Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Jedna priča o jevrejsko-srpskom prijateljstvu: Dobrotvori deligradske crkve

rss

31.07.2010. Vladimir Vučković

U septembru ove godine, navršiće se tačno dvesta godina od čuvene pobede Karađorđevih ustanika na Deligradu kod Aleksinca. Ta 1806. godina bila je veoma značajna za dalji tok Prvog srpskog ustanka jer je donela dve velike pobede srpskog oružja, i to na Mišaru i Deligradu.

U boju na Mišaru nastradala je kompletna bosanska muslimanska vojna elita, a na Deligradu je ista sudbina zadesila muslimane i Arnaute iz Stare Srbije.

Na južnom frontu, prema Nišu, nije bilo mira od samog početka Ustanka. Srpski ustanici su pored Južne Morave - u blizini manastira Sv. Romana - sagradili utvrđenje koje su nazvali Deligrad. Prema nekim zabeleženim kazivanjima, ovo ime dao je sam Vožd, prilikom prvog obilaska, a značilo je „grad delija ili grad junaka“. Sa izgradnjom ovog utvrđenja Turci se nikako nisu mogli pomiriti, jer im je na takav način potpuno bio zatvoren put prema Beogradu, a i dalje ka Beču - glavnom cilju tadašnje njihove geopolitike. Zbog toga su više puta pokušavali da osvoje deligradsko utvrđenje, ali nisu uspeli.

 

Deligradska bitka

Glavna bitka odigrala se 3. septembra 1806. godine. Ustanike su predvodili Petar Teodorović Dobrnjac, Mladen Milovanović i Stanoje Glavaš, dok je na čelu turske vojske bio rumelijski vezir. Bitka je bila veoma žestoka i trajala je ceo dan. Vožd Karađorđe nije prisustvovao glavnoj bici, već je za srpsku pobedu saznao na putu ka deligradskom utvrđenju. Ova improvizovana tvrđava na Moravi odolevaće svim turskim napadima do samog kraja Ustanka. Sa koliko je istrajnosti, volje i energije građena, govore i ostaci koji se još uvek mogu videti na tom mestu.



Mnogo godina kasnije (1926), od strane patriotskog udruženja Kneginja Ljubica - pododbora iz Aleksinca, biće pokrenuta inicijativa za izgradnju spomenika-kosturnice, gde bi počivale kosti srpskih junaka ne samo sa Deligrada, već i iz kasnijih srpsko-turskih ratova 1876–1878. godine, kada su se u bližoj okolini vodile žestoke borbe za oslobođenje ovog dela Srbije. Nešto kasnije, međutim, biće odlučeno da se sagradi crkva kosturnica - posvećena svetim Arhangelima Mihailu i Gavrilu - i to nedaleko od ostataka ustaničkog šanca. Osvećenje temelja budućeg hrama izvršeno je na Krstovdan 1930. godine od strane tadašnjeg niškog vladike Dositeja (Vasića). Jedan od ktitora bio je i kralj Aleksandar I Karađorđević, koji je darivao zvono i ikonostas. Tokom gradnje, on je dva puta obilazio ovo mesto, ali nije dočekao osvećenje. Čin osvećenja crkve obavljen je 12. maja 1935. godine, od strane vladike niškog dr Jovana Ilića.

Glavni posao prilikom podizanja ovog hrama urađen je od strane Udruženja Kneginja Ljubica, čiji je nacionalni rad bio posebno zapažen u Staroj Srbiji, krajem 19. i početkom 20. veka. Udruženje je imalo jak odbor u Nišu sa pododborom u Aleksincu i uživalo je veliku podršku Crkve i krune. Članovi su bili ugledni i svesni građani koji su prvenstveno pomagali Srpsku Crkvu i prosvetu. Na primeru gradnje deligradske crkve može se videti i kako je radilo ovo udruženje, čiji je jedan od najuglednijih članova bila i Ana Lebl, žena inženjera Leona Lebla, upravnika aleksinačkih rudnika. O tome svedoči i kazivanje njene ćerke Ženi Lebl, ugledne izraelske naučnice, koja živi u Tel Avivu. Njeno sećanje na to vreme donosi nam jednu iskrenu priču o podizanju crkve u Deligradu, kao i svedočanstvo o prijateljstvu srpskog i jevrejskog naroda.

 

Mi smo preživeli

Sećajući se tih događaja, Ženi Lebl kaže: „Neverovatno kako se neke stvari razjašnjavaju posle gotovo 2/3 veka, ako se to doživi. Tako je bilo i sa mnom. Svih tih godina sam bila ubeđena da su se neki događaji odigrali, pa sam ih čak i pričala, pa i opisivala, ali mislim da mi nisu baš mnogo verovali. Možda, tu i tamo neko, kao recimo moja bratanica Ana, pa ih je čak i dalje pričala. U poslednje vreme o jednom o tih i takvih događaja pisala sam ukratko na dva jezika: hebrejskom i srpskom. Na hebrejskom u mojoj autobiografskoj knjizi u izdanju JAD VA’SEMA Suddenlj different, suddenlj another, a na srpskom u trećoj knjizi Mi smo preživeli. Radi se o jednom događaju iz moje daleke prošlosti. Moj otac je bio rudarski inženjer, upravnik aleksinačkih rudnika, pa sam se ja i rodila 1927. godine u Aleksincu u Taušanovićevoj ulici, jedina od moje uže porodice.

Moja majka Ana Lebl bila je veoma agilna članica humanog društva Kneginja Ljubica. Nemam pojma šta su sve bili ciljevi tog društva, ali jednoga se veoma dobro sećam: trebalo je sagraditi spomen-crkvu žrtvama palim na Deligradu, gde su, početkom 19. veka, vođene borbe između srpske vojske i Turaka. To je sve što znam do dana današnjeg, ali znam da je to bio prilično skup projekat, a novca nije bilo. Tu i tamo, našlo se nekoliko većih priloga, ali to nije bilo dovoljno. Onda je neko došao na ideju da bi se mogla organizovati priredba, čiji bi prihodi delom pokrili izdatke. Tako su se - ne znam ko, zašto i kako - obratili baš mojoj mami s idejom da ja mogu da spasem situaciju. Imala sam tada četiri godine i još nisam znala da čitam, ali sam imala odlično pamćenje. Tako mi je mama čitala strašan tekst pesme Tri hajduka, veoma prigodan za tu priliku, ali veoma dugačak i komplikovan za dete mog uzrasta. Međutim, ja sam to savladala i čak dobro i recitovala i glumila, iako je za svaki slučaj iza zavese na bini bila mama u slučaju da negde zapnem. Da bi se popunilo veče, trebalo je da nešto i otpevam, pa sam ja odabrala tada veoma modernu pesmu Adio mare, iako ja nisam znala šta je more (za mene je jedina, pa time i najveća reka na svetu bila Moravica koja je proticala pored naše kuće). Poslednja tačka trebalo je da bude „izvođenje nekih kerefeka“, znači neke kao gimnastičke tačke, koju je ja trebalo i da najavim, ali sam ja to najavljivala kao ’Pinastiku’, pa su me posle nazvali ’Pinastika’.

Predstava je bila veoma uspela, ljudi su čak prilikom recitacije i plakali, otvarali srca i - što je još važnije - džepove, te je odlučeno da tu svoju predstavu ponovim dva-tri puta. Koliko je tom prilikom sakupljeno ne znam, ali znam da su me svi hvalili. Nešto oko godinu dana posle toga mi smo prešli u Beograd, a nešto posle toga bila je završena Spomen-crkva na Deligradu i moju mamu su pozvali da prisustvuje osvećenju crkve. Mama je odlučila da je moj doprinos veoma značajan i da i ja treba da prisustvujem svečanosti.

Doputovali smo u Aleksinac, gde su nas dočekali mamini dobri prijatelji, neki čika Aleksa i njegova žena (čini mi se tetka Kaja). Odande je organizovan prevoz fijakerima. U jedan fijaker strpali su svu dečurliju, kupili nam svima ’sviraljke na vodeni pogon’ i konvoj je krenuo. Ovo kao uzgred: sa tog puta ostalo mi je u vrlo dobrom sećanju da sam ja sviraljku napunila vodom, dok je moj najbolji drug, dve godine stariji Radivoje-Racko, sin učitelja Darinke i Časlava Dinića, zaboravio da sviraljku napuni vodom, pa sam mu ja stalno prkosila i „cvrkutala“ mu pored ušiju, dok mu to nije dosadilo, oteo mi sviraljku i zavitlao je iz fijakera takvom silinom da sam čula kako je pukla kao granata. Da ne dužim: taj isti Racko bio mi je jedini drug za vreme mog ilegalnog boravka u Nišu od 11. decembra 1941. do 22. februara 1943. godine, kada su mi pesma Adio mare i polomljena svirala pomogli da se identifikujem pred njim. Samu svečanost osvećenja ne pamtim mnogo, jer sam ja uglavnom veoma ponosno stajala pred pločom na kojoj je zlatnim slovima bilo ime moje mame: Ana Lebl... Eto, to bi bila moja priča o Deligradu“.

Jevreji u redovima Srpske kraljevske vojske

Trebalo bi takođe napomenuti i bitnu činjenicu da su se - po kazivanju Ženi Lebl - njen otac Leon i deda borili u Balkanskim i Prvom svetskom ratu u redovima Srpske kraljevske vojske. To nije bio jedini slučaj učešća Jevreja u ovim ratovima i njihovom doprinosu sjajnim srpskim pobedama. Ova tema je prilično slabo istraživana u našoj istoriografiji.

Inače, treba zabeležiti i da je Leon Lebl uzeo da slavi Svetog Savu, kako bi mogao da ispoštuje i gosti svoje prijatelje Srbe, kod kojih je inače redovno odlazio na krsne Slave.

Ali, ono što takođe treba posebno dodati, jeste sudbina njene majke Ane Lebl, jednog od ktitora crkve Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila u Deligradu. Izgubila je život na početku Drugog svetskog rata samo iz jednog razloga - zbog pripadnosti jevrejskom narodu. Odvedena je na Beogradsko sajmište 12. decembra 1941. godine, gde je stradala kao žrtva holokausta. Ubijena je između marta i maja 1942. godine, tako što je ugušena u specijalnom „Saurer“ kamionu - pokretnoj gasnoj komori (kasnije prozvanoj „dušegupka“). O svojoj majci Ani, Ženi Lebl na kraju kaže: „Pošto mi je od nje ostalo malo fotografija, njeno ime na spomen- ploči mi u stvari svedoči više nego sam lik“.

Ove reči bi trebalo dobro zapamtiti prilikom obeležavanja predstojećeg jubileja Deligradske bitke i na dostojan način pomenuti Anu Lebl. Ne treba zanemariti ni pomoć koju je pružila njena ćerka Ženi Lebl, tada devojčica koja je prisustvovala i osvećenju crkve. Iako je sada u dubokoj starosti, njeno prisustvo na obeležavanju jubileja bila bi i neka vrsta zahvalnosti njenoj porodici na nesebičnoj pomoći.

Srpska država i Crkva ne bi trebalo da zaboravljaju svoje prijatelje - a Ana Lebl je bila jedan od najiskrenijih. To je, uostalom, pokazala i svojim delom, što posebno treba ceniti.      

Vladimir Vučković  http://pravoslavlje.spc.rs


# prevoz Moravica fotografija Deligrad Deligradska bitka Jevreji Ana Lebl Ženi Lebl
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima