Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Veliki rat, srpski i austrijski mitovi

rss

02.12.2013. Vesna Knežević, dopisnica RTS-a iz Beča

Analizom medija istraživači iz Beča otkrivaju dva dugovečna mita - s jedne strane stoji austrijski "Rim", s druge srpski "Pijemont", a u sredini nekoliko ratova.
Prostor komunikacije dve zemlje je do te mere bio mitološki izrovan da su Austrija i Srbija uvek birale sukob, a ne saradnju, kaže jedan od autora studije.

Veliki rat, srpski i austrijski mitovi

Već godinu dana mali tim istraživača bečkog Instituta za dunavski prostor i centralnu Evropu radi na projektu studije "Austrijski i srpski mitovi 1914-2014". Knjiga pod tim naslovom pojaviće se tek na jesen iduće godine. Nalazi studije su stoga još obavijeni "tajnom", ali su njeni autori - Silvija Nađivan, Volfgang Pensold i Eva Tamara Tic pristali da za RTS otkriju neke detalje.

Svako ko je očekivao na desetine kategorijalno obrađenih mitova koji poslednjih sto godina imaju medijsku promociju kružeći po austrijskom i srpskom javnom i političkom prostoru, biće razočaran: Reč je o samo dva mita.

Samo dva, ali zato dugovečna, žilava i otporna - s jedne strane austrijski mit koji se oslanja na političku tradiciju Svetog rimskog carstva nemačkog naroda, a sa druge srpski mit nacionalnog ujedinjenja koji vuče korene iz romantizma 19. veka.

Ukratko, s jedne strane stoji austrijski "Rim", s druge srpski "Pijemont", a u sredini nekoliko ratova.

Imperijalno nasleđe starog Rima

Istorija nije na jednako milosrdni način tretirala Austriju i Srbiju - u vreme kada je srednjovekovno srpsko carstvo u etapama tonulo u mrak osmanskog perioda, austrijske dinastije, prvo Babenberg, posle njih Habzburg, preuzimale su političku tradiciju starog rimskog carstva penjući se stepenicama imperijalne slave.

Habzburški carevi ostali su istovremeno i carevi Svetog Rimskog Carstva nemačkog naroda sve do 1806. godine, kada je Franc II, bojeći se da bi mu Napoleon ukrao imperijalnu krunu, dekretom ukinuo Sveto rimsko carstvo.

Austrija se smanjila, a car "prepolovio" - do tog trenutka Franc II, postao je Franc I nove države.

Ali, sa krajem rimskog državotvornog nasleđa u Beču nije odumro i imperijalni rimski refleks - on je ostao neupokojen, s tim što više nije bio okrenut prema Francuskoj ili Pruskoj, već prema istočnoj i južnoj Evropi, pre svega Balkanskom poluostrvu.

Rimska imperijalna tradicija znači pre svega jedno - neprestano širenje. Tu tradiciju, koju su mu oduzeli jači od njega, Beč pretvara u mit, mit transformiše u politiku, a politiku u moralni stav koji onda samorazumljivo okreće prema praktično jedinom realističnom cilju: Bosni i Hercegovini.

Kraljevina Srbija - novi igrač u diplomatskoj areni

Srbija, odnosno teritorije koje se od Drugog srpskog ustanka 1815. sukcesivno izvlače iz Osmanskog carstva, bori se sa dva suprotna osećaja - s jedne strane pobedničkom euforijom, s druge strane ljutnjom i besom na Zapad koji ju je prepustio tužnoj sudbini.

Nekadašnje visoko razvijeno srednjovekovno carstvo svedeno je početkom 19-og veka na narod razbijenog sećanja, novog kulturnog identiteta, opustošenog jezika, brutalnih političkih elita i praktično uništenih kulturnih i obrazovnih elita.

Još gore, u trista pedeset godina bivstvovanja pod osmanskim carstvom Srbi su razvili refleks distance i zatvaranja prema "stranom", odnosno prema "uljezu" koji ih baca na kolena dok Evropa gleda - koliko ih je taj refleks sačuvao pod Osmanlijama, sada je u novim uslovima ostao smetnja.

Narod koji je toliko propustio misli da mora puno i nadoknaditi - kao prvo mora definisati vlastite granice, utvditi šta je njegovo, a šta nije, ko je "unutra" a ko "napolju", ko bi, čak iako se nećka, po pravdi trebao biti njegov, da nije bilo nesrećne osmanske epizode.

I tu se, u obrenovićevskoj Srbiji, rađa srpski mit "ujedinjena", zaokruživanja granica - ujediniti se, preobratiti nesigurne ("Šokce" i "Turke"), zatim podići ograde i sledeći refleks stečen pod Osmanlijama zatvoriti se prema sada novom "stranom".

Kada neko u današnjoj modernoj Srbiji viče "šta će nam Evropa" upravo je to istorijski refleks koji iz njih govori - šta će nama bilo ko, kad će nas na kraju ionako pustiti da propadnemo.

Širenje protiv zaokruživanja

Dva mita, koja u predvečerje sarajevskog atentata i simbolički i fizički udaraju jedan na drugoga su habzburško "širenje" i srpsko "zaokruživanje" - i jedan i drugi vide u Bosni logički, moralni i politički prostor koji im otvaraju tradicije iz kojih izrastaju.

Ta dva mita - "imperijalno širenje" i "nacionalno zaokruživanje" do te mere su kontaminirali srpsko-austrijske odnose još decenijama pre nego što je maloletni sarajevski gimnazijalac Gavrilo Princip ispalio hice na habzburškog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju, da je svaki razuman dijalog postao nemoguć.

Ne zanemarujući euforiju zaokruživanja i ujedinjavanja koju je Srbija (od 1903. pod dinastijom Karađorđevića) unosila u dnevnu politiku, autori studije ipak vide jasnu krivicu na austrijskoj strani, konkretno u odluci Franje Josipa da "jednom zauvek sredi taj problem pod imenom Beograd".

"Nikada se još u istoriji međunarodnog prava nije dogodilo da jedna država ide u ratnu odmazdu protiv druge države za delo koje se čak nije ni dogodilo na teritoriji države koja se kažnjava", kaže Pensold.

Na početku haosa i krvi Velikog rata dominira jedno ime, jedan čovek koji je doneo sudbonosnu odluku, "prelomio" stvar i tako pustio u pogon komplikovani mehanizam diplomatskih alijansi: Car Franjo Josip.

Ni atentator Gavrilo Princip, ni huškački Vilijam II u Berlinu nisu bili presudni akteri za izbijanje rata, smatraju autori studije - ta titula pripada pretposlednjem Habzburgu koji je sedeo na tronu iznad ostataka Svetog rimskog carstva i hteo da kazni i za sva vremena ponizi "dođoša" na evropskom diplomatskom parketu.

Habzburška monarhija - "Bolesnik na Dunavu"?

Naravno da se postavlja pitanje zašto je jedan "dođoš" provocirao neurotičnu imperijalnu silu?

Atmosfera rata između Austrije i Srbije je sve vreme visila u prostoru i u najmanje dva slučaja - 1908, zatim ponovo 1913, on je jedva izbegnut i to, ironijom sudbine, upravo zahvaljujući zalaganju Franca Ferdinanda, koji je govorio da mu "ne pada na pamet da ide u rat zbog hrpe kradljivaca i par šljivika", te sistematski čistio Generalštab od antisrpskih "jastrebova".

Prema autorima studije, Beograd se tu ni najmanje nije ponašao iracionalno ili nelogično - naime, procena političkih elita Kraljevine Srbije da je habzburško carstvo "trulo" i da će se raspasti ako ga se malo protrese nije bila bez osnova, Beč je 1914. zaista bio još samo senka nekadašnje imperijalne moći.

U leto 1914 Austrougarska vojska ušla je u Srbiju na krilima imperijalnog mita - kada se Srbija 1918 proširila na zapad i jug učinila je to nošena mitom o ujedinjenju i zaokruživanju.

Ostaci i jednog i drugo mita i danas žive, otežavajući komunikaciju između kulturne, medijske i političke javnosti Srbije i Austrije.

Kada današnja Austrija u EU preuzima ulogu političkog glasnogovornika iscepkanih balkanskih država nastupajući kao njihov advokat na putu prema EU članstvu, ona reaguje iz starog imperijalnog sindroma - kruna i žezlo imperatora Svetog rimskog carstva i dalje se čuvaju u hofburškoj riznici - nikad se ne zna, mogu zatrebati!

Kada Srbija konačno izgubi Jugoslaviju, trebaće joj skoro dvadeset godina da prepozna vlastiti mit o zaokruživanju i zatvaranju kao mehanizam koji joj svako malo dođe glave - treba verovati sada poslednji put.

Polje propuštenih šansi

Metod kojim se autori studije služe je jedna slobodnija forma takozvane analize diskursa.

Na osnovu izveštaja koji su se pojavljivali u austrijskim i srpskim medijima od 1914. do 2014. u momentima neuralgičnih istorijskih tačaka - na primer 1914., 1918., 1934., 1938., 1941., 1948., 1991., 1995., 1999., 2003., 2008. - konstruiše se najpre jedna linija narativa.

Nakon toga, unutar tako konstruisanog narativa, sukobljavaju se parovi novinskih izveštaja s jedne i druge strane kao da stoje u dijalogu, odnosno kao da "razgovaraju" jedan s drugim.

Na kraju se taj imaginarni dijalog stavlja u odnos prema jednom i drugom mitu, u smislu da li se uklapa u njega ili mu se suprotstavlja.

"Bilo je toliko momenata u proteklih sto godina kada su Austrija i Srbija mogle izabrati drugačiju politiku, umesto konfrontacije preći na saradnju, ali, nažalost, njihov prostor komunikacije je do te mere bio mitološki izrovan i zaposednut starim računima, da su alternative i jednima i drugima teško padale", zaključuje Pensold.

 


# Srbija rat Gavrilo Princip Beograd vojska
@mo_i_vs @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima