Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Miloš Marić: „Nepoznati“ Srbin sovjetske nauke

rss

26.01.2016. Marko Jovanović

Interesovanje za njega u Srbiji probudilo se tek sada, 70 godina nakon smrti.

Miloš Marić Slika: sceptic-ratio.narod.ruMiloš Marić. O tom čoveku postoji članak u ruskoj Vikipediji, ali ni jednog pomena u srpskoj. On je Srbin po poreklu, ugledni sovjetski naučnik histolog, dugo je bio na čelu katedre u Saratovskom medicinskom institutu, ali potpuno je nepoznat u domovini. Interesovanje za njega u Srbiji probudilo se tek sada, 70 godina nakon smrti. A čuven je ne samo po tome što je bio brat Mileve Marić, supruge Anštajna, mada se najviše o njemu zna upravo iz knjige o tom bračno-naučnom savezu.

Budući biolog Miloš Marić rođen je u Rumi 1885. godine, u porodici je bio najmlađe dete, osim njeg Marići su imali još dve kćeri. Studirao je medicinu na univerzitetu grada Kluž koji je tada bio u Austrougarskoj carevini. Tada je Miloš Marić ispoljio ne samo sklonost ka naukama, već i aktivni građanski stav: učestvovao je u kružocima koji su se zalagali za srpski ekonomski i kulturni preporod u Vojvodini, a nešto kasnije u pismima razmišljao o tiraniji carskog režima u Rusiji. Počeo je Prvi svetski rat, i doktor Marić je bio mobilisan u Austrougarsku armiju. Ovde se pojavljuje bela mrlja u biografiji ovog Srbina. Kako je on dospeo u Moskvu? U knjizi Đorđa Krstića Mileva & Albert Einstein: their love and scientific collaboration, objavljenoj na engleskom, autor se poziva na podatke dobijane od sovjetskog profesora Grigorija Batraka i kaže:

Snage ruskog generala Brusilova dugo su pokušavale da zauzmu austrijsku tržavu Peremišlj, u kojoj se nalazio i doktor Marić. On se sa zadovoljstvom predao Rusima i dao im informaciju koja je pomogla u junu 1916. da se zauzme tvrđava. Za to je Marić koji je ostao u Rusiji tobože dobio razne privilegije.

Istina, ova priča izaziva neke sumnje, pre svega hronološke vrste, pošto se zna da tvrđava Peremišlj nije kapitulirala u junu 1916, već u martu 1915, već u aprilu tamo je dolazio car Nikolaj Drugi. Ipak drugi izvori ukazuju na to da je Marić zaista dezertirao i desilo se to na teritoriji Galicije gde se i nalazi Peremišlj. Još jedan izvor ukazuje: Srbin je bio opkoljen i zarobljen, zatim su registrovanog ratnog zarobljenika Marića poslali u Moskvu.

U svakom slučaju u prestonici srpski naučnik je počeo da radi sa profesorom Vladimirom Karpovom, čovekom jedinstvenih, enciklopedijskih znanja. Karpov je među prvima u Rusiji počeo da proučava sklop ćelijskog jezgra, prevodio je naučne radove antičke epohe, a njegov udžbenik Početni kurs histologije imao je sedam izdanja.

Upravo za histologiju vezan je čitav kasniji nauči život Miloša Marića. Sa profesorom Karpovom otputovao je u Jekaterinoslavlj (zatim preimenovan u Dnjepropetrovsk), a kada su ruskog naučnika ponovo pozvali u Moskvu, stao je umesto njega na čelo katedre histologije. Od 1930. do kraja života Marić je bio na čelu katedre u Saratovskom medicinskom institutu, bavio se proučavanjem sposobnosti deobe ćelija i strukturama sa više jezgra.

Govori docent katedre histologije Saratovskog državnog medicinskog instituta Tatjana Romanova:

1935. godine Mariću je dato zvanje doktora medicinskih nauka bez prethodne odbrane disertacije. To je vrlo zanimljiva činjenica koja svedoči o značaju njegovih naučnih radova. Sledeći šef je bio Nikolaj Kolosov. On je napravio svoju naučnu školu, ali njegova istraživanja (on je proučavao vegetativni nervni sistem u vrlo neočekivanim aspektima) mogli su da se oslanjaju na radove srpskog profesora. Georgij Koblov, profesor koji je rukovodio katedrom do 1995. godine, 1938. bio je primljen na katedru Marića. Posle Velikog Otadžbinskog rata on je razradio vrlo zanimljiv i sporan pravac koji je izložen u njegovoj monografiji Deoba nervnih ćelija. Jer opšteprihvaćeno je mišljenje da se one ne dele. A Koblov je naveo neke dokaze suprotnog. I mi možemo da smatramo da je to takođe nastavak istraživanja profesora Marića.

Oni koji su zatekli srpskog naučnika za katedrom sećaju se: ovaj skromni čovek nije bio govornik, govorio je mirnim, tihim glasom, ali njegova objašnjenja su uvek bila kristalno jasna i snabdevena ubedljivim i nedvosmislenim dokazima.

Malo naučno društvo iz Novog Sada sada radi na tome da ime Miloša Marića postane poznatije u Srbiji. Ali bez napora ruskih naučnika se ne može – govori predsednik društva Drago Njegovan.

Mislim da je potrebno pre svega za srpsku javnost da ruski autor napiše jednu studiju ili članak o njegovom naučnom doprinosu. Taj članak bi trebalo da sadrži bibliografiju njegovih radova. I onda bi drugi korak mogao biti prevođenje dela i preduzimanje nekih drugih radnji koje se tiču njegove afirmacije u Srbiji, jer je nesumnjivo da on spada u red naučnika kao što je bio Atanasije Stojković pisac prve knjige iz fizike na srpskom jeziku i rektor univerziteta u Harkovu. Potrebno je da sa te strane dođu informacije koje mi nemamo. Naše društvo bi bilo spremno da to prevede i objavi i tada bi se otvorile i mnoge druge teme od podizanja biste do pisanja biografije.

Ruski istoričar nauke Oleg Akimov koji je na svom internet-portalu Sceptic-ratio sakupio niz materijala o Milošu Mariću, u prepisci sa dopisnikom Glasa Rusije rekao je da je planirao da makar simbolično prenese prah naučnika u ona mesta gde su sahranjeni njegovi otac, majka, jedna od sestara, tačnije da doveze u Srbiju zemlju sa groba u Saratovu. Istoričar je 2010. krenuo u Novi Sad, gde je razgovarao sa čovekom koji je, kako piše Akimov, izdavao sebe za dalekog Marićevog rođaka, u stvari je bio agent srpskih specijalnih službi. Gospodin Akimov tvrdi da su ga u Srbiji osumnjičili da prvo da je špijun, zatim su pomislili da je avanturista, zatim su mu stavljali prepreke na svakom koraku. Posle takvog dočeka interesovanje ruskog istoričara za temu Marića koja se u izvesnoj meri može nazvati srpskom porodicom Kiri je ugaslo.

Jedina bliska osoba Milošu Mariću bila je žena, sa rođacima sa Balkana veza je skoro potpuno izgubljena. Srpski naučnik je do kraja života pomagao Sovjetskom savezu, zemlji koja mu je postala druga domovina: u godine rata priprema lekare za front, predaje. 1944. posle teške bolesti profesor je umro i bio je sahranjen u bratskoj grobnici. Decu nije imao.

Izvor: Sputnik


# prvi svetski rat Marko Jovanović dr Novi Sad
@MarkoodMorave @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima