Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

O POGINULIM VOJNICIMA SE I DALjE ĆUTI

rss

28.05.2008. Lozanka Radoičić


Došla je 1998. godina i moj Vladimir je pozvan u vojsku 23. juna 1998. godine. Moj Vladimir je postao vojnik. Ponos i sreća da je moj sin stasao za vojsku kratko je trajala. Jedva tri meseca.

U Srbiji, na Kosovu i Metohiji nemiri su već uveliko uzeli maha. Naravno u javnosti se o tome nije pričalo. Retko se govorilo i da su na Kosovu i Metihiji ginuli i srpski sinovi, vojnici. Bar ne o načinu na koji su ostajali zauvek na Kosmetu.

Tako se i moj Vladimir, ne govorći nama ništa, 28. septembra sa celom jedinicom, VP 1410/3 čija je lokacija bila u Nišu, našao na granici sa Albanijom, u rejonu karaule Košare. Samo posle tri dana, 30. septembra, sa 99 dana u vojsci, sa 19 godina života, njegov se život, bar ovaj zamaljski, okončao na samo 150 metara od jugoslovensko-albanske granice. Sa njim su poginula još dva vojnika, njegove, junske klase i dva vojnika po ugovoru

Nisu oni jedine žrtve na tom delu Srbije. Od februara 1998. godine do 24. marta 1999. godine kada je mašinerija NATO-a krenula na Srbiju, mnogo je Srba ubijeno. Stradalo je 46 pripadnika vojske. Po godinama rođenja izgleda ovako: rođeni 1976.tri vojnika, 1977. 6 vojnika,1978. 10 vojnika, 1979. 5 vojnika, ukupno 24 regruta. Brojke su neumoljive i one kazuju da je poginulo i trojica desetara VJ po ugovoru, trojica razvodnika po ugovoru, jedan rezervni vodnik prve klase, jedan zastavnik, dva mlađa vodnika VJ, jedan vodnik VJ, dvojica vodnika prve klase po ugovoru, jedan vodnik prve klase VJ, jedan potporučnik, dva poručnika, dva kapetana, jedan kapetan prve klase, jedan potpukovnik i jedno civilno lice u VJ. Od toga petnaestorica je zauvek ostalo na granici sa Albanijom.

Za njih 33 izveštaj se završava: „Uspomenu na palog borca čuvaće njegova porodica“. Malo njih je za sobom ostavilo brata i sestru, a za mnogima su ostali samo roditelji. Oni nisu imali priliku ni vremena da zasnuju sopstvene porodice, da za sobom ostave potomstvo, i tada su tuga i žalost još veći.

I posle deset godina od njihove pogibije, u Srbiji i vlast i opozicija o stradanju naših sinova na žalost i dalje ćute. Kako oni koji su ih upućivali tamo, na put bez povratka i uglavnom nedovoljno obučene za ratove, tako i ovi danas, u vreme kada Srbija gubi 15 procenata svoje teritorije, i to upravo onog dela zbog koga su moj Vladimir i brojni njegovi vršnjaci, gurnuti u smrt. Srbija je puna grobova smrtno stradalih vojnika, ali je u toj istoj Srbiji, ovo i dalje zabranjena tema.

Dok svi oko nas pričaju o stradanju muslimana, Hrvata, šiptara... Srbija ćuti. Upravo zahvaljujući i njoj samoj, odsustvu potrebe i želje da argumentovano, glasno progovori o svojim žrtvama, za ceo svet Srbi su i dalje samo ubice, a njihovi generali leže u haškom zatvoru.

Dok se Albanci vesele što su, kao nagradu za hiljade zločina koje su nad Srbima izvršili, dobili državu, naši sinovi nisu bili ni brojka u vreme kada su ginuli, a nisu to ni danas. I to ne samo za međunarodnu zajednicu, već ni za svoju državu. Ćutanje o smrtno stradalim vojnicima traje. Kako onda, tako i danas. Još uvek niko nije počeo, te postradale vojnike da posmatra ni kao „gole cifre“.

I kada sam mislila da će tako i ostati desilo se nešto ne očekivano. Nedavno sam dobila snimak akcije u kojoj je moj sin ubijen. Snimak kako su pripadnici takozvane UČK, u zasedi sačekali patrolu VJ koja je obilazla granicu. Rezultat te njihove akcije je stravičan. Pet ubijenih vojnika VJ koje su šiptari, na svojoj televiziji prikazali kao paravojne srpske jedinice, dok su oni, posle takve terorističke akcije otišli u Albaniju. Iako sam im ponudila snimak RTS nije „mogla“ da to prikaže u Srbiji, baš kao što to nije htele da čini ni onih godina kada su Srbi ubijani samo zato što su SRBI.

Danas posle devet ipo godina od ubistva mog sina, ja sam na početku. Uz tugu, imam još samo Izvod iz matične knjige umrlih mog Vladimira, koji je izdatim u Đakovici, i to ispisan na albanskom jeziku.


Ne znam d ali ćete i ovo staviti na svoj sajt ali ja sam osećala obavezu,na osnovu koliko je puta pročitano: "Pismo majke vojnika koji je poginuo na Kosovo i Metohiju" koje ste preuzeli sa sajta Srpske Dveri, da se ponovo oglasim. Ovoga puta sa konkretni podacima. Kako o ovome niko u Srbiji ne želi da priča a još manje da piše razumeću i Vas ako ovo završi samo kao obraćanje samo vama lično. Poštovanje,

Lozanka Radoičić


# sajt Lozanka Radoičić
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima