Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Zašto si branio drvo?

rss

03.10.2013. Željko Ivanji

„Ministarstvo ukazuje da je stari hrast ujedno i zapis, a da su zapisi "sveta stabla" u narodu, gde postoji običaj da se ne smeju seći grane i na bilo koji drugi način uticati na njegov rast i razvoj.“

Zašto si branio drvo?

Bilo jednom jedno drvo, bio jednom jedan put. Drvo je bilo staro stotinama godina, kažu pola milenijuma i više, a put je prolazio pored njega. Bilo je hlad za putnike namernike, crkva za vernike u smutna vremena, kada crkve nije ni bilo, mesto sastanka, mesto badnjaka. Mnogi su se molili ispod njega za sebe, sebi najbliže, za zdravlje, za ljubav, za srećan put. Mnogi su se ispod njega poljubili i ugovarali sastanke. Mnoge su se vojske ispod njega sastajale. Bio je simbol sreće, simbol vere ali i tuge. Grane su čak i ponele neke glave, koje su same sebi presudile. Mnogi su ga kleli, mnogi su mu se radovali. Deca su često nestajala u njegovim krošnjama izgubivši se na trenutak iz vidokruga njihovih roditelja, koji su ih pogledom pronalazili po žamoru i smehu. Pticama je bilo kuća, ljudima je bilo putokaz i odmorište. Šta ovo drvo razlikuje od drugih? To što se našlo prvi put na putu a ne pored puta.

„Ministarstvo je saopštilo da hrast na trasi autoputa Beograd-Preljina nije pod zaštitom države, a da ima "vidne oznake poremećenog zdravstvenog stanja koje vodi ka kraju njegovog životnog veka".“

Zašto drvo nije pod zaštitom države? Zato što je starije od države. Za državu je drvo, drvo za ogrev, drvo za nameštaj, drvo za papir, drvo za pritke, grede, rogove. Od energenta, do građevinskog materijala. Mnogo se drveća danas bori za opstanak, od Amazona do Bulevara kralja Aleksandra. Mnogi su branili drveće, tako da u toj borbi nisam bio usamljen, ali su gotovo svi izgubili  bitku za svoje drvo. Kod mene je sve počelo od Egziperija i njegove ruže i njegovog „Malog princa“. Vaspitavao sam se sam, i dok nisam znao da država postoji, znao sam da će mi društvo praviti „Mali princ“. U pustinji života, sa avionom nasukanim u peščanoj dini, počeo sam kao avanturista, što za državu nije bilo poželjno. Hteo sam da proživim što više, kako bih od života uzeo što više, dok nisam shvatio da je drvo življe od mene. I sam sam sve više dolazio drvetu, jer nisam želeo da ono dođe k meni. Tako sam krenuo na put, na kojem je jedini putokaz bilo drvo. Na putu sam nailazio na one koji nisu mogli da prepoznaju da živim punim životom, često su mi se obraćali sa „hej ti, udrvendečeni“. Kora me je štitila od drugih, lišće je štitilo druge, ali u mojoj hladovini nisu mogli da vide sopstvenu senku, jer senka im je bila jedini dokaz da postoje. Drvetu nije potrebna zaštita države, jer od drugih ga ništa ne može zaštiti. Da li drvo može da živi burno? Ne, iako je svedok burnih događaja, u kojima ne može da učestvuje, vezano korenom za zemlju bez koje ne bi moglo da opstane, baš kao ni država ukoliko nema svoje korene. Neke države su plitko pustile svoj koren, neke dublje, neke su sečene, čak i sistematski razarane. Državu čine teritorija i ljudi, zarobljena i uokvirena zemlja. Ljudi mogu da budu zarobljeni u državi, ukoliko ih neko u nju zarobi, ali drvo je uvek slobodno jer krošnjom dodiruje zvezde.

Država je premrežena putevima, kojima vozimo tako brzo da drvo pored puta i ne stignemo da primetimo. Pobeda nad statičnom i večnom prirodom, prema našoj percepciji, naš put na koji krećemo i sa kojeg se ponekad ne vratimo, taj  put koji  brojimo kilometrima u životu koji merimo godinama, dok drvo godine broji godovima. Samo kada ga posečemo, vidimo koliko ima godina. Ono ih krije, ne da bi prikrilo starost, već nadajući se da nikada neće biti posečeno. Kada je mrtvo, ono nastavlja da živi, menjajući svoj oblik i na kraju naš sanduk je od drveta, dok iz onoga što je od nas ostalo ne izraste ............drvo!

"Mi smo danima o tome raspravljali, razgovarali, pravili razne kombinacije. Našli smo rešenje koje je vrlo jeftino i košta vrlo malo i to će Ministarstvo samo pokriti.“

Koliko nas košta drvo? Onoliko koliko košta naš život, od jeftinog do neprocenjivog. Neko kroz njega ide brže a neko sporije, u svakom slučaju ne pustivši koren. Ali mali broj nas je bio svestan da poneki put treba da stane, kako bi se odmorio pored drveta, osetivši snagu prethodnog milenijuma, i pogledavši u njega, ostao nem nad odrazom sopstvene istorije koju će drvo preživeti.

Dakle, branio sam život koji čini moja i naše zajedničke prošle i buduće istorije, sve dok planetom ponovo ne ovlada drveće, kao nemi svedok prilika koje nažalost nismo iskoristili. Ponekad je teško da se sa tim suočimo, i onda po svaku cenu želimo da uklonimo svedoke. Zar je potrebno da avion prinudno prizemljimo u pustinji, ili autom udarimo u to isto drvo da bismo postali svesni svoje prolaznosti?

Zato sam branio drvo!

Željko Ivanji
 Željko Ivanji


# put
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima