Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

2014: Pesma Evrovizije bez Srbije ili Srbija bez Pesme Evrovizije?

rss

28.11.2013. Marko Aleksić

„Potpisao bih peticiju, ali nemam olovku“ skroman je i interesantan sadržaj jednog internetskog komentara kojeg potpisuje izvesni „Perkone“ (Mondo, 25. novembar 2013), a povodom akcije koju je organizovala organizacija za promociju Pesme Evrovizije (OGAE Srbija), za potpisivanje peticije da se našoj zemlji omogući da naredne godine ima svog predstavnika na takmičenju za Pesmu Evrovizije.

2014: Pesma Evrovizije bez Srbije ili Srbija bez Pesme Evrovizije?

Naime, nedavno je obznanjeno da 2014. godine Srbija neće učestvovati na takmičenju za Pesmu Evrovizije. Kao razlog, Radio Televizija Srbije, koja je ovu odluku donela, navodi finansijske probleme. Drugim rečima, Pesma Evrovizije je za Srbiju, u sadašnjim okolnostima, preskupa priča, gotovo luksuz. Bez želje da se ovaj tekst shvati kao moje nekritičko zastupanje teze o obavezi Srbije da učestvuje na Pesmi Evrovizije, jer ona itekako može i u onome što sledi biće kritički razložena, držim da pitanje neučestvovanja naše zemlje na ovom muzičkom festivalu ipak jeste nešto što ne bi trebalo zanemarivati. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zato što Pesma Evrovizije nije samo Pesma Evrovizije. Sviđalo se to nekom ili ne, ona je mnogo više od toga. U onome što sledi, odnos Srbije i Pesme Evrovizije pokušaću da problematizujem sa tri aspekta – društvenog, muzičkog, i nacionalno-etičkog – i to kroz prizmu kontraargumentacije za spomenutu odluku javnog servisa.

Komentar sa početka ovog teksta učinio mi se interesantnim ne samo zato što u lapidarnoj formi sadrži i izvesnu dozu sarkazma, nego, reklo bi se čak i nehotice, predstavlja fantastičnu sublimaciju, gotovo metaforu čitavog problema oko koga se poslednjih dana zatalasao deo javnog mnjenja u našoj zemlji. Dakle, čovek je za to da Srbija ide na Evroviziju, ali nema olovku da to potpiše. A nema je zato što nema novca da kupi olovku, iz čega se zaključuje da, ako nema para da kupi olovku, koja košta manje od osamdeset dinara, onda verovatno nema, ili jedva da ima i za hleb. Drugim rečima, u prenesenom značenju komentar govori da postoji sukob naše želje da odemo na Evroviziju i nemaštine koja nam to ne dozvoljava, ili čak, da je u uslovima nezamislive i sve dublje finansijske krize, odlazak našeg predstavnika u Kopenhagen 2014. godine čist ćeif. Dakle, da li bi sve siromašniju Srbiju uopšte trebalo da zanima neučestvovanje na Pesmi Evrovizije? Na prvi pogled, reklo bi se, „ne,“, a mnogi već jesu rekli i „neka, ne moramo ni da odemo tamo“. Dobro, razumimo i da je tako i da racionalno sagledavanje situacije koja nas najneposrednije okružuje zaista ukazuju da je u egzistencijalnom smislu daleko važnije pitanje što značajan deo građana jedva sastavlja kraj sa krajem. Jer, kako se često navodi, aproksimativna cena koja se tiče celokupne organizacije odlaska na ovaj festival iznosi oko 100.000 evra. Međutim, ovde stoje barem dva kontraargumenta spomenutoj odluci RTS-a. Naime, neke od Srbije siromašnije zemlje ne postavljaju pitanje da li će na takmičenje otići ili ne i itekako odvajaju novac za ovu priliku, pa bi stoga i Srbija imala razloga da nađe načina da ova sredstva obezbedi. Osim toga, spomenuta cifra da se smanjiti, ukoliko bi se racionalizovali troškovi vezani za brojnost delegacije koja ide na takmičenje. Na primer, da umesto raznih menadžera, stilista, supružnika, šefova i podšefova delegacije i ko zna kojih drugih birokratski izmišljenih članova delegacije, na takmičenje odu samo oni koji su najneophodniji – osim izvođača i autora pesme (često su ove dve kategorije zapravo jedna ista osoba), tu su još i pažljivo odabrana osoba određena za marketinšku prezentaciju pesme, izvođača, javnog servisa i, naravno, same Srbije, i, eventualno, komentator direktnog tv-prenosa (čak ni on nije neophodan, jer se komentar prenosa može obaviti i iz studija, a da to posebno ne utiče na kvalitet samog komentara i užitak prenosa). RTS takođe spominje da ova cifra uključuje i troškove organizacije domaćeg izbora, u prošlosti poznatog kao Beosong, Beovizija, Jugovizija, ili kao neslavan direktan i od strane njihovog uredništva autokratski izabrani kompozitor i pesma. No, i ovaj vid troškova mogao bi značajno da se redukuje organizovanjem, na primer, internetskog izbora pesme koja će predstavljati Srbiju, koji puno manje košta, a deluje i da bi mogao biti demokratskiji. Dakle, uz malo dobre volje, pitanje troškova organizacije učešća može da se reši, a da ono istovremeno ničim ne povredi prava i osećanja siromašnog sloja stanovništva.

Međutim, prazni džepovi ili stomaci, ipak nisu, koliko se poslednjih dana moglo videti na internetu, primarni argumenti veb-komentatora kojim se podržava odluka RTS-a o odustajanju Srbije od Eurosonga. Veći broj komentara na ovu temu ustvari osporava muzičke kvalitete Pesme Evrovizije, dajući tu i tamo i vrlo temeljite dokaze za potpuno srozavanje u tom pogledu. Pitanje muzike u najširem smislu, koje se tiče i učešća Srbije, ali i Pesme Evrovizije u celini, na možda najdrastičniji način problematizuje ovu temu i zaista bi moglo dati najjače argumente u prilog tome da se Srbija ne samo sada, već nikada više u budućnosti tamo ne treba pojaviti. U najkraćim crtama, problem ove vrste proističe iz nespornih činjenica koje ukazuju na praksu da se na finalnom evrovizijskom takmičenju kompozicije koje krasi određen, nekada i visok muzički kvalitet, prvo, sve ređe pojavljuju, a drugo, sve lošije plasiraju, iz čega jednim delom posledično proizilazi i to da se sve veći broj njih graniči ili prelazi u šund, kao i na to da muzika, ako je, na kraju uopšte i ima, odlazi u drugi plan. S tim u vezi, poznata rezignacija Lade Leskovara, i samog učesnika jedne od starijih Evrovizija, kako „ovo takmičenje više nije Pesma Evrovizije, nego Šou Evrovizije (kurzivi – autor)“, jeste lamentiranje nad sunovratom u kome se Eurosong našao, ali i „upozorenje“ da se na ovom planu nešto treba preduzeti. Međutim, neučestvovanjem na Evroviziji se ovi problemi, koliko kod da su veliki, ne rešavaju, a i Leskovar ipak nije predložio kao formu terapije povratka „bludnog sina“, Evrovizije, sa šou stranputice na pravi put pesme to da njegova država, danas Slovenija, jednostavno bojkotuje takmičenje. Zato postojanje ovih problema ne ide u prilog odbrani teze da je bolje ne učestvovati, već ono posredno ukazuje da je krajnje vreme da se i u Srbiji i u Evropi postavi pitanje kvaliteta pesama, kriterijuma izbora i pesme i pevača za Evroviziju, i možda, da se odavno zamrla institucija javne rasprave pokrene (i) na ovu temu.

Etičko posmatranje i problematizacija nacionalnog digniteta po ovom pitanju takođe su važni. Neću mnogo polemisati o tome kako je, najblaže rečeno, čudno da Srbija, kao dvostruka pobednica Evrovizije, jednostavno napusti ovo takmičenje, ali to naprosto ne ide. Ovo nije samo etički problematično, već narušava i pitanje kontinuiteta našeg učešća nakog što smo se na jedvite jade, ali trijumfalno, 2004. godine, posle dvanaest godina odsustva, vratili na Pesmu Evrovizije. Uostalom, naša druga pobeda, sa „Molitvom“ Marije Šerifović, poznato je, donela je mnogostruke koristi i RTS-u i celoj zemlji, da spomenem samo finasijsku dobit od turista koji su tokom dve nedelje boravili u Beogradu ili marketinšku prezentaciju Beograda i Srbije, koji su, posle mnogo vremena, u svetu bili prepoznati po dobrom. Međutim, „slučaj“ koji se tiče jednog dela priče o prvoj pobedi (1989, tada kao Jugoslavija), slikovito govori o tome da u problematičnom odnosu naše sredine prema Evroviziji, ima nešto i do loše strane našeg mentaliteta. Dugo sam se, naime, pitao zašto Rajko Dujmić, kompozitor pobedničke pesme te Evrovizije iz 1989. godine, suprotno svim očekivanjima i evrovizijskom bontonu, ako već ne pravilu, nije izašao na scenu u trenutku proglašenja pobednika da primi pehar (te godine, uručilac gran-prija, u svojstvu prošlogodišnjeg pobednika, bila je, ni manje ni više – Selin Dion). Saznanje odgovora na ovu moju višedecenijsku dilemu, posredstvom jedne tv-emisije, bilo je razočaravajuće: čovek je te večeri, po sopstvenim rečima, jednostavno imao „tezgu“ i nije došao u Lozanu da bude sa grupom Riva koja je izvodila njegovu kompoziciju. Na stranu što su stav u stilu „baš me briga za Pesmu Evrovizije“, ili, u komparaciji simultanog dešavanja i Evrovizije i „tezge“, davanje prednosti ovom drugom, diskutabilni sa stanovišta odnosa kompozitora prema samom sebi i sopstvenom stvaralaštvu i nekorektni sa tačke gledišta odnosa autora pobedničke pesme prema najširem auditorijumu Evrope, indikativno je to što oni u kontekstu ove priče predstavljaju paradigmu celokupnog odnosa naše javnosti, ili preciznije, RTS-a, prema Pesmi Evrovizije. Uz korekciju koja apstrahuje „tezgu“, taj stav bi se i ovde mogao interpretirati kao „ma, baš nas briga za Pesmu Evrovizije, ne moramo ni da učestvujemo“. Problem nije toliko u tome što iza ove odluke RTS-a, ali i stava dela javnosti, latentno stoje nihilizam i nonšarlancija, koliko štrči hipokrizija, velika tačno onoliko koliko je sa istih frekvencija i, možda, iz istog dela javnog mnjenja, pre samo koju godinu (2007. godine kada smo pobedili, i sledeće, kada smo bili domaćini) dolazila emfatična, beskrajna, na momente čak i neukusna glorifikacija te iste Pesme Evrovizije i naših rezultata u okviru nje. Utoliko više zbunjuje i sam tekst saopštenja kolegijuma RTS-a na zvaničnom sajtu našeg javnog servisa, u kojem se, zajedno sa spornom odlukom, samopohvalno ukazuje na to kako smo pre šest godina bili pobednici, a naredne godine i domaćini Eurosonga, kojom prilikom je RTS „postavila nove standarde u organizacionom i tehničkom smislu koji i danas služe za primer evrovizijskoj zajednici [sic!]“ (citirano iz članka „RTS ne učestvuje na Evrosongu“, od 22. novembra 2013. godine, na zvaničnom sajtu RTS-a, www.rts.rs).

I najzad, na red dolazi moja slutnja da se o jednoj od mogućih konsekvenci ove odluke u RTS-u jednostavno nije razmišljalo. Naime, nekoliko puta u istoriji Pesme Evrovizije desilo se da državu učesnicu, po principu proste supstitucije onog ko je trenutno nezainteresovan sa onim ko je užasno zainteresovan, zameni neka druga država. Zato ne bi trebalo da čudi ako Evropska radiodifuzna unija (skraćeno EBU, krovni organitator i nosilac prava Pesme Evrovizije) donese odluku da se upražnjeno mesto Srbije da nekoj drugoj zemlji, pa moguće čak i Kosovu. Jer, samoproglašena republika Kosovo odavno, još od „beogradske“ Evrovizije 2008. godine (slučajno ili ne, ovo je godina kada je Kosovo jednostrano proglasilo nezavisnost), pokušava da se domogne ovog parčeta evropske „muzičke estrade“. Srećom – i to najviše ZA NAS, a nažalost najmanje ZBOG NAS – još uvek bezuspešno. Ovo govorim iz anticipativnih i autoempatijskih razloga, zbog pripremanja javnosti na neumitnu percepciju bruke koja bi nas, u takvom scenariju, zadesila, i to bez obzira na činjenicu što bi za Srbiju to bila ko zna koja po redu (bruka) u nizu. Razume se, naknadna pamet, odnosno, zakasnelo predomišljanje RTS-a, koje ne bi izazvao osećaj stida pred sopstvenim gledaocima, nego žestina i skoro neizdrživost ironijskog (i, na sreću, još uvek samo hipotetičkog) paradoksa u kome Srbiju zamenjuje Kosovo i koji naprosto ne može a da ne boli, ne bi bilo dovoljno da EBU natera da nas primi nazad na Pesmu Evrovizije. A potpuno je sigurno da jednom dato pravo Kosovu da nastupi na takmičenju više neće biti ukinuto. Jedino zamislivo gore od ovoga, u datom diskursu, bilo bi to da Kosovo, ušavši pre Srbije u Evropsku uniju, ucenjuje Srbiju za prijem u članstvo.

Jedno je, ipak, sigurno i ne mogu ni da pomislim da čelni ljudi RTS-a toga nisu svesni: Pesma Evrovizije odavno je prevazišla granice običnog festivala evropske pop muzike. To je stoga što se ona, u miljeu medijskih događaja naše epohe, koja je u svoje temelje i sama unela medijsku dimenziju, etablirala kao prestižni „event“ globalnih razmera, i što, paradoksalno, zbog takvog svog statusa omogućava da njen sopstveni šund, neukus i kič budu podređeni njenoj važnosti za međunarodnu promociju jedne evropske zemlje, posebno ako je u pitanju mala zemlja. To je, takođe, stoga što sve njene druge diskutabilne ili kontroverzne karakteristike, poput davanja predimenzioniranog značaja gej lobiju (koji, ruku na srce, do pre petnaestak godina nije ni znao šta je to Eurosong), ili, u slučaju Srbije, poput otvaranja mogućnosti da je predstavljaju i turbo-folk zvezde ili pesme, ili pak, ponekad loših plasmana, trebaju i moraju, zarad tog cilja, da budu stavljene u drugi plan. O ovim problemima se mora razmišljati i kritički razgovarati, pogotovo se oni ne smeju zanemarivati, ali u okviru okolnosti i pravila vremena u kojem živimo, koji su takvi kakvi jesu, bojkot odlaska na Eurosong suviše je visoka cena za moralno ograđivanje od tih i svih drugih problema i „naše“ i „evropske“ Pesme Evrovizije.

Dakle, na kraju, početak. Pesma Evrovizije može bez Srbije; za Evroviziju je to dobro i pametno isto onoliko koliko to i nije. Srbija može bez Pesme Evrovizije; ali, nisam siguran koliko je to za Srbiju i dobro i pametno. Još uvek nije kasno da se predomislimo.

 


# Radio Televizija Srbije Pesma Evrovizije Kopenhagen 2014 Marija Šerifović Rajko Dujmić festival gej lobi
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima