad u Božićnoj poslanici, za 1995. godinu, koju su potpisali svi crkveni velikodostojnici, sa patrijarhom Pavlom na čelu, piše da je “čedomorstvo vapijući greh pred Bogom”?

Piše. Ali, praksa je takva da ja nisam dobio nikakav odgovor, niti mi je omogućeno da o tome govorim na Teološkom fakultetu. Jeste, Sveti sinod je dao nalog Teološkom fakultetu da mi se omogući da održim predavanje, nekoliko puta. Ali, predavanja nisu održana! Jedno je rečeno, a praksa je nešto sasvim drugo!

Šta je vaš recept za izlečenje od “bele kuge”?

Prvo, da se obožimo. Ali, na tome ne treba da radi samo Crkva, nego svi. Drugo, da shvatimo da mi ne živimo samo za ovaj današnji trenutak, nego da živimo za svoje potomke, kao što mi živimo životom svojih predaka. Mora se promeniti i shvatanje muškarca, da on shvati da ne treba da se ponaša kao neki kabadahija čija će se muškost pokazivati tako što će u što kraćem vremenskom periodu imati što više seksualnih odnosa sa što više žena. Muškost se ogleda u broju dece koju čovek vaspita i izvede na put.

U cilju sprečavanja “bele kuge” kod Srba predlažem da se omogući sloboda nastupa u masmedijima, ne samo onima koji su za izumiranje srpskog naroda, već i onima koji se protiv toga bore. Zatim, uspostavljanje komisije za prekid trudnoće, onakvih kakve su bile pre onog famoznog Ustava iz 1974. godine, koja će sprečavati ekstremne i neopravdane abortuse. Takođe, neophodno je prestati da se od porođaja pravi bauk (ako, recimo, na početku filma vidite trudnicu, znajte sigurno da ona na kraju filma umire na porođaju)…

Života nema bez rađanja, pa ni Srba!

Jovan Janjić / Srbi na okup

 


# abortus Stojan Adašević
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima