Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

DEČKO IZ POSLEDNjE KLUPE – Miris srednje klase

rss

25.11.2022. Časlav Vasiljević

Drama „Dečko iz poslednje klupe“ savremenog španskog pisca Huana Majorge, u režiji Tijane Vasić i izvođenju ansambla Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina, prikazana je treće večeri na Festivalu prvoizvedenih predstava u Aleksincu

DEČKO IZ POSLEDNjE KLUPE – Miris srednje klase

Sintagma „miris srednje klase“ je uzeta za naslov samo zato što je „poetskija“ od, na primer, „priče u priči“ koja bi takođe odgovarala onome što je prikazano u pozorišnoj predstavi „Dečko iz poslednje klupe“, koja je, kao treća po redu, izvedena na festivalu PIP u četvrtak, baš u terminu kada je naša reprezentacija „tražila novi identitet srpskog fudbala“. Uprkos tom „istorijskom događaju“ u velikoj sali Doma kulture okupilo se dvestotinak gledalaca, među kojima je bilo i nekoliko nas kojima u dokumentima piše Pol: M. 

Šalu na stranu, vredelo je odgledati ostvarenje zrenjaninskog pozorišta iz više razloga. Krenimo redom:

Dramu je napisao savremeni španski pisac Huan Majorga, po njenim motivima je snimljen i film „U kući“ (Dans la maison), za potrebe izvođenja u Zrenjaninu prevela ju je na srpski jezik Bojana Kovačević Petrović, a njeno izvođenje je omogućila Amdasada Španije u Beogradu. O motivima za izbor i poimanju ovog dela mlada rediteljka Tijana Vasić, koja je prisustvovala predstavi u Aleksincu i učestvovala u razgovoru posle predstave, kaže: 

„ Veoma mi je zanimljiva činjenica koliko je savremenog čoveka počelo sve više da intrigira šta drugi rade „iza zatvorenih vrata”. Tome je uveliko doprinelo to što živimo u vremenu ekspanzije rijaliti programa. Upravo taj sveprisutniji voajerski momenat me je i privukao drami “Dečko iz poslednje klupe”, priči o malom voajeru koji u potrazi za bliskošću i pripadanjem na manipulativni način, kroz sastave koje razmenjuje sa profesorom, ulazi u tuđe živote i postaje rendgen jednog društva. Kroz tu igru mentorstva između profesora i učenika, koja me umnogome podseća na onu između Salijerija i Mocarta, u ovom delu se veliča stvaralački proces i književnost, ali i opominje na odgovornost koju autor ima prema drugima nasuprot njegovom stvaralačkom impulsu i ličnim pitanjima i problemima. Komad pre svega govori o odgovornosti i etici pojedinca na određenoj poziciji moći, u ovom slučaju odgovornosti profesora, za koju se u današnjem društvu zaboravlja da pored obrazovne ima i vaspitnu funkciju. On takođe upozorava na odgovornost pojedinca koji treba da poštuje određene granice i norme normalnog ponašanja. S obzirom na to gledalac predstave “Dečko iz poslednje klupe” može očekivati da će svedočiti procesu uništenja privatnosti, normalnosti i etike, čime se otvara večito pitanje „književnost kao prokletstvo ili spas”.

U stvari, drama je, kako se to najčešće kaže, višeslojna. 

Prvi, rekli bismo površinski, sloj je voajerstvo koje je imanentno svakom ljudskom biću, u manjoj ili većoj meri. Razlika je samo u nijansama. Da li se upražnjava iz puke radoznalosti, popunjavanja subjektivne praznine karakteristične za gledaoce rijaliti programa („eno, ima i gorih od mene“) ili pak iz kriminogenih razloga i zloupotrebe.

Drugi sloj bi bio sociološko-psihološke prirode ili oslikavanje tzv. srednje klase, gde se vidi da iza prividnog sjaja, raskoši, blagostanja… zapravo zjapi praznina, duhovna pre svega, a nakon gubitka izvora prihoda i materijalna. 

Treći sloj bismo mogli nazvati etički principi u stvaralačkom činu. Ovaj elemenat je, po skromnom mišljenju ovog hroničara, kičma predstave. Oko te „priče u priči“ se međusobno sukobljavaju ili prožimaju etički i estetski motivi u predstavi. Ona (priča) nastaje tako što profesor književnosti, kroz pismeni zadatak,  uočava da jedan učenik ima dara za lepo  i sadržano pisanje, uz korišćenje efektnih, stilski uobličenih izraza, poput „miris srednje klase“, „igra bosih nogu“ i sl.  Profesor motiviše učenika da nastavi sa pisanjem i prihvata se mentorske uloge. Učenik pak, budući da potiče iz „druge priče“, odnosno disfunkcionalne porodice (izraz koji se danas koristi kao eufemizam za razorenu porodicu), ima svoje razloge. Njegov motiv je dečačka radoznalost i želja da se spozna „šta je iza zavese“ te, njemu daleke, srednje klase. Zahvaljujući školskom drugu kome je potrebna pomoć iz matematike, on uspeva da „uđe“ u porodicu i da, kao u novinskom feljtonu, razotkriva deo po deo odnosa koji vladaju… To traje sve do trenutka kada učenik ulazi i u profesorovu porodicu, tada pucaju dotadašnji odnosi, a na površinu izbijaju sva ona pitanja etičke prirode koje je potencirala rediteljka predstave.

Predstava kao celina pokazuje da nisu samo „velike  teme koje menjaju svet“ potrebne da bi se napravila dobra predstava. Ova predstavlja lepo „upakovan“ sadržaj sa optimalno zastupljenim svim elementima dramskog izraza, dobro podelom, kvalitetnom muzičkom podlogom, rečju – lepa predstava. Glumci, uključujući i dva „juniora“, su pružili soj maksimum, na zadovoljstvo publike.

Uloge su tumačili: Daniel Kovačević (Herman), Sanja Radišić (Huana), Nikola Mijatović (k. g, Klaudio), Dejan Karlečik (Rafa stariji), Milan Kolak (Rafa mlađi) i Nataša Ilin (Ester). Dramaturgiju potpisuje Aleksandra Jovanović, scenografiju Mina Miladinović, kostimografiju Blagovesta Vasileva, a kompoziciju Ana Krstajić.

Sledeća na programu festivala je predstava Kraljevačkog pozorišta „Fleke“, na tekst Tijane Grumić i u režiji Juga Đorđevića.

Foto: Stefan Živković

 

 

 

 

 

 

 


# Centar za kulturu i umetnost festival Festival prvoizvedenih predstava Tijana Vasić Dečko iz poslednje klupe Toša Jovanović
@cekulaleksinac @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima