Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Istorijski značaj oslobođenja Aleksinca 1833. godine

rss

15.08.2006. Miroslav Vidosavljević

Rad je upriličen povodom 170 godina od oslobođenja Aleksinca donošenjem Hatišerifa 1833. godine kada je vraćeno “šest otrgnutih nahija”

Istorijski značaj oslobođenja Aleksinca 1833. godine

Rad je upriličen povodom 170 godina od oslobođenja Aleksinca donošenjem Hatišerifa 1833. godine kada je vraćeno “šest otrgnutih nahija” Kneževini Srbiji. Među njima našao se i Aleksinac sa okolinom, čime je postao pogranično mesto Miloševe Srbije prema Turskoj.

Jedan od značajnijih istorijskih događaja koji je plod uspešne diplomatske borbe kneza Miloša Obrenovića, jeste pripajanje šest nahija Kneževini Srbiji, što je potvrđeno Hatišerifom iz 1833. godine. U okviru pomenutih nahija koje su obuhvaćene novim razgraničenjem između Kneževine Srbije i Turske države, našao se i Aleksinac sa okolinom. Tako je Aleksinac postao pogranično mesto Miloševe Srbije prema Turskoj, udaljeno od granice desetak kilometara.

Aleksincu je kao pograničnom mestu knez Miloš pridavao veliki značaj i pomagao njegov razvoj: “Ja sam nauman tako, ako bog da da u Aleksincu veliku varoš kao ključ sada od Srbije, te tako i dva glavna đumruka: od turske strane Aleksinac a od ćesarske Beograd”. Miloš je odabrao Aleksinac zbog toga što je bio nedaleko od granice i na glavnom drumu kojim se kretala celokupna srpska i turska trgovina.

U trenutku oslobođenja Aleksinac je bio malo mesto. Na osnovu popisa iz 1834. godine imao je 129 kuća i 809 stanovnika. Međutim, za nekoliko godina broj stanovnika se nekoliko puta povećao zahvaljujući doseljavanju srpskog stanovništva, naročito iz neoslobođenih krajeva. Osnovni razlozi kojim se knez Milan rukovodio primajući begunce iz Turske bili su ekonomske i vojne prirode. Sa svakom odbeglom porodicom Srbiji se povećavala proizvodna sposobnost zemlje, a istovremeno jačala njena odbrambena snaga.

Oslobođenjem Aleksinca i prestankom turske uprave stekli su se uslovi za njegov politički, ekonomski i kulturni razvoj. Aleksinac je postao sedište nahije i nahijskog suda 8. 12. 1832. godine, a administrativne granice su se menjale uporedo sa utvrđivanjem unutrašnjeg uređenja Kneževine Srbije. Objedinjavanjem područja Paraćina, Ražnja i Aleksinca stvorena je Deligradska nahija. Aleksinac je postao sedište okruga i okružnog suda.

Knez Miloš je prvi put posetio Aleksinac 02. 07. 1833. godine na svom inspekcijskom putu po Srbiji. Zahvaljujući njegovom zauzimanju Aleksinac je dobio 1834. godine kao granično mesto carinarnicu (đumruk) i karantin. Prvi upravnik bio je Stevča Mihajlović iz Jagodine. Carinarnica u Aleksincu bila je druga po veličini, odmah posle beogradske. Sva roba iz Turske za Srednju Evropu i Srbiju i obratno prolazila je preko carinarnice u Aleksincu. Karantin je bio sanitarna ustanova u kojoj su putnici iz Turske morali da provedu određeno vreme da ne bi preneli u Srbiju neku od bolesti (epidemije) koje su harale Turskom. Carinarnica i karantin nalazili su se na prostoru današnje kasarne i parka Brđanke. Zahvaljujući carinarnici i karantinu u Aleksincu je bilo puno mehana, pekara i drugih radnji. Na prvom popisu radnji u Srbiji iz 1836. godine u Aleksincu je bilo 57 radnji zanatlija, trgovaca i mehandžija, da bi se taj broj nekoliko puta uvećao 1864. godine kada je bilo 230 varoških dućana i 36 varoških me-. hana.

U selima Aleksinačke nahije odmah po oslobođenju ukinuti su turski agrarno–čitlučki odnosi, čime je srpski seljak oslobođen kako velikih agrarnih i poreskih obaveza, tako i čestih progona, zuluma i pravne nejednakosti pred sudovima i upravnim institucijama turske države. U slobodnoj nacionalnoj državi seljak aleksinačkog kraja postaje punopravni vlasnik zemlje na kojoj se zatekao i koju je do tada nasledno obrađivao.

Pošto se Aleksinac nalazio na mestu gde je prolazio carigradski drum, maja meseca 1833. godine formirana je poštanska stanica (menzulana) koja je povezivala unutrašnjost sa Beogradom. Aleksinac je postao važno mesto ne samo za srpsku, nego i za stranu poštu, posebno za poštu Austrougarske i Velike Britanije. Godine 1855. uveden je i telegrafski saobraćaj u Srbiji. Iste godine otvorena je telegrafska linija Beograd–Aleksinac, a preko Beograda uspostavljena je telegrafska veza i sa Zemunom, odnosno Austrijom. Oktobra 1857. godine izvršeno je spajanje srpske i turske telegrafske linije uspostavljanjem telegrafske veze između Aleksinca i Niša.

Godine 1837. u Aleksincu je podignuta crkva, hram je posvećen svetom Nikoli po nalogu kneza Miloša, svetac je krsna slava Obrenovića. Ruski car Nikolaj I crkvi je poklonio crkvene knjige, plaštanicu i raspeće pred gospodom.

Prvu fabriku Aleksinac dobija 1865. godine. Te godine Johan Apel otvara u Aleksincu fabriku piva. Putnici, trgovici, kiridžije, rabadžije bili su glavni potrošači ovog piva. Drugo industrijsko preduzeće Aleksinac je dobio 1870. godine, a to je mlin u naselju Vakupu. Godine 1851. u Aleksinačkom srezu otpočelo se sa organizovanim gajenjem duvana. Proizvodi iz aleksinačkih sela podmirivali su potrebe ne samo kupaca iz grada i okoline, nego i iz inostranstva. Pijaca je subotom, kada je pazarni dan, bila prepuna zanatskih, zemljoradničkih i stočarskih proizvoda.

U oslobođenom Aleksincu posebna se pažnja poklanjala razvoju prosvete, stanovnici su želeli da svojoj deci obezbede potrebno obrazovanje i vaspitanje. Prve podatke o osnovnoj školi u Aleksincu imamo za školsku 1833/34. godinu. Te školske godine Aleksinac je imao osnovnu školu sa prva dva razreda koju je izdržavala opština plaćajući učitelja i snabdevajući školu potrebnim nameštajem i učilima. Od školske 1836/37. godine radi državna osnovna škola sa četiri razreda. Godine 1858. u Aleksincu je otvorena Ženska državna osnovna škola. Na Cveti 27. 03. 1860. godine počela je sa radom nedeljna škola za šegrte i kalfe. Godine 1865. u Aleksincu je otvorena gimnazija, gde su svoja znanja sticali učenici ne samo iz Aleksinca, već iz Niša, Leskovca, Ražnja, Paraćina, Knjaževca, Sokobanje i drugih gradova.

Na kulturnom planu treba pomenuti otvaranje prvih čitališta. U Aleksincu je prva kasina (čitalište) otvorena 1866. godine. Nabavka novina i časopisa bila je njena osnovna delatnost. A u kasnijem periodu aleksinačka čitaonica bila je pretplaćena na sledeća glasila: Zastava, Istok, Srpske novine, Prosvetni glasnik, Srpski list, Hrišćanski vesnik i druga.

Srbija je od 1815. do 1876. godine vodila diplomatsku borbu na međunarodnom planu za oslobođenje preostalih teritorija gde živi srpski narod. Bilo je i unutrašnjih sukoba koji su se manifestovali pobunama koje su bile uperene protiv samovolje vladara. Opravdane zahteve naroda nastojale su da iskoriste dve dinastije Karađorđevića i Obrenovića. Aleksinac je, kao i ostali gradovi u Srbiji, bio pod uticajem jedne ili druge strane. U jednom trenutku Aleksinac je bio svedok uzbudljivog i svečanog događaja susreta oca Miloša i sina Mihajla Obrenovića, što je opisao Tihomir Đorđević u svojoj knjizi povodom četrdesetogodišnjice ovog događaja. Svetoandrejska skupština je decembra 1858. godine smenila dinastiju Karađorđević, a iz progonstva su pozvani knez Miloši knez Mihajlo. Otac i sin susreli su se 19. 01. 1859. godine u Aleksincu. Građani i vojska dočekali su kneza Mihaila kod Lutvine česme nešto pre 10 časova, a potom se uputili u Aleksinac. Pred Ženskom školom, na ulici što iz Banje vodi, kod znamenitog duda, sin izađe pred oca. “Knez Mihajlo poljubi oca u ruku, a otac njega u čelo. Ni jedan ne mogaše progovoriti ni reči, već se gušiše u suzama, samo što knez Miloš kroz suze mogaše reći: ''Ej, sinko, sinko, dade Bog te se videsmo i sastadosmo u svojoj zemlji. Više ne mogaše ni on. Knez Mihajlo plakaše ko malo dete a masa sveta, dirnuta prizorom, zaplaka se kao iz jednog grla. Dan svetao, usred zime, sunce sijalo ko da leto beše. Zvona aleksinačke crkve ođekivahu Pomoravljem, mešajući s praskom prangija, pesama i svirkom, koji se pretvoriše u narodno veselje”.

Dugo se vremena i godina ovaj događaj prepričavao u Aleksincu i Srbiji, čak je i u pesmi opevan: “Aleksincu, mali Carigrade, u tebi se dva knjaza sastala, jedan s Beča, drugi s Bukurešta”.

Jedno od značajnijih pitanja koje se nametnulo posle oslobođenja šest nahija bilo je povlačenje srpsko-turske granice. Krajem 1833. i početkom 1834. godine izvršeno je definitivno razgraničenje između Srbije i Turske. Srpsko-turska granica protezala se celom južnom i jugoistočnom stranom sadašnjeg aleksinačkog Pomoravlja, polazeći od Jastrepca, preko Supovca, Katuna, Dobrujevca i Lipovca, ostavljajući Turskoj Draževac, Beli Breg, Gornji i Donji Krupac, Vrelo, Paligrace kao i Gornju i Donju Trnavu. Pomenuta naselja u Turskoj čije je stanovništvo identično po svom poreklu nastavilo je da živi po specifičnim turskim feudalnim društveno-ekonomskim odnosima. Naselja koja su ušla u sastav Srbije bila su odvojena od neposrednog turskog uticaja, a njihovo stanovništvo bilo je u mogućnosti da se razvija pod novim društveno-ekonomskim uslovima početnog razvoja kapitalizma i kapitalističkih odnosa.

Za čuvanje srpsko-turske granice knez Miloš je formirao Srpsku oružanu stražu, koja je bila stalno na službi i pod platom. Njihov starešina zvao se buljubaša. Jačina straže zavisila je od situacije, a 1835. godine imala je 628 ljudi. Aleksinac je juna 1837. godine dobio prvog vojnog komandanta Milosava Zdravkovića-Resavca, čiji je osnovni zadatak da prati rad suda, đumruka, karantina i policije.

Uloga i značaj Aleksinca porasli su naročito u godinama učestalih pojava epidemija u Turskoj posle 1833. godine. Kada je 1836. i 1837. godine počela u Srbiju da prodire kolera, a zatim i kuga iz Turske prema pograničnim oblastima, otpočela je intenzivnija izgradnja novih karantinskih objekata. Međutim, i pored širenja kolere i kuge, masa stanovništva stalno se kretala iz Turske u Srbiju, bilo zbog trgovine i zarade ili bežeći od turske vlasti. Tako je marta meseca 1837. godine registrovano 800 putnika i 2200 tovara robe koji su prošli kroz aleksinački karantin. Zbog stalne opasnosti od epidemija iz Turske, Kneževina Srbija je održavala aleksinački karantin u stalnoj u stalnoj pripravnosti još dugo godina posle jenjavanja epidemije. Godine 1849. na inicijativu Austrije, u Srbiji je uspostavljeno slanje stalnih izveštaja o zdravlju naroda i izvršeni su kontrolni pregledi sanitarnih organa u aleksinačkom i drugim karantinima u Srbiji.

Još jedna značajna uloga aleksinačkog karantina je u vezi sa migracijama hrišćanskog stanovništva iz Turske, njihovim prelaskom u oslobođenu Srbiju, naročito u zdravstvenom pogledu, jer im je tu prvi put u životu ukazana stručna lekarska i medicinska pomoć.

Oslobođenje Aleksinca bilo je prirodan nastavak dela srpske revolucije 1804-1813. godine koja je težila oslobođenju srpskog naroda od tuđinske vlasti i stvaranju nove nacionalne države. Zahvaljujući uspešnoj diplomatskoj borbi kneza Miloša i pobuni širokih narodnih masa na prostorima šest nahija 1833. godine Otomanska imperija i zvanično je potvrdila pripajanje “otrgnutih nahija” Kneževini Srbiji. Za period od 1833. do 1876. godine može se reći da je Aleksinac napredovao u celokupnom javnom i privatnom životu. U njemu je po naređenju kneza Miloša organizovano, jedno za drugim, središte sreza, carinarnice, karantina, okruga i okružnog suda. Ubrzo posle oslobađanja uvodi se i pošta, sagrađena je crkva i otvorena je škola. Broj stanovnika se nekoliko puta povećao u odnosu na 1834. godinu. Veoma intenzivan razvoj Aleksinca započet u toku prve vladavine kneza Miloša nastavljen je sve do Srpsko-turskih ratova 1876-1878. godine kada je Srbija oslobodila od Turaka četiri okruga: Niški, Pirotski, Vranjski i Toplički. Aleksinac posle 1878. godine prestaje da bude pogranični grad, a njegovu graničnu ulogu preuzimaju Vranje na jugu, Pirot na istoku i Prokuplje na zapadu. Izgradnjom železničke pruge na udaljenosti od oko 4 km od Aleksinca znatno se umanjuje njegov značaj kao saobraćajne stanice i tako prestaje njegov intenzivni razvoj.

LITERATURA:

1. Branko Peruničić, Aleksinac i okolina, SO Aleksinac 1978.

2. Vasilije Stojanović, Srpska vojska 1804-1876, Traganja, Aleksinac, 4/2001.

3. Miodrag Spirić, Istorija Aleksinca i okoline, SO Aleksinac 1995.

4. Od Deligrada do Deligrada, Zbornik radova, SO Aleksinac 1997.

5. Slobodan Branković, Nezavisnost slobodoljubivih, Svetska srpska zajednica naroda-VIZ, Beograd 1998.

6. Tihomir Đorđević, Iz Srbije kneza Miloša, Stanovništva-naselja, Beograd 1924.


 

Miroslav Vidosavljevic • Historical archives Prizren

 

Summary

 

HISTORICAL IMPORTANCE OF 1833 LIBERATION THE TOWN ALEKSINAC

 

Aleksinac with its surrounding was attached to Serbian Principality 1833. By liberation Aleksinac from Turkish regime, conditions for political, economic and cultural development were made. During the period after liberation, Aleksinac as border place had custom station and quarantine, and began to accelerate the development of total public and private life. Intensive development, which started during the first rule of prince Milos, was continued to Serbian-Turkish wars 1876 – 1878.

After 1878 Aleksinac was not border place anymore and its function took over Vranje in the south, Pirot in the east and Prokuplje in the west. Therefore its importance decreased and its intensive development was stopped.

Miroslav Vidosavljević • Istorijski arhiv • Prizren
UDK 325.83 (497.11 Aleksinac) “1833/1878”

Istorijski arhiv Niš
Srbija, 18000 Niš, Tvrđava b.b.
tel/faks: (+381 18) 515-608; 515-609, E-mail: [email protected]

 


# Pirot Tihomir Đorđević Miodrag Spirić istorija opština Beograd Draževac saobraćaj Beli Breg Donji Krupac Prokuplje Vasilije Stojanović Deligrad vojska Johan Apel srpsko-turski ratovi Slobodan Branković SO Aleksinac krsna slava
@mo_i_vs @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima