Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Naši dani

rss

06.08.2014. Vladislav Petković Dis

- PESMA KOJU BI OVOM NARODU TREBALO PUŠTATI UZ HIMNU, DOK SE NE OPAMETI -

Na Nacionalnoj akademiji ''Srbijo pamti'' održanoj povodom 10 godina NATO bombardovanja Srbije, srpski glumac Goran Sultanović kazuje pesmu Naši dani, Vladislava Petkovića Disa. Pesma je nastala 1910 godine.

Vladislav Petković Dis: NAŠI DANI

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig'o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali, 
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti, 
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune, 
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesimo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše, 
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore, 
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova 
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji 
K'o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje, 
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k'o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane, 
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al' kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

1910.
 
 
VLADISLAV PETKOVIĆ - DIS
                                  (1880-1917)
 

Vladislav Petković Dis (10. mart 1880, Zablaće kod Čačka - 16. maj 1917, kod Krfa), pesnik. Veliki srpski pesnik i rodoljub. Radio kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vreme Prvog svetskog rata prebegao je u Francusku. Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće nemačka podmornica kod Krfa i on biva potopljen.

U sedmom razredu gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pesmu "Na prozoru sveća gori" i to na nemačkom jeziku koji jedva da je sricao. 

Visok i mršav, poduže kose i sasvim neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara, svojim dvema zbirkama poezije, zaslužio je mesto u skoro svim antologijama srpske poezije.

U braku je bio sa Hristinom-Tinkom, mladom i lepom poštanskom službenicom, koju je odmah smestio u svoje stihove. Brak su sklopili na jutrenju u staroj Markovoj crkvi. Ona je, kasnije, o tome ovako svedočila:

- Venčanje? Bilo je za anegdotu, mada se preteruje, naročito ono sa prstenom. Ja sam prsten bila zaboravila, a bez njega se nije moglo, pa je Disova sestra otrčala da ga donese. Doduše, kum je nudio alku od kišobrana, ali je pop objasnio da prstena mora biti...

Veoma privržen porodici, ali i prijateljima, Dis će jednom reći:
- Za četiri godine braka nismo četiri puta sami, bez gostiju, ni ručali ni večerali.

Na svet je došlo i njihovo dvoje dece, Gordana i Mutimir, ali i ratovi, balkanski i svetski, rastanak...

Dis je pesnik iracionalnog, on slike nalazi u podsvesnom. Pesnik je sumornih raspoloženja i čak očaja, njegov je izraz setan i muzikalan. Jovan Skerlić ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među najbolje srpske pesnike nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i pored izvesnih jezičkih nebrižljivosti.

Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija". Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.

Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klikćući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u celini te da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.


# Di
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima