Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Radnici i njihova prava, uranci i protesti

rss

01.10.2013. Miodrag Tasić

Volim što živim u slobodnoj, demokratskoj zemlji u kojoj je malo nezadovoljnih, obespravljenih i poniženih. Nema gladnih, nezaposlenih ili dokonih ljudi koji ne znaju šta će sa sobom. Svi nešto smišljaju, preduzimaju, rade, reklo bi se muljaju. Ispod žita verovatno, ali ko će ga znati!

Radnici i njihova prava, uranci i protesti

Eto, a onaj veliki, lepi svet kome težimo, ona stara Evropa ne zna šta da čini pred silnim izazovima krize,bede, nemaštine...  Prvi maj svet slavi kao praznik rada. Makar veći deo sveta. Međutim, nema tu šta da se slavi i veliča. Radnici širom planete protestuju, traže neka prava, izvikuju parole. Oni još nezadovoljniji hoće i da se tuku. S policijom, gazdama, to jest kapitalistima, lome prozore na bankama, prodavnicama, institucijama. Sindikat, kao legitimni i priznati zaštitnik radničkih prava, vazda nešto zakera, buni se, traži još više i više. I tu nema pardona. Sa sindikatima u modernom kapitalističkom svetu nema šale. Uglavnom im se ispunjavaju zahtevi.

A, mi? Kod nas, rekoh već, sve je potaman. Dok u bednoj austrijskoj prestonici, carskoj Vijeni, odnosno današnjem Beču, sindikat u protesnu šetnju povede sto hiljada nezadovoljnih i gladnih radnika, u lepom i bogatom Beogradu ovdašnji sindikat jedva sakupi sto pedeset znatiželjnika! Moguće s jedne strane da je samo toliko i nezadovoljnika u prestonom belom gradu, a drugo, opet, mož’ bit da ovaj naš sindikat i ne uživa neko naročito poverenje onih koje navodno zastupa? U svakom slučaju dok u Grčkoj, Turskoj, Francuskoj, Španiji, u Latinskoj Americi, diljem Afrike i Azije pucaju lobanje i lipti krv u „borbi za veća radnička prava i slobode“, u Srbiji teče krv prasića i jaganjaca. Dobro situirani i siti svega radnici, i pre svega njihova omladina, prvomajski uranak provodi po šumama i gorama naše zemlje ponosne, pored reka, jezera, u parkovima, jednom rečju svuda gde ima hladovine i vode. Okreće se ražanj, pršte pljeskavice i kobasice, a pivo se hladi u potocima. Duboko religiozni narod će ovom prilikom napraviti izuzetak i mada je vreme najstrožeg uskršnjeg posta, vruće pečenje je dozvoljeno. Jesmo mi demokrate, jesmo hrišćani, al’ poštujemo i stare praznike. Ne volimo jednoumlje, socijalizam, ali volimo uranke u prirodi, da se nažderemo i naločemo, i da potom ostavimo gomile đubreta za sobom! I sve to sa manje od četiri stotine evra prosečne plate! Doduše, prosek se dobija tako što recimo direktor najvećeg gubitaša u Srbiji zarađuje dvadeset hiljadarki u evrima, a lažljiva statistika veli da stotine hiljada nazovi radnika zarađuje sto evra. Mnogi rade a ne zarade ništa. Bolje reći ništa ne dobijaju mesecima, pa čak i godinama. Ista ta, nepouzdana statistika, zavodi nas lažima da je svaki drugi građanin bez posla, da je drastično smanjena potrošnja mesa, voća, svežeg povrća, najprostije da se teško živi. Ne verujem u takve tvrdnje. Da zbilja ima gladnih prikazale bi ih televizijske kamere. Koliko vidim na svim mogućim televizijama svi se provode, lepo su obučeni, jedino žene možda malo teže žive jer su prilično oskudno  odevene, zabavljaju se, neprestano se peva, veseli i stalno opšte ludi i zbunjeni.  Ako sam dobro shvatio poentu glumci s malih ekrana, iz TV dnevnika, raznih farmi, velikog brata, malih patuljčića iz Skupštine, Vlade i Predsedničke rezidencije, svi odreda stanovnici su Potemkinovih sela i čine kategoriju ludaka. Mi koji to nemo i mirno posmatramo i povremeno se smejemo  kao lud na brašno, predstavljamo kategoriju zbunjenih. Onih prvih je manje, ali nekako su žilavi, jaki. Kad ti se popnu na grbaču, teško ćeš ih se otresti. Piju krv kao pijavice, sišu dok te ne iscede. Kad te takav zajaši, teško može da ti dođe u glavu. Mislim iz onog zadnjeg dela. Puko si ko zvečka. Nisu baš originalni, samo ponavljaju jednu jedinu lekciju iz istorije koju su naučili; hleba i igara. Hleb je džabaluk. Skuplja flaša piva od vekne hleba. Kisela voda više košta. Ni u igrama ne oskudevamo. Pregovori, Brisel, Evropska unija koja nema alternativu, Veliki brat, Farma, baba što se češlja, visoko zdanje Parlamenta, uranci i zaranci, splavovi, noćni život kao „deo našeg kulturnog nasleđa“, Divlji Zapad na ulicama, kućnoj režiji i pogotovu na saobraćajnicama, dokaz su više da živimo u interesantnim vremenima. Nek puknu Švajcarci, Danci, Norvežani od muke, koji i tako nemaju ništa od života i životare nekim svojim jednoličnim, dosadnim životom. Život im prođe u kolima, na zimovanjima i letovanjima, nikad im ne iseku struju zbog neplaćenog računa, nikada im ne zakasni voz, autobus, tramvaj, lekar se ne izdire na njih u ordinaciji, ne moraju da potplaćuju nastavnike i profesore da bi im deca položila razred, u restoranu, prodavnici ili na radnom mestu ne tretiraju ih kao stoku.

Sve im je na dugme, uređeno, dostupno, skoro da ne moraš ni o čemu da razmišljaš. I tako bi trebalo i mi da živimo. Neka, hvala!

       

Miodrag Tasić
Miodrag Tasić

 

 

 

1. Nekada se počinjalo od nule. Danas od debelog minusa!
2. Srbin koji drži do sebe potpisuje svaki papir koji mu se ponudi. Problem je što ne drži do   svog naroda!
3. Srpski san je ni od čega postati ministar. Posle je lako dostići i onaj američki; postati milioner!
4. Amnestija za robijaše s jedne strane pokazuje humanu crtu vlasti, a s druge strane predstavlja ulaganje u budućnost. Nikad se ne zna kada će mečka zaigrati i pred tvojom kućom!
5. Mnogi ljudi su kao duplo golo u dominama. Broje se jedino kada su sami!
6. Osiromašeni ateista gnuša se pomoći Crvenog krsta ili Crvenog polumeseca. Nažalost, nema crvenog kontejnera!
 


# Miodrag Tasić saobraćaj sindikat radnici Veliki brat TV Dnevnik prvi maj
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima