Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Godišnjica rudarske nesreće u Aleksincu

rss

17.11.2009. RTS, Novosti, Blic

U Aleksincu je obeležena dvadesetogodišnjica najveće rudarske nesreće u Srbiji u kojoj je poginulo 90 rudara.

Godišnjica rudarske nesreće u Aleksincu

Porodice nastradalih i rudari Aleksinačkih rudnika, koji ne radi punih 20 godina, položili su vence na grobove prijatelja i rođaka koji su radeću u prvoj smeni poginuli u severnom reviru jame Morava. Poginulo je 90 rudara.

Bila je to druga velika nesreća u rudniku posle 1983. godine kada su poginula 34 rudara.

Zatvaranjem rudnika aleksinačka privreda počela je da propada i oko 300 rudara moralo je da potraži posao u rudnicima širom Srbije.

Od nekadašnjeg živahnog rudarskog mesta, posle zatvaranja rudnika, sa šest jama, u kojima je 1989. godine radilo oko 5.000 rudara, rudnik je postao zapušteno naselje, bez perspektive i sa željom ovdašnjih žitelja da ga napuste.

Za sada svi nagoveštaji o početku novih istraživanja i o mogućnostima eksploatacije uljanog škriljca u susednom Subotincu, više su želje nego realna šansa da se uskoro čuje zvuk rudarske sirene.

Dragana Sotirovski - RTS

www.rts.rs

www.panoramio.com/photo/12854006


Grobnica u ”reviru”

 Otvaranjem izložbe fotografija o aleksinačkim rudarima, autora Miodraga Miladinovića i svečanom liturgijom, u ponedeljak je u Aleksincu obeležena dvadeseta godišnjica tragične pogibije 92 rudara.

Tadašnja vlada je godinu posle tragedije zatvorila ovaj rudnik, iako je prema nekim procenama imao rezerve veće od 30 miliona tona mrkog uglja, jednog od najkvalitetnijih u Srbiji. Od tada 300 zaposlenih radi u jamama drugih rudnika.

- "Grobnica na severnom reviru", "Tragedija prve smene", "Prve smene više nema", "Drama pod zemljom i na zemlji"... Samo su neki od naslova, koji su na ovaj dan pre 20 godina osvanuli

u svim dnevnim domaćim i mnogim stranim novinama, povodom najveće kolektivne rudarske nesreće u Srbiji, koja se prethodnog dana, tačno u 11.59, dogodila na koti 445 u severnom reviru jame "Morava" Aleksinačkog rudnika.

Tog 17. novembra 1989. godine (petak), dan je bio isto tako lep i topao za ovo doba godine, kao i u ponedeljak. U jamu je sišlo 168 rudara prve smene, a njih 90 se nije vratilo iz zemljine utrobe sa dubine od 700 metara. Stradali su od požara, koji je izbio pošto su četvorica njihovih kamarata aparatom za autogeno zavarivanje sekli deo gvozdene podgrade. Devedeset porodica ostalo je bez najmilijih, a 132 dece bez očeva.

Posle nesreće je pomoć stizala iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Sve porodice u međuvremenu su zbrinute stambeno i na druge načine, mnogi su dobili posao, a deca stipendije.

BEZ SREĆE

PORED spomenika poslovođe Vukoja Markovića zatičemo suprugu Ilinku, sa sinovima Nebojšom i Sašom. Još se prepričavaju reči ovog divnog čoveka, sa jedne sednice: Mi rudari imamo dobar pozdrav - "srećno", ali nemamo sreće. Samo nekoliko dana kasnije, ni on nije imao sreće, poginuo je sa svojim kamaratima.

Sa tragedijom, posle 106 godina postojanja, umro je i Aleksinački rudnik.

REZERVE

Ugalj se ovde ne kopa dve decenije, ali kao firma postojimo u okviru JP "Resavica". Zaposleno je 330 radnika, od kojih su 300 rudari koji rade na investicionim radovima u drugim ugljenokopima.

U ovdašnjem ugljenom basenu ostale su ispitane rezerve od 28 miliona tona mrkog uglja - kaže direktor Aleksinačkog rudnika Bogoljub Furtula.

D. STOJANOVIĆ - Večernje novosti

www.novosti.rs


Dve decenije od stradanja 90 rudara u Aleksincu

Sa rudarima je umro i rudnik


Graktanje gavrana sa pustog rudarskog tornja na tren prekinu samrtnu tišinu. Baš sa tog mesta pre tačno 20 godina, 17. novembra 1989. godine u podne, sirena je objavila strašnu tragediju u Aleksinačkim rudnicima: nemarom izazvan požar u sevrenom reviru na dubini od 700 metara odneo je u jednom danu 90 života. Stradala je cela prva smena, a sa rudarima, umro je i rudnik.

Na aleksinačkom Novom groblju, gde jedan do drugog počiva polovina nastradalih kamarata, juče su položeni venci na spomen obeležje na kojem su ispisana njihova imena. Okupile su se porodice i kolege stradalih rudara, slike tragedije jake su i posle dve decenije.

- Celom dužinom jame nalazili su se leševi naših kamarata koji su se ugušili od dima. Neki su bili samo na 10 metara od spasenja, od mesta gde prolazi čist vazduh. Izvlačenje tela je trajalo 25 dana. Svakim danom je bilo sve teže. Tela su se ubrzano raspadala zbog temperature od 50 stepeni Celzijusa. Negde bi smo nalazili samo odelo i kosti u njemu. Ispred jame su se nalazile porodice rudara. Bilo me je strah od njihovih pogleda jer su u svakom tražili tračak nade. A nade nije bilo… - seća se rudar Ljubiša Stanojević, koji je pre 20 godina bio nagrađen ordenom za hrabrost kao član spasilačkog tima. Bogoslav Stamenković se seća da su požar izazvali varioci prilikom nestručnog uklanjanja jedne šine, aparatom za autogeno zavarivanje.

- Verovatno se upalila ugljena prašina i izazvala požar u kojem su se svi ugušili. Sirena se oglasila sa tornja, posle je policija blokirala rudnik, na sve strane su jurile hitne pomoći - seća se on.

Dragan Mitrović i Branko Stamenković u istom danu su ostali bez očeva koji su sahranjeni maltene jedan do drugog.

- Bilo je strašno. Telo mog oca Natka pronašli su tek posle 15 dana. Identifikovali su ga po lampama i opremi - kaže Branko. Dragan je i sam bio rudar ali je toga dana bio rapoređen u južni revir, u kojem nije bilo požara.

- Poslednji put sam oca Uroša video toga jutra u restoranu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ga gledam poslednji put u životu - priča Dragan.

Branko Marković, električar, sa suzama u očima seća se tog strašnog dana kojeg će, kaže, pamtiti do svoje smrti.

- Trebalo je da i ja budem u severnom reviru sa prvom smenom u kojoj sam radio 10 godina ali sam raspoređen u južni revir. Kada su pronašli njihova tela bilo je strašno. Neki su bili skroz ugljenisali i pri dodiru su se njihova tela pretvarala u prah - veli Mitrović.

Ulaz u severni revir u kome je stradala čitava prva smena

Predsednik opštine Aleksinac Ivan Dimić kaže da se ova nesreća odrazila negativno na razvoj Aleksinca.

- Dešavale su se i ranije nesreće u rudniku ali su kamarati nastavljali da rade. Ali posle 17. novembra 1989. godine se dalje nije moglo. Aleksinačka jama je zatvorena kao i mnoge kuće u Aleksinačkom rudniku gde se broj domova smanjio za trećinu. Zbog svega je privreda grada je pretrpela posledice. Naša je obaveza da nastavimo da pomažemo porodice rudara i naše Aleksinačke rudnike da ponovo prorade - rekao je Dimić.

A u rudničkom Domu kulture juče su izložene fotografije iz života rudara kao i one nastale nakon strašne tragedije. Ispod kao kletva strašne parole na zidu zasotale iz doba samoupravljanja: „Mi nismo rođeni samo da bi smo živeli na ovoj zemlji već smo rođeni da joj damo sve od sebe pa i sebe“.

Oživeti rudnik

Posle tragedije u 1989.godini katanac je stavljen 1990. godine, a ulaz u jamu zabetoniran. Formirano je Rudarsko građevinsko preduzeće (RGP), koje od tada luta kao duša bez tela i rudnicima po Srbiji kopa tunele i izvodi građevinske radove. Direktor RGP-a Boško Furtula kaže da u ovom kolektivu danas radi oko 300 zaposlenih koji su trenutno angažovani na iskopu tunela u rudnicima Soko, Rembas i Lubnica, ali da se razmišlja da se i deo kapaciteta Aleksinačkih rudnika ponovo aktivira.

- Zalihe od 27 miliona tona su dovoljne za eksploataciju u narednih 100 godina - kaže Furtula. Inače, plate zapsoelnih u RGP-u iznose u proseku oko 45.000 dinara.

Autor: BRANKO JANAČKOVIĆ - www.blic.rs


# predsednik opštine Ivan Dimić Aleksinački Rudnik fotografija Bogoljub Furtula Dragana Sotirovski Ljubiša Stanojević Večernje novosti
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima