Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

Dragoslav Bokan: Moja „petooktobarska beseda“

rss

06.10.2014. Dragoslav Bokan

PODELITE TEKST - RAZBIJMO MEDIJSKI MRAK!

„Srpstvo“ nije ekskluzivna dužnost neke posebne grupe „nacionalnih fanatika“ i „ostrašćenih mladića željnih avanture“, već – svih nas PODJEDNAKO.

Zanimljivo je (posebno na današnji dan i godišnjicu velike narodne zablude od pre 14 godina) primetiti kako je većina nas potpuno različito nastrojena kada je reč o nečemu njihovom i sasvim ličnom – i kada se radi o onom zajedničkom, nacionalnom.

Da se začas podsetimo.

bokan

1) Kada je reč o našoj deci i najbližim srodnicima, onda nikada ne koristimo „objektivni argument“, već se isključivo pouzdajemo u subjektivnu (krvnu i porodičnu) bliskost i sve što imamo, bez nekog posebnog razmišljanja, testamentom ostavljamo svojim sinovima i kćerima, braći i sestrama – bez obzira na to „kakvi su oni“ i „da li ima nekih talentovanijih, vrednijih i po ma čemu boljih nego što su oni (oni NAŠI)“.

2) A kada je, opet, reč o nacionalnom – e, onda ne koristimo ova organska i automatska, jednostavna merila i aksiome, već odmah počinje mučna rasprava o tome jesmo li zaista bili bolji, pravedniji, više fer i zaslužniji od svojih protivnika i neprijatelja: da li smo „OBJEKTIVNO“ zaslužniji od onih „sa druge strane“ (koji, kao što sve češće možemo da čujemo – takođe „imaju svoju decu i majke, svoje razloge i vrline“ i „isto su ljudi, baš kao i mi“).
I skoro uvek se naglašava kako je nacionalni princip „nedovoljno univerzalan“ i „manje pravedan“ od onog kosmopolitskog i nadnacionalnog („neograničavajućeg“, „iznad svih podela“, „bez granica“). Kako je „opasno subjektivan“ i „ostrašćeno navijački“, „plemenski primitivan“ i „civilizacijski anahron“, „neobjektivan“ i „nepouzdan“, „nedostojan XXI veka“ i ko zna šta sve još…

Dakle, kada postupamo po svom ličnom osećanju i doživljaju stvarnosti (u navedenom „porodičnom slučaju“) – onda koristimo isključivo subjektivni, a kada se bavimo nacionalnim temama i potrebama – tu smo odmah skroz objektivni, onako matematički i sociološki nastrojeni, neviđeno racionalni i užasno nepoverljivi prema olakom nacionalističkom prihvatanju „našeg“ kao „jedino ispravnog“ („Ne može to baš tako“)…

I tako se ovde živi, građanski sebično i internacionalistički apstraktno, već bar stotinu godina.

Zbog toga se kod nas sve i ovako dosledno i do temelja raspalo i razrušilo.
Ne samo zbog NATO pakta i neprijateljski nastrojene međunarodne zajednice, političara-lopova i dugogodišnje negativne selekcije, već i zbog ovih i ovakvih naših „dvostrukih standarda“ po pitanju (subjektivnog) ličnog i (nemilosrdno objektivno) otadžbinskog. Onog samo našeg rodnog i porodičnog i onog ko-zna-u-stvari-čijeg, „bratsko-nacionalnog“.
Za ono „SVOJE-LIČNO“ se i gine ako treba, a za ono „svoje-nacionalno“ – samo (eventualno) uzdiše. 
Lakše se odustaje od stotina hiljada kvadratnih kilometara Srbije (koje nam zajednički neprijatelji oduzimaju nekim „mirovnim sporazumom“), nego od samo par svojih stambenih kvadrata ili onih nekoliko ari svog dvorištanceta koji bi da nam uzmu naši lični neprijatelji. 
„Nije to isto“, reći će mnogi.
„Da li zaista nije?“, odgovoriću im ja.

Niko nikada nije zaboravio da nahrani, odene i zaštiti svoje dete, a zaboravio je milion puta na tuđu (a srpsku, našu) decu, isto kao i na naše srpske heroje, naše srpske invalide i naše srpske nevoljnike.
Prevideo je i činjenicu da borba još uvek traje i da je SVAKO OD NAS (pa tako i on) deo ovog zajedničkog fronta poreklom i istorijom zavetovanih čuvara srpske Otadžbine.

I milijarde dolara i evra iz srpske dijaspore svake godine lete ka Srbiji – stoprocentno i isključivo prema rođacima, komšijama i zemljacima iz starog zavičaja, a skoro ništa ne ide onima koje darodavci lično ne poznaju, onima koji treba da su im bliski po sada očigledno pobočnoj i perifernoj, „samo“ bratskoj i nacionalnoj, saboračkoj i otadžbinskoj liniji.
Eventualno, nešto ode ka Crkvi i u zidanje ličnih zadužbina (opet i skoro isključivo – u zavičaju i rodnom mestu velikodušnog priložnika).

Ni u jednoj zemlji sveta to nije (baš) tako.

Svugde postoji makar elementarni i sasvim konkretni osećaj za zajedničko delovanje u nacionalnom smislu (a posebno kada je reč o narodima koji su imali i imaju sudbinu poput nas Srba).

Tako mora konačno jednom da počne da se radi i oseća – i kod nas, današnjih Srba, sada i ovde (na svim stranama planete, gde god nas ima).

Sve što je NAŠE, sve to treba da se I SVIH NAS TIČE. 
Jer je sve to deo našeg ŠIREG PORODIČNOG (čitaj: NACIONALNOG) NASLEĐA.

„Srpstvo“ nije ekskluzivna dužnost neke posebne grupe „nacionalnih fanatika“ i „ostrašćenih mladića željnih avanture“, već – svih nas PODJEDNAKO.

Ne mogu jedni da umiru, rizikuju život, trpe posledice teških ranjavanja, ginu kao snoplje, a da drugi samo sede (tamo daleko) i navijaju, ulažući isključivo prazne reči i zaludno tapšanje po ramenu. 
Kao da se njih, u stvari, „i tiče i ne tiče“ ono što se dešava zajedničkoj Otadžbini (nimalo više našoj nego vašoj, njihovoj nego tvojoj, njenoj nego njegovoj, mojoj nego svih nas).

Samo ovo kada budemo shvatili, sve će se odjednom i trajno promeniti u našoj sudbini, a Srbija će opet biti onakva kao nekad. Zaslužna naše ljubavi i divljenja čitavog sveta.

To moramo da shvatimo i zapamtimo. 
Da se nas tiče i samo od nas zavisi, naša lepa i tragična Otadžbina.

Kada budemo bili malo manje toplo-subjektivni kad je reč o našim krvno i biološki najbližima, a malo manje hladno-objektivni kada je reč o našim srpskim saborcima, duhovnim „saučesnicima“ i nacionalnim predstavnicima – sve, ALI SVE će biti drugačije. I bolje i normalnije i pravednije i uspešnije i pobedonosnije i ponosnije i srpskije i ljudskije nego što je to danas.

I Bog će nas onda drugačije videti i prihvatiti, ovako promenjene, odgovornije i konkretnije, saosećajnije i solidarnije. Srbe koji to zaista jesu, braću i sestre, a ne kao apstraktna srpsko-zvučeća imena sa spiska birača ili kao obično slovo na papiru bezdušnih kompjuterskih, statističkih popisa.

P. S. 
A načina za lično učestvovanje u srpskoj borbi ima zaista bezbroj. Dovoljno je da se iskreno zapitamo „šta stvarno možemo da uradimo“, kako i čime da doprinesemo onome u šta verujemo i što smo rešeni da konkretno branimo i realno odbranimo. 
Samo će nam se kasti.


# NATO
@


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima