Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

U znak pomirenja država treba da podigne spomenik pomirenju

rss

07.02.2020. Tekst i foto: Boža Marković

Nekada je Dan srpskog pomirenja obeležavan 26. februara - Dan Svetog Simeona Mirotočivog. Bio je crveno slovo u verskom kalendaru, a sada nije. O tom važnom srpskom danu pisao je tog datuma Milovan Vitezović 1991. u „Politici“. Mudar i uman Srbin pokušao je tada da ukaže da nam je potrebno pomirenje, jer je po uvođenju političkog pluralizma bilo jasno da će se pitanje rešavanja smene vlasti izvršiti silom. Tako je i bilo! Dogodio se 9. mart 1991. godine, pale su dve nevine žrtve, a raznim sticajima su verovatno izbegnute veće.

U znak pomirenja država treba da podigne spomenik pomirenju

U događanjima od tada do danas, kao da se ništa nije promenilo. Iako je iza toga crkva dobila na značaju, počeo je još više da se slavi Sveti Sava mi se u našim ponašanjima nismo promenili, iako se on pored ostalog slavi i zato što je pomirio braću Vukana i Stefana, koji su krenuli u tadašnji građanski rat. Kao da nam nije dosta što smo kroz vekove prošli kroz ratove gde su nas drugi zločinački istrebljivali, Turci kroz pet vekova, Nemci su nas samo u dvadesetom veku tri puta napadali, huškali u Drugom svetskom ratu Srbe na Srbe i treći put nas zasuli sa ostalim snagama NATO-a osiromašenim uranijumom, (protivno svom ustavu i zakonu izašli van svojih granica da bi ratovali), koji će vekovima ostati u našoj zemlji i genima naših ljudi, što se vidno odražava na zdravlje ljudi, biljni i životinjski svet, a mi smo i dalje nepomireni. Nepomireni smo zbog krvavih pirova dinastija, ubistava, kneza, kralja, premijera, ali i zbog pogrešne ideologije koja je započeta u tridestim godinama prošlog veka i koja je doprinela da se pored svega novog i zbog toga ne možemo da izmirimo. Dražin grob se ne zna ni danas, Nedić je bačen kroz prozor, a u Beogradu je nestalo 70.000 „izdajnika“. Govorilo se od 5. oktobra 2000. da će se krenuti drugim putem, ali nije, ubistvo premijera je bio čin koji je stvorio još jedan veliki razdor. Ništa od toga, a nas Srba je sve manje i manje!!!???

U vremenu sadašnjem pored pitanja čemu sva naša stradanja, kao i ukazivanja na ono što treba da nas pomiri - Svetosavlje, jer se nekada u boj kretalo za veru i otadžbinu, ako je moguće, to pitanje i dalje ostavlja gorak ukus u našim bratskim odnosima, kako u zemlji tako iinostranstvu.

Taj odnos Srba zbog ideologije prisutan je među nama, a mnogi su otišli, pobegli u svetu, počev od završetka Drugog svetskog rata, pa sve do danas. Ne zna se tačan broj onih koji su napustili zemlju. Oni prebegli posle rata se drže svoga i žive kako Svetosavlje nalaže. Brojni su primeri tih u belom svetu koji nastoje da sačuvaju svoj veru i Svetosavlje u dijaspori, posebno u novije vreme: srpska i deca izmešovitih brakova uče naš jezik, kulturu, običaje i ispovedaju svoju veru. U zemlji je krenulo rastrebljavanje preko komunističke ideologije stvaranjem nove nacije Jugoslovena, a između nas i naše braće Crnogoraca maja 2006. Danas se vidi ko je bio u pravu - narod, jer „ko može da rastavi dva oka u jednoj glavi“, kaže jedan naš savremeni srpski i svetski pesnik, o čemu je „Svedok“ pisao 2006.

Godinama se u mnogim prilikama posredstvom raznih odbora za obeležavanje praznika, istorijskih događaja, godišnjica i jubileja na svim nivoima obeležavaju razne godišnjice. Jedna od tih je obeležena 3. fabruara 2020. u Aleksincu povodom 77 godina od proboja boraca Ozrenskog partizanskog odreda. Kao i uvek tu su bili članovi porodica Milovanović, koji odaju počast svom pretku „Drakčetu“ i Ivković, iz Paraćina, koji odaju počast Momčilu Popoviću. Ovog puta su tu bili i predstavnici, pored predstavnika SUBNOR-a Aleksinca, i predstavnici boraca iz Paraćina, odakle je Momčilo Popović i Soko Banje zbog boraca iz Soko Banje, kao i predstavnici vlasti, RVS, Pokreta socijalista, Udruženja penzionera, izveštači i malo drugih naroda. To nije samo slučaj toga dana nego kada su u pitanju i druge godišnjice u gradu, osim godišnjica u Deligradu, Šumatovcu i Gornjem Adrovcu, gde je brojnost veća, ali ne i velika i dovoljna. Zašto?

Odgovor je težak, jer ne mogu da se pomire oni čiji su pretci stradali od srpske ruke iako je prošlo više od sedam decenija. Kako? Pre šezdesetak godine neki su sanjali da postave sliku svog roditelja na spomeniku, jer su pripadali četničkom pokretu, a ubijeni su posle jedne borbe u blizini na našoj teritoriji, likvidiran metkom u potiljak sa još dvojicom svojih istomišljenika. Da li su trebali da budu likvidirani pitanje je na koje treba da daju ogovor istoričari, ako i na mnoge druge likvidacije i streljanja, koja još uvek čekaju zvaničan stav, kao i mnoga druga pitanja iz tog perioda. Međutim, natpis sa spomenika jednog streljanog Srbina na Samaru odmah iza rata, u jednom našem selu, o čemu postoje dokazi, govori po čijem je nalogu streljan, a spomenik je najnovijeg datum, skoro od juče. To govori da zaborav zbog nestanka svoga dragog teško iščezava bez obzira na razlog nestanka. On traje sve dok postoje ti koji taj osnov znaju. Tako i predstavnici druge strane misle da pomirenje treba još da sačeka. O tome govori i to kako se počast odaje, pored govora, nekog od istoričara ili predstavnika SUBNOR-a nakon polaganja venaca neki se ne krste, drugi se krste. To nije problem, jer svako ima pravo na svoje opredeljenje, ali da se pri tome ružno komentariše nečije opredeljenje, govori o mogućem odgovoru koji se traži. O tome se piše i iznose i ova i ona mišljenja kada su u pitanju javna objavljivanja svake vrste, jer po pravilu svi su u pravu.

To je svet, međutim, rešio drugačije. Mnogi su se pomirili iako su se međusobno borili, stradali i krvarili. Međutim, podigli su spomenike tom stradanju i žrtvama i krenuli pomireni u boljitak. U Americi je besneo bespoštedni rat, pa se iza toga desilo ujedinjenje. Španci su jedni od tih koji su se pomirili i podigli veliki spomenik majci koja na krilu drži umirućeg sina. Sigurno je da i mi trebamo da sledimo put pametnih i naprednih. Zato o tome ozbiljno mora da razmisle ljudi kojima je to posao i da to pitanje reše. Jedinstveno i za celu zemlju Srbiju postavljanjem spomenika i pomirenjem koje je vekovima kod nas narušeno. To bi otvorilo novi put Srbiji u Evropu i svet. Ovako razjedinjeni smo i dalje lak plen za one koji nam ne žele dobro, a ima ih mnogo, zato što smo mi nepokorivi, spremni na ratove i sukobe. A da li smo to samo mi? Nedavno smo čuli zašto se Nemci kao narod tako nazivaju? Oni su po Rusima nemili upravo zato što su to kroz istoriju pokazali svoju težnju da ratovima osvajaju susedne teritorije, porobljavaju njihove stanovnike, ali i svet. No, oni su se pomirili i ujedinili!!! Ali kada i kako ćemo mi to pitanje da rešimo? Ostaje da vidimo!


# Boža Marković - Nesvrćanin Deligrad drugi svetski rat SUBNOR
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima