Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Evo kako je propala proizvodnja i industrija u Srbiji

rss

30.12.2014. Nikola Vrzić, Pečat

Pre 33 godine, 1981, u Srbiji je bilo proizvedeno 41.590 traktora; 30 godina kasnije, 2011, proizvedeno ih je 1.736. Te 1981. godine, koja inače ni po čemu nije bila naročito produktivna ili izuzetna, proizveli smo i 202 hiljade bicikala i 1.843 vagona; 2011. godine, nijedan bicikl i nijedan vagon.

imt

Osam hiljada tona kvasca iz 1981. pretvorilo se u nula kilograma 2011, 791 hiljada tona proizvedenih fosfornih đubriva spala je na samo 5,7 tona, preko dve milijarde cigala i blokova svelo se na tek pola milijarde u 2011, a nijednu mašinu za građevinarstvo te 2011. nismo napravili, spram 30 hiljada tona tih mašina 30 godina ranije, i da ne nabrajamo dalje, još je mnogo toga sličnog što bi se dalo nabrojati na ovako neveseo način.

A sve u svemu, uz tek nekoliko usamljenih izuzetaka u vidu povećane proizvodnje sira, sokova, čarapa, guma ili džemova u odnosu na 1981. godinu, već i iz ovih nekoliko podataka postaje poprilično jasno zašto i kraj ove, 2014. godine, koja se ne razlikuje mnogo od 2011, dočekujemo slupani o perspektivu hroničnog ekonomskog beznađa, sa stopom registrovane nezaposlenosti koja je neugodno blizu trećini radno sposobnog stanovništva (28,9 odsto, prema najsvežijem Biltenu javnih finansija, publikaciji srpskog Ministarstva finansija) sa zjapećom rupom u budžetu i nestašicom novca za penzije, sa velikim spoljnotrgovinskim deficitom i nemilosrdno rastućim spoljnim dugom…

SANKCIJE I BOMBE

Ipak, kako smo dospeli u ovu situaciju? U kojoj ne možemo da proizvedemo onoliko koliko nam je potrebno da se uposlimo i da zaradimo za sve što je jednoj državi potrebno. Već, namesto toga, moramo da se zadužujemo sve dublje i dublje, ostajući pritom sposobni samo da te dugove redovno servisiramo, reprogramiramo i refinansiramo, i trajno nesposobni da izađemo iz tog začaranog trougla duga, nemaštine i besperspektivnosti.

Kako je, dakle, Srbija deindustrijalizovana? To je ključno pitanje, jer, ako ne proizvodimo, ne možemo ni da zaradimo ni da imamo posla, pošto ne možemo baš svi da radimo u državnoj službi ili po kafićima i kladionicama. Kako ćemo videti, na deindustrijalizaciji Srbije se temeljno i prilježno radi već, evo, dugih četvrt veka naših života, pri čemu, to što se radi – ne radi se samo našim životima koji protiču u uzaludnom iščekivanju bolje sutrašnjice već i čitavoj državi; ekonomska zavisnost ide podruku sa političkom, jedna drugu podupiru i produbljuju, a čitav proces, kako može da se vidi i iz primera vranjskog „Simpa“, o kojem govorimo u sklopu „Pečatovog“ istraživanja uzroka i posledica propasti srpske ekonomije, preti da proizvede i zlokobno ozbiljne pretnje po državu i naciju, čiji rubni delovi nužno ostaju pusti s pustošenjem sposobnosti Srbije da radi i zaradi…

U svemu tome je pomoć naših zapadnih prijatelja i primetna i neporeciva. Tokom devedesetih godina pokušavali smo da se odupremo onome što su nam namenili, posle toga smo u tome počeli da saučestvujemo, a efekat i jedne i druge strategije jeste ovo u čemu živimo danas. Tobože demokratska, a uistinu neoliberalna tranzicija pokazala se kao nastavak onoga što nam je rađeno sankcijama i NATO bombama. Preterujemo? Ne, nego brojke to jasno saopštavaju: obim industrijske proizvodnje 2012. godine bio je niži od proizvodnje 1999. godine, u kojoj nas je NATO bombardovao 78 dana.

I zdrav razum i surove cifre pokazuju da je krah srpske ekonomije, početak ekonomije deindustrijalizacije Srbije, započeo raspadom Jugoslavije i uvođenjem sankcija međunarodne zajednice. Značajan pad industrijske proizvodnje u Srbiji, zabeležen već 1991. godine u odnosu na prethodnu, govori o uticaju raspada bivše Jugoslavije, smanjenja tržišta i kidanja veza u državi koja je prestala da postoji. Najdrastičniji pad, međutim, nastaje uvođenjem sankcija čiji su idejni tvorci naši zapadni, evroatlantski prijatelji, tako da je 1993. godine obim industrijske proizvodnje spao na samo 41,3 odsto proizvodnje iz poslednje relativno mirne, 1990. godine. Rast, i to ozbiljan, čak i u ovako mirnodopsko vreme, a kamoli u ono ratno i sankcionisano, počinje već 1994. godine (24. januara 1994. uveden je deda Avramov dinar) i do 1998. godine dostići će 52,7 odsto obima iz 1990.

1999, međutim, NATO bombardovanje Srbije, kao sledeća faza deindustrijalizacije naše zemlje. Tri petine NATO ciljeva bili su civilni objekti. Oštećeno je i uništeno 89 industrijskih postrojenja, 120 energetskih, 128 privrednih objekata, 357 infrastrukturnih… Obim industrijske proizvodnje spao je na svega 39 odsto proizvodnje iz 1990. godine. Šteta od NATO bombardovanja procenjivana je različito, ali se svakako meri desetinama i desetinama milijardi američkih dolara; Mlađan Dinkić tvrdio je da je reč o trideset milijardi, tadašnje vlasti izvele su računicu po kojoj nam je NATO, svojim bombama, ukrao 100 milijardi dolara.

PRIVATIZACIJA PLjAČKOM

Usledila je obnova zemlje, koja nije bila samo propagandni trik jer je obim industrijske proizvodnje 2000. povećan, sa spomenutih 39 odsto 1999. godine u odnosu na 1990. godinu, na 43,3 odsto, ali je usledila i petooktobarska revolucija, koja nas je pomirila sa dojučerašnjim neprijateljima, otklonila neposrednu ratnu opasnost, ukinula sankcije, vratila u međunarodnu zajednicu i raspalila nade da ćemo uz pomoć zapadnih prijatelja ubrzo početi da živimo onako kao što žive oni. Pokazalo se, međutim, da nam od pomoći takvih prijatelja nije mnogo bolje nego što nam je bilo dok su nam bili neprijatelji. Usledila su, naime, gašenja razvojnih srpskih banaka, privatizacija Srbije, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, em-em-efovska politika fiskalne konsolidacije, i Srbija je 2012. godinu – a nije bolja ni godina koja je na izmaku – završila sa industrijskom proizvodnjom koja je po obimu iznosila 38 odsto proizvodnje iz 1990. godine. Odnosno, bila je za čitav procenat niža nego ratne 1999. godine.

Kako je moguće da posle skoro decenije i po mira proizvodimo (radimo, zarađujemo) čak i manje nego što smo proizvodili u ratu? Mirnodopski udruženi zločinački poduhvat protiv srpske ekonomije, koji se eufemistički naziva tranzicijom i EU integracijom, sprovodi se uz manje buke i mnogo više laži nego u vreme rata i sankcija, i u tome leži tajna njegovog uspeha.

Privatizacija je u Srbiji, na način na koji je počela da se sprovodi 2001. godine i uz sve posledice koje su iz takvog načina proistekle, a o njima u nastavku ove kratke istorije srpske ekonomske propasti, dakle ta je privatizacija u Srbiji sprovedena uz „snažnu podršku Svetske banke i njenih eksperata“, kako se na sednici Skupštine Srbije 21. juna 2001. (neoprezno) pohvalio tadašnji ministar za privatizaciju Aleksandar Vlahović. Posledice njihovog učinka? Kako navodi studija „Efekti privatizacije u Srbiji“, koju je izradilo zvanično državno telo, Socijalno-ekonomski savet Republike Srbije, „skoro cela društvena privreda Republike Srbije u periodu 2002. do 2011. prodata je za bednih 2,6 milijardi evra“.

Ali nije taj podatak najgori. Jer, pokazuje ista studija, „u industriji je 75 odsto radnika u privatizovanim preduzećima ostalo bez posla“, a „dovedeno je oko 20 odsto novih radnika, tako da je ukupan broj radnika prepolovljen“. Štaviše, čak „trećina preduzeća je neuspešno privatizovana i vraćena u državno vlasništvo“. I čak ni to nije sve jer je pre godinu dana Međunarodni konzorcijum za istraživačko novinarstvo izašao sa podatkom da je tokom privatizacije iz Srbije, preko of-šor firmi, između 2001. i 2010. godine izneta neverovatna 51 milijarda dolara. Kako je objasnio Majkl Hadson, urednik u ovom novinarskom konzorcijumu, društvena preduzeća kupovana su bagatelno, njihova vrednost je ispumpavana, i „zbog takve prakse, mnoga privatizovana preduzeća u Srbiji su propala“. A sva je ta pljačka bila omogućena jer je, rekao je Hadson, „u Zakonu o privatizaciji“ – onom zakonu koji je donet uz „snažnu podršku Svetske banke i njenih eksperata“ – „bilo mnogo pravnih praznina“… Za kraj priče o privatizaciji, još jedan Hadsonov podatak, koji daje nešto širu sliku nego citirani izveštaj Socijalno-ekonomskog saveta Republike Srbije: „Skoro dve hiljade, od 3.017 državnih preduzeća koja su privatizovana između 2001. i 2011. godine, obustavilo je rad, potonula su u stečaj ili su na ivici zatvaranja.“

KRAĐA RAZVOJNIH BANAKA

Uporedo s tim, ostali smo i bez važnog sredstva za razvoj domaće ekonomije. U boj za oporavak srpske privrede – ako se uopšte taj boj poveo kada je počela srpska tranzicija u krah svih nada da će nam biti bolje – krenuli smo tako što smo bacili oružje koje smo imali i onda goloruki krenuli u juriš na tenk. Početkom 2002. godine, naime, uveden je stečaj u četiri najveće domaće banke, Beobanku, Investbanku, Jugobanku i Beogradsku banku. I kao u slučaju Zakona o privatizaciji, i tada je Svetska banka poručila da ona „i sve druge međunarodne finansijske institucije“ – dakle, MMF – „podržavaju veoma hrabru odluku“ o pokretanju stečaja u ovim bankama.

Problem je u tome što su ove četiri banke bile razvojne banke – domaću su privredu kreditirale sopstvenim sredstvima i po veoma povoljnim, netržišnim kreditima s niskim kamatama i dugačkim periodima otplate, zbog čega su mogle da budu motor razvoja domaće privrede; nepovoljni krediti s visokim kamatama kakve nude (strane) komercijalne banke, kojima treba pridodati i em-em-efovski previsoku referentnu kamatnu stopu Narodne banke Srbije, nasuprot tome, predstavljaju omču oko vrata za razvoj bilo kakve privredne aktivnosti – i što ove četiri banke uopšte nisu morale da budu zatvorene. Kako to? Pa, tadašnji ministar finansija Božidar Đelić poručivao je preko državne televizije: „Dalje poslovanje ovih banaka bilo je opasno za čitavu naciju, jer se njihovi gubici mere milijardama maraka, i ma koliko ova odluka bila teška, ona je morala da se donese kako bi se održala stabilnost države.“ Izveštaj iz 2008. godine državne Agencije za osiguranje depozita – naslednice Agencije za sanaciju i likvidaciju banaka koja je četiri banke i gurnula u stečaj – Đelića i sve ostale njemu slične uteruje u ozbiljnu laž.

 

Pre svega, dugovanja ovih banaka uopšte se nisu merila „milijardama maraka“ – spominjao je Đelić i konkretnu cifru od 8,5 milijardi maraka – već su, ukupno, iznosila oko dva i po puta manje, nešto preko 1,7 milijardi evra. Pritom, u tu su cifru uneta i priznata dugovanja, ali i ona koja su pred sudom bila osporena, a primer Jugobanke, koji pokazuje da je u sudskim sporovima do 2007. godine poveriocima dosuđeno tek 235,6 hiljada evra, a u korist banke čak 9,9 miliona evra, uverljivo pokazuje koliko je ona cifra od 1,7 milijardi evra bila prenaduvana.

I još, dok smo još kod dugovanja ovih banaka, tu je i činjenica da je sama država Srbija bila najveći poverilac ovih banaka. A nasuprot tim dugovima, kako je pokazao ovaj izveštaj, četiri banke su imale i potraživanja; priznatih, neosporenih potraživanja bilo je gotovo 670 miliona evra, tj. skoro 40 odsto onog njihovog duga u koji su uračunata i priznata i osporena dugovanja. Uz to, ukupna potraživanja ove četiri banke, dakle i osporeni i neosporeni novac koji im je dugovan, iznosila su čak 6,72 milijarde evra, to jest, skoro četiri puta više od njihovog ukupnog duga, i stvarnog i potencijalnog. Što će reći da nikakvog ekonomskog rezona za bacanje (sve) četiri razvojne banke u stečaj Srbija nije imala, i da je to učinjeno sasvim (zlo)namerno. A to su, kao „veoma hrabru odluku“, podržali i Svetska banka i MMF…

I tako popljačkani i pozatvarani kroz privatizaciju, i pride obogaljeni zatvaranjem razvojnih banaka srpske ekonomije, dočekali smo 2007. i 2008. godinu, u kojima smo umalo dosegli nivo industrijske proizvodnje iz 1998. godine (50,7 odsto u odnosu na 1990, naspram 52,7 odsto iz 1998. godine) a posle toga je usledio spomenuti sunovrat ispod nivoa u godini bombardovanja Srbije. Tom sunovratu je nesumnjivo doprinela svetska ekonomska kriza, ali isto tako nema mesta sumnji u doprinos Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, koji smo potpisali 2008. godine i jednostrano počeli da ga primenjujemo 1. januara 2009. godine.

Zašto? Zato što smo ovim sporazumom (sukcesivno) ukinuli carine i druge zaštitne barijere za proizvode iz Evropske unije, čime je naša, prethodno opljačkana i obogaljena ekonomija, postala sasvim izložena nemilosrdnoj konkurenciji iz EU; da, pravila igre su izjednačena na tržištu, koje ima iste zakone za sve, ali zapravo smo se time stavili u poziciju boksera pero lake kategorije koji je gurnut u ring sa protivnikom iz superteške kategorije, ili petlića „Čukaričkog“ u meču protiv prvog tima „Barselone“… Rezultati ovakvih mečeva, kada bi ih bilo, bili bi jednaki rezultatu koji je u istovetnom sudaru ostvarila laka srpska ekonomija. Uostalom, o kakvom je sudaru i mogućim posledicama reč, rečito svedoči i okvir „Damping sirom“.

I na sve to nam MMF, Svetska banka i ostali usrećitelji sad nameću mere fiskalne konsolidacije, to jest mere štednje i kresanja plata i penzija, koje će očigledno smanjiti ionako malu kupovnu moć ovdašnjeg stanovništva, a to neće pogoditi ni „Nestle“ ni „Boš“ ili „Simens“ već domaće proizvođače, koji se prvenstveno oslanjaju na prihode sa ovdašnjeg tržišta. A to će pak voditi gašenjima onih postrojenja koja takvu borbu ne mogu da izdrže, i daljoj deindustrijalizaciji Srbije, i većoj nezaposlenosti, i većoj rupi u budžetu, i većoj potrebi za inostranim kreditima koji će popuniti tu rupu, i političkim uslovima koji idu uz te kredite…

Svi ovi događaji zbog kojih smo ostali dezindustrijalizovani – od sankcija i bombardovanja do mera štednje – mogu imati, i imaju, i svoja različita neposredna obrazloženja. Činjenica je, ipak, da se svi redom, direktno ili indirektno, mogu povezati sa našim zapadnim prijateljima, kao njihovim neposrednim izvršiocima ili makar inspiratorima.

E, sad, ako cilj ovih naših prijatelja – ili: jedan od ciljeva – nije i deindustrijalizacija Srbije, oni bi sada morali da Srbiji pomognu da se reindustrijalizuje, ili da, makar, njenu reindustrijalizaciju ne ometaju. Međutim, imajući u vidu primere poput zahteva za privatizacijom Komercijalne banke ili zahteva za ukidanjem državnih subvencija domaćoj privredi – što traži Evropska komisija u ovogodišnjem Izveštaju o napretku Srbije, zato što se time narušava spomenuto načelo slobodnog i otvorenog tržišta – dolazimo do zaključka da reindustrijalizaciju Srbije oni, zapravo, ne žele, a time i do osnovane sumnje da na deindustrijalizaciji Srbije uporno i prilježno sve vreme i rade. I to nije nikakva teorija zavere, već nešto sasvim logično: nije njima u cilju da razvijaju i potpomažu našu privredu i time je učine konkurentnom sopstvenim privredama, već im je cilj da sopstvenim privredama steknu nova tržišta, jeftinu radnu snagu i sirovinsku bazu. A to smo mi.

Pri svemu tome, naravno, nikako se ne sme smetnuti sa uma i doprinos koji su ovdašnji tajkuni dali uništavanju srpske ekonomije. Njihovo pogubno delovanje posebna je priča. Ali priča koja je neraskidivo povezana sa ovom, jer tajkuni ne bi mogli da rade ono što su nam uradili da nisu imali podršku državne vlasti, a te su pak vlasti imale stabilnu podršku naših zapadnih prijatelja kad god su nešto radile protiv naše države i naših interesa, od Kosova do ukidanja naše vojske i industrije…

I na kraju, ima li spasa srpskoj ekonomiji? Očigledno da ne, ne dok god je ovakvog političkog i ekonomskog sistema, u kojem zapadni prijatelji pozdravljaju hrabre odluke ovdašnjih vlasti što po pravilu udaraju isključivo po našem džepu, narodu i državi. Uostalom, da je u takvom sistemu napredak moguć, za ovih 14 godina naše tranzicije i zapadnih pohvala udarcima po našim džepovima i državi, dosad bi ga već i bilo.

Damping sirom

„Pečat“ je došao do dopisa koje su srpskim ministarstvima privrede i trgovine i Kancelariji za evropske integracije krajem novembra uputili „Mlekoprodukt“ i „Imlek“. Dopisi govore i o konkretnom problemu koji bi mogao da ima ogromne lančane posledice, a istovremeno ilustruju i situaciju koju je proizveo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom.

U svojim dopisima obe industrije mleka i mlečnih proizvoda upozoravaju nadležne na problem koji nam, sada ubrzan krizom u Ukrajini i sankcijama Rusije prema proizvođačima hrane iz EU, stiže iz Evropske unije. U najkraćem, navodi se da su „na tržištu Republike Srbije, pored domaćih, zastupljeni i proizvođači iz Evropske unije“, a „jednostavnom analizom uočeno je da su cene mleka i mlečnih proizvoda, a naročito cene sireva, mleka u prahu i maslaca, koji su proizvedeni u zemljama Evropske unije, nerealno niske, odnosno dampinške.

Primera radi, ove cene u zemljama EU su niže od cene sirovog mleka koje je potrebno da se ti proizvodi naprave“. Pa se ređaju konkretni primeri, koji ovu tvrdnju i dokazuju; recimo, za proizvodnju kilograma gauda ili edam sira potrebno je 9 do 9 i po litara sirovog mleka koje se u EU plaća 0,365 evra po litru, što znači da je minimalna cena proizvodnje kilograma spomenutih sireva 3,285 evra. A ti sirevi se sad nude po ceni od 2,5 do 2,65 evra po kilogramu, dok je cena proizvodnje takvog sira u Srbiji – bez ikakve zarade, samo sirovina plus troškovi prerade – 4,02 evra po kilogramu. „Kao što je opštepoznato“, navodi se u dopisu „Imleka“, „kriza u Ukrajini i embargo Ruske Federacije na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Evropske unije stvorili su zalihe robe koja se po dampinškim cenama preusmerava na srpsko i druga tržišta. Razlike u ceni postoje usled većih subvencija, dodatnih olakšica, odšteta i drugih pogodnosti koje EU daje svojim proizvođačima.“

Ovakva situacija, koje ne bi bilo da nema SSP-a i ukinutih carina na proizvode iz EU, preti da poremeti ne samo našu industriju mleka i mlečnih proizvoda već i neposredne proizvođače mleka, a samim tim je ugrožen i stočni fond.

Treba dodati i da SSP, i pored svih svojih pogubnih mana, sadrži i mogućnost preduzimanja antidampinških mera za zaštitu domaćeg tržišta i proizvođača, što nas pak dovodi do pitanja postojanja političke volje da se zaštiti ono malo industrije koje nam je još ostalo. U svakom slučaju, na potezu je država.

 


# nezaposlenost Mlađan Dinkić NATO industrija proizvodnja Di Propala industrija Svetska banka Božidar Đelić nato bombardovanje
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima