Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Srećna Nova 2014.,2015, 2016,…

rss

27.12.2014. Miodrag Tasić

Ovaj tekst je pisan krajem decembra 2013, ali autor veruje da će biti aktuelan i u u godinama koje dolaze

Srećna Nova 2014.,2015, 2016,…

Ispraćamo baksuznu 2013. godinu. Bila je loša i sumorna. Valjda zato što je trinaesta? Po tome sledeća mora biti bolja. A možda i zato što ne može biti gora! Pogrešno. Uvek može biti gore. A da bi bilo bolje, prvo mora biti gore. Baš tako mudro rukovodstvo teši svoj voljeni narod. Moramo da stežemo kaiš, da štedimo, da istrpimo, da bi potom živeli bolje. To bolje po nekima nastupiće pred kraj sledeće, 2014.godine, dok drugi oprezniji predviđaju poboljšanje u 2015.-oj. Pesimisti opet neki boljitak očekuju posle smene sadašnje vlasti. Međutim, to tek nije realna opcija. Jer i da sadašnja vlast izgubi neke prevremene izbore na proleće, da li bi političku scenu zaposeli neki novi ljudi ili bi samo došlo do zamena fotelja? Po principu „sjaši Kurta da uzjaši Murta.“ Uostalom, kao i svih ovih godina od uvođenja višestranačke demokratije!

Srpska vlast nije nimalo originalna. Kada je Vinston Čerčil postao britanski premijer 1940. godine, nakon ostavke Nevila Čembrlena, dakle u jeku drugog svetskog rata i na vrhuncu Hitlerove moći, Čerčil je svom narodu obećao samo krv, znoj i suze. Slutim da srpski usrećitelji znaju za tu slavnu izjavu engleskog cinika. Pa, tako i oni, doduše s izuzetkom krvi. Krv, ratovanje do poslednjeg, odnosno do konačne pobede, seča ruku s ustaškim, albanskim ili turskim barjakom, pripadaju nekom drugom vremenu i nekim drugim osobama. Ili su se ti ratoborni zagovornici u međuvremenu preobratili i prosvetlili. Biće da je Evropska Unija zaslužna za to prosvetljenje mada verujem da prevagu nosi Amerika. Pre svih onaj molitveni doručak u Vašingtonu. Ko je makar jednom doručkovao u Vašingtonu, taj Ameriku nije izneverio!

Lično cenim realne ljude. Hoću da čujem istinu, pa neka boli koliko hoće. Šta vrede oni što ulepšavaju, doteruju, šminkaju...? Oni što grade Potemkinova sela. Donosioci dobrih vesti. Otkako pamtim, a nije malo, uvek su me bombardovali srećnom budućnošću. Ta srećna budućnost je nastupala nakon ostvarenja i ispunjavanja zacrtanih dugoročnih planova, realizacije ambicioznih investicija, dovršenja započetih projekata. Retko kada smo razumeli birokratsku terminologiju i nebulozne floskule od naroda otuđenih parazita. Svejedno, stvarnost je večito bila krizna, prepuna neostvarenih i neostvarljivih ideja, promašaja, izgubljenih iluzija... Pet decenija ljudi su na ovim prostorima glavni izvozni proizvod. Svi koji mogu beže glavom bez obzira. „U našoj otadžbini žive samo oni koji nisu bili kadri stići i uteći“. Što je možda i dobro. Svaki od tih odseljenih, od milošte nazvani gastarbajterima, ostavio je nekog svog negde tamo daleko. I pošalje mu neki evro, dolar ili franak. Ovako ili onako, ali devizne doznake „naših radnika na privremenom radu u inostranstvu“, pola stoleća predstavljaju najvažniji izvor prihoda posrnuloj ekonomiji. Još ponešto stvore vredni seljaci, uglavnom stare generacije, i tu se priča završava. Naravno da nije dovoljno ni da se preživi a kamoli za pristojnu sadašnjost. O nekoj svetloj budućnosti da ne trošimo reči. To ostaje za predizborna obećanja. I sve što nedostaje mora da se nadomesti. Kako? Prodaje se već šta se može. Još nisu sve prodali. Ostale su reke, jezera, hidrocentrale, njive... I, svakako, zaduživanje. Oprobani metod. Zaduživanje ne prestaje. Ni po koju cenu, ni po koju kamatnu stopu. Ništa nas ne može zaustaviti. U uzimanju novih kredita. Svaka garnitura u tome je bar duplo bolja od prethodne.

Ko se i zašto raduje novoj godini, ne shvatam. Čoveka istinski jedino može da raduje što je dočekao novi dan. U ovom slučaju dočekao jednu godinu više. Što i nije malo u Srbiji. Sto hiljada Srba to ne ostvari. Na nešto više od sedam miliona stanovnika. Sve ostalo je isto. Ili gore. Počev od toga da smo godinu dana stariji, pa nadalje. Ko još sumnja nek pročita ove redove pred kraj sledeće godine. Manimo prošlost. Ne znamo ni danas kakva nam je prošlost bila, a i ono što znamo, nije za ponos. Ne treba razbijati glavu ni sa budućnošću. „Na osnovu sadašnjosti siguran sam da se u budućnosti neće govoriti o slavnoj prošlosti“. Ovo sada je bitno. To treba iskoristiti. Carpe diem – reče Horacije. Uživaj u životu. Iskoristi dan. Ne propuštaj priliku. Možda ti se nova nikad više ne ukaže?

Miodrag TasićMiodrag Tasić


# Miodrag Tasić Vinston Čerčil Carpe diem Horacije zaduživanje rasprodaja
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima