Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

BEBA: MIŠKOVIĆ PLjAČKA SRBIJU - nastavak

rss

10.05.2007. STATUS MAGAZIN april 2007.

BEBA: MIŠKOVIĆ PLjAČKA SRBIJU - nastavak
nastavak...

„Bolesnici“, „alkoholičari“... Nije li, blago je reći, nekorektno vređati ljude s kojima ste nekad sarađivali?!

To nisu uvrede, to su činjenice! Ako je neko bolestan, pa lečen ili nezalečen i svako živ to zna, zašto je u Srbiji greh to reći?! Zbog pristojnosti?! Za Gradu Nalića, za koga svi znaju da je lečeni narkoman, nije pristojno to da se govori, ali zato za Čedu, koji to nije, svako može, pa i „lekari“ DSS! Simpatično je i kad se pesme na tu temu pevaju! Šta je to? Ko je to odlučio da je to pristojno, a ovo nije? To je to licemerje i nemoral društva u kome živimo. DSS jeste stranka lečenih ovisnika, stranka mrzovoljnih, neuspešnih, frustriranih, jalovih, zlih i netalentovanih ljudi, stranka na čije je formiranje ogroman uticaj izvršila Služba državne bezbednosti!

To govorite o stranci na čijem ste imidžu i promociji radili?!

Ja to, naravno, ‘94. godine nisam mogao da znam. Da im je osnivanje pomagala DB, kadrovima i davanjem para, saznao sam tek kasnije, posebno kad smo došli na vlast i kad sam imao prilike da pročitam hiljade dokumenata i da mi to posvedoči stotine ljudi. Ne znam zašto Vladan Batić i drugi ljudi koji su otišli iz stranke neće o tome javno da govore. Zašto ćute Zoran Drakulić ili Mirko Popović? Zašto niko ne sme da zucne o novcu koji je Koštunica dovlačio iz Budimpešte?

Za koga ste vi glasali te 2000. godine? Niste, valjda, za Miloševića?

Glasao sam za Koštunicu! Kao i milioni građana Srbije, naravno, stideći se, na isti način kao kad sam glasao za Panića nekoliko godina ranije, jer sam uvek smatrao da je
najbitnije skloniti Miloševića.

Jeste li to rekli Koštunici kad ste se videli sledeći put?

Videli smo se oko petog oktobra i nije bilo potrebe da se kaže bilo šta! On je znao ko sam ja, ja sam znao ko je on, nije tu nikakve dileme bilo ko je na kojoj strani ili ko o kome ima kakvo mišljenje. Ali, eto, imamo zajednički zadatak, zajedničku misiju i gotovo.
Tako sam makar mislio sve dok nije tajno otišao na sastanak sa Slobodanom Milošević
em, iako je, bar što se mene i najvećeg broja ljudi u vrhu DOS-a tiče, svoju priču završio još kad je pre petog oktobra slao Vladetu Jankovića i svoje emisare da razgovaramo na temu „drugog kruga“ i kad petog oktobra nije hteo da dođe tamo gde mu je bilo mesto!

Da, ali ste mu vi vodili inauguraciju?

Bio sam ispred DOS-a delegiran, ali sam u Centru „Sava“ već zatekao stotine ljudi iz DB-a, MUP-a, sa Tahirom Hasanovićem, koga su oni doveli kao osobu zaduženu za protokol! Formalno je bio kao predstavnik Nove demokratije, ali suštinski izuzetno blizak ljudima poput Radeta Marković a, i on je vodio inauguaraciju. Skoro sam na nekoj TV gledao taj snimak, i vidi se kako u salu ulazi Tahir, za njim Koštunica, ali vidi se i grupa ljudi koja stoji pored vrata, njih desetak, a među njima Dušan Spasojević, Mile Luković Kum...

A to bi moglo da indicira...?

Ništa. Naravno da ne mislim da je to odgovornost Vojislava Koštunice i da je on s tim imao veze, siguran sam da ih je doveo Legija, jer je već tada počela njegova „igra“ sa političarima, pa je tada DB „saznao“ da će doći do krvoprolića, da radikali dolaze naoružani, pa je i Legija doveo svoje... Ali, taj snimak je kao neko predskazanje, kako će se i u kom krugu dešavati istorija Srbije posle Miloševića.

Da li ste se „gledali“ sa Koštunicom posle inauguracije?

Jedan jedini put, krajem januara 2001.godine, kad smo Dušan Mihajlović i ja otišli do njega da se dogovorimo o čelnim funkcijama u MUP-u. Mislim da me je baš taj odlazak kod Koštunice, na koji me je Zoran posalao, i najviše koštao, jer su kako on tako i njegovi saradnici, već tada bili opsednuti policijom.

Prepoznajete li motive?

Opsednutost tajnim službama, prisluškivanjem, paranoičnost i zavereništvo, jednom rečju - bolest. Bolesna mržnja svih njih prema meni bila je posledica moje bliskosti sa Zoranom i toga što su me dobro poznavali neki od njih. Znali su da sa mnom neće biti dogovora, muljanja, kohabitacije. Zato su i počeli da me diskredituju pričama da sam Zoranov čovek za tajne zadatke, prljave poslove, policiju, DB, iako to veze sa istinom
nije imalo.

Ali, kako nije?! Pa, došli ste, u ime Vlade, da pregovarate o čelnim funkcijama
u MUP-u i DB-u!?

Pa, nije Goran Petrović bio kandidat Vladimira Popovića, već DOS-a!

Da, na predlog Bebe Popovića!

Razlozi zbog kojih sam se bavio traženjem šefa Državne bezbednosti bili su identični razlozima zbog kojih sam se bavio traženjem direktora Sajma!

Pa, nećete valjda reći da vam je bilo svejedno ko će biti na toj funkciji i da odlazite kod Koštunice da ga pitate za zdravlje?

Ne, naravno, mada je Zoranu bilo svejedno. Verovao je da će se sve samo od sebe rešiti, da će leševi sami ispadati iz fijoka, a pri tome je hteo da pokaže da mu, za razliku od Koštunice, nije uopšte stalo do „ministarstava sila“. Mojim slanjem na taj sastanak pokazao je kakav je njegov odnos prema tom delu vlasti. Nažalost, nezainteresovanost za te resore će ga dve godine kasnije koštati života. Jeste li dobili neke instrukcije?

Samo da što pre okončamo tu neizvesnost i nekoga postavimo. Nije više mogao da trpi Radeta Markovića, koji je u međuvremenu postao najbolji prijatelj Koštunice, a nije bilo moguće smeniti ga bez postavljenja novog.

Je li Koštunica osporavao vašeg kandidata?

Ma, ne. Pa, on i Ljiljana Nedeljković su pre toga već sa njim dogovorili sve.

Za čas ste se dogovorili da vaš kandidat bude na čelu DB, a tvrdili ste i tvrdite da su Koštunicu interesovali samo vojska, policija, a najviše - DB?!

Naravno, zato što smo mi društvo koje je 50 godina gradilo sistem zasnovan na doušnicima, agentima, snazi i uticaju tajnih službi, koje su upravljale svim sektorima
društva: od praćenja političkih stranaka, do univerziteta, medija ili Crkve. To je verovatno bila jedna od najbolje organizovanih i najbrojnijih vojnih službi bezbednosti, i posle Istočne Nemačke bili smo zemlja sa najvećim brojem „saradnika“ po glavi stanovnika.

I kakve to ima veze sa Koštunicom?

Pa, taj broj „saradnika“ nije nestao posle petog oktobra! Niti su to postali neki drugi ljudi! Oni su iz Miloševićevog šinjela brže-bolje pretrčali u kabinet Koštunice koji je bio krcat agentima i operativcima KOS-a i DB-a. Tamo su petokraku, ružu ili JUL-ovu golubicu zamenili krstom i šajkačom, što je dalo mogućnost da budu abolirani i sačuvani od svih zločina koje su radili. Zato je bilo važno da im zaštitnik i spasilac, Vojislav Koštunica, preuzme arhive, dosijee i spiskove, kako se istina ne bi saznala nikada. Ideološki kao Milošević, a bez hipoteke Haga, zločina, tereta lude i gramzive porodice, uništavanja države i njenih građana. Idealan zaštitnik.

Faktički, taj vaš odlazak kod Koštunice se može smatrati i početkom tihog rata između njegovog kabineta i Biroa?!

Nešto kasnije, i to nije bio „tihi rat“ već frontalni podmukli napad „uplašenih“ zločinaca, kao posledica panike koja je nastala otkrivanjem izvršioca masakra na Ibarskoj i hapšenjem njihovog Radeta Markovića. Tada Koštuničino okruženje, od Nalića i Tomića, preko Mantije i Brane, do Jovice i Dobrice, započinje proces prevaspitavanja Voje i učenja šta su država i nacionalni interesi. A po njima to je značilo: zataškati zločine i
ubistva, posebno njihove izvršioce.

Koji su bili „opravdani“ razlozi?

Trebalo je sprečiti da se „ode predaleko“ i otkrije ko je ubio Badžu, Kundaka, Ćuruviju,
Stambolića, ko je klao, prevozio leševe... jer to bi, zaboga, uništilo same temelje države, kako su oni tvrdili. Zato su samo tri meseca posle dolaska Zorana na čelo Vlade, mlade junoše ovih zločinaca, poput Mihajlova i Bakareca, izjavljivali da će iskoristiti formiranje
nove savezne vlade da zatraže rekonstrukciju republičke i smene u DB-u i MUP-u. Već u avgustu, posle ubistva Momira Gavrilovića, oni su napustili Vladu i krenuli direktno da je ruše, jer je ubistvo Gavrilović a iskorišćeno za Koštuničin „maturski ispit“ i poslednju opomenu da im veruje i da ih sluša i da pod hitno preuzima te resore.

Ubistvo Gavrilovića je jedna od ključnih tačaka tog sukoba. Kako je moguće da se istraga do današnjeg dana nije pomerila s mesta?

Zato što su ljudi koji su umešani u ubistvo Gavrilovića sedeli u kabinetu Vojislava
Koštunice ili na visokim pozicijama vojne službe bezbednosti i zato što su u tome
učestvovali i penzionisani, ali i aktivni pripadnici DB-a. Skoro isti oni koji su kasnije učestvovali i u ubistvu Zorana Đinđića.

To su žestoke optužbe!

To su činjenice. Gavra je mnogo znao. Kad su posle 5. oktobra počeli čistke u DB-u i uklanjanje potencijalnih insajdera, a posebno posle ubistva Prike, desne ruke Frenkija
Simatovića, Gavra je postao uznemiren, pokušavao je da traži neku zaštitu od nas, ali je
znao da je Vlada bila slaba. Ovi su to primetili i rekli: „Gavra mora da nestane „, a to što
je sa Koštuničinom ženom, po nalogu Stanišića, spremao puč u policiji i DB-u, bio je samo dodatni razlog. Tako je i bilo. Momir Gavrilović je imao rezervisanu kartu za Beč
kad ga je pozvala Ljiljana Nedeljković i zahtevala od njega da otkaže let, jer ga predsednik zove na razgovor. Gavra odlazi kod Koštunice, ovaj ga ne prima, makar su tako oni rekli, ali sa njim obavljaju razgovor Ljiljana Nedeljković, Grada Nalić i Rade Bulatović. Posle tog sastanka, njega na stepeništu sreće kolega kome se nesretni Gavra hvali kako je bio kod Voje i još mu kaže: „Vraćam se nazad na najviše mesto“!

Otkud vama ti detalji? Kako znate sadržaj razgovora Ljiljane Nedeljković i
Gavrilovića?

Postoje izjave Gavrilovićeve supruge i još dva njegova prijatelja da je na insistiranje Ljilje Nedeljković odložio put u Beč i taj dan je ubijen. Kakav vam tu još dokaz treba?!

Bilo kakav dokaz za ozbiljne optužbe da su ljudi iz kabineta predsednika SRJ učestvovali u ubistvu Momira Gavrilovića.

Ja nikad nisam rekao da ga je ubio Koštunica ili da je pucala Ljilja Nedeljković. Ne! Ali je jasno k’o dan da je najmanje jedan čovek iz Koštuničinog kabineta znao da će se Gavriloviću desiti to što mu se desilo. I da je naterao ili ubedio Ljiljanu Nedeljković da Gavru pozove baš taj dan i nagovori ga da odustane od puta. Onaj ko je Nedeljkovićevu naterao da Gavru zove, taj je znao da će biti ubijen. Dodatno me u ovom uverenju drži i činjenica da su svi lagali oko prirode tih susreta i krili da su sa Gavrom radili na pripremi puča. Posebna priča su mediji koji su listom stali uz bok Koštunici i njegovima i osuli drvlje i kamenje po Zoranu i Vladi Srbije, i to od državne televizije, preko Blica, do Slaviše Lekića koji u Reporteru pušta svog velikog prijatelja Aleksandra Tijanića da se, kao, javno brine: „Ko to ubija po Srbiji?“

Vas, lično, iz Koštuničinog kabineta su optuživali i za prisluškivanje!

Da, to je ona slavna „ADSL afera“ prisluškivanja. S obzirom na to da je u internet odeljenju Vlade Srbije još uvek funkcionisala dial ap veza, rešio sam da uvedemo ADSL
kabl. Morali smo vući četvorožilni kabl od Slavije, od zgrade NBS, do Beograđanke gde je bilo Vladino internet odeljenje. To oštrom oku KOS-a i Aci Tomiću nije moglo promaći, odmah su me optužili da ih prisluškujem. Pa, pobogu, znaju oni šta je četvorožilni kabl.

Je li to jedina afera u vezi sa prisluškivanjem, a u kojoj ste vi akter?

Sve njihove afere su proizvod sakrivanja zla koje su napravili Koštunica i članovi njegovog kabineta. Ako se sećate one druge afere sa prisluškivanjem, koja je imala za cilj
da prikrije laži Vojislava Koštunice, sve vam je jasno. Koštunica se pojavio na televiziji i,
udvarajući se Miloševićevoj zloj, ratničkoj, vulgarnoj, narodnjačkoj Srbiji, rekao da je
izručenje Miloševića bio pokušaj vojnog puča ili udara, iako je šest sati pre toga u telefonskom razgovoru sa Zoranom Đinđićem nedvosmisleno rekao: „Neka ide!“ Kad
je u novinama osvanuo taj razgovor, on je odmah izmislio prisluškivanje!

Oprostite, a kako se transkript tog razgovora mogao naći u novinama? Ko je još mogao da zna za telefonski razgovor đinđića i Koštunice ukoliko neko od njih nije bio prisluškivan?

U novinama nije objavljen transkript već prepričani razgovor, a u Zoranovom kabinetu
je bilo nekoliko nas koji smo slušali taj razgovor. Mislim da je čak bio i Boris Tadić!

Je li „pasivno učestvovanje“ u razgovorima tog tipa bila redovna praksa u Vladi Srbije?

Naravno da nije! Inicijalni povod za taj razgovor između Zorana i Koštunice bio je
telefonski poziv Miroljuba Labusa, iz Brisela, sa donatorske konferencije, koji je preneo
atmosferu i, između ostalog, rekao kako ga ljudi pitaju šta se dešava sa Miloševićem, hoće li biti izručen i kad... Rekao je, između ostalog, da od naše brzine zavisi hoćemo li dobiti donaciju od sto, dvesta, ne znam koliko, miliona i insistirao je na nekom stavu države koji će preneti tamo. I Zoran je onda sa svog specijala pozvao Koštunicu,
ovaj je počeo nešto da mudruje...

Kako ste vi slušali to „mudrovanje“?!

Labus je zvao Zorana na mobilni, a Zoran ga onako besan ostavio na vezi da bi i on slušao razgovor sa Koštunicom... Tako smo i mi čuli kako ovaj oteže i ko zna koliko bi to trajalo da ga Zoran u jednom trenutku nije isekao: „Ej, Vojo, Labus mi je na drugoj vezi, donatorska konferencija, ljude interesuje da ili ne, nema problema, ako je ne - reći ću Labusu, evo na drugoj je vezi“! I Koštunica je rekao - da!

Dobro, da razrešimo još misteriju pojavljivanja tog, makar i prepričanog, razgovora u štampi!

Objašnjavajući u jednom neformalnom druženju sa novinarima laži, licemerje i dvoličnost Vojislava Koštunice, Zoran je sve to ilustrovao baš ovim primerom. Među brojnim novinarima bio je i Momčilo Đorgović iz Nedeljnog telegrafa i jedini koji je to objavio, u svojoj interpreteciji. I to vam je sva tajna!

Simptomatično je da se u istim novinama pojavio i transkript razgovora savetnika
za medije Vojislava Koštunice i Boška Radonjića, „biznismena bogate prošlosti“, kako se kaže!

Mislim da te dve stvari nemaju apsolutno nikakve veze. Nedeljni telegraf je objavio
službenu belešku ragovora koji je sa Boškom Radonjićem obavio Aleksandar Tijanić.
Boško Radonjić je, s obzirom na to o kakvoj se ličnosti radi, bio predmet obrade državne bezbednosti, njegovi telefonski razgovori su se slušali i mislim da to ni za njega nije bila neka nepoznanica. Jedan od tih snimljenih razgovora bio je i sa Tijanićem koji ga je zvao, fasciniran, zahvaljujući mu na veličanstveno organizovanom mitingu Koštunice u Čačku, tokom predizborne kampanje.

Otkud taj dokument Nedeljnom telegrafu?

Ta službena beleška je, naravno, mogla da dođe samo iz DB-a!

Zli jezici tvrde da ste baš vi posredovali u objavljivanju te beleške! Kao i da ste taj dokument DB-a ustupili, sa preporukom za korišćenje, Milanu Mišiću, prvom čoveku Politike!

Odnos koji sam imao sa Mišićem i Ribnikarom teško da se može nazvati prijateljskim,
naprotiv. U toku vanrednog stanja Politika je, potpuno samoinicijativno, objavila da je Tijanić uhapšen. Posle jednog brifinga u Vladi Srbije, meni je prišao Mišić, požalio mi se da mu Tijanić preti i interesovao se za tu belešku, kao, znam li ja nešto o tome. Tačno je da sam nabavio tu belešku, fotokopirao je i dao je Mišiću. Pitajte njega zašto je uzeo, a nije je objavio i o tome pričao.

Koji je bio vaš interes da se beleška tog tipa pojavi u medijima?

Raskrinkavanje najbližih Koštuničinih saradnika koji su učestvovali u pokušaju državnog puča!

Pokušaju koji je, kad se sve sabere, na kraju i uspeo!

Tačno, već godinu dana kasnije videćemo da je taj pokušaj ipak uspeo. Posledice su i danas evidentne!

Zadržimo se malo na tom višegodišnjem sukobu sa Koštuničinim savetnikom za medije? Gde su koreni te, gotovo, mržnje koju vas dvojica delite i uopšte ne krijete?

Ja, najiskrenije, izbegavam da govorim o odvratnim stvarima.

Ne govorimo o stvarima, već o Aleksandru Tijaniću!

... u šta spada i pojava tog čoveka. Pogotovo kad su te odvratne stvari deo neke
moje biografije.

Kako je Tijanić postao deo vaše biografije?

Svakom se u životu iz naivnosti, nezrelosti ili gluposti, da tako kažem, dese neke
stvari zbog kojih se kasnije kaje! Priznajem da je uspeo da me prevari...

Teško da bi se neko zakleo da ste osoba koju je lako prevariti!

Te 1993. godine, imao sam tridesetak godina, nisam ni znao ko je i šta je on. Nisam
pre toga čitao njegove tekstove, ali sam čuo za njega, kao što sam čuo za nekog, recimo, pevača ili fudbalera. Njega je doveo Zoran Đinđić u vreme kampanje „Pošteno“, jer smo baš tada osnovali „Vox“, Centar za politički marketing. Bio je u nekom problemu, bez posla i nije, kao, imalo smisla da ga ostavimo na ulici. Primio sam ga na Zoranovu reč!

Hoćete reći da je Aleksandar Tijanić bio na vašem platnom spisku?

Da. Verujući da mu je stvarno teško i da mora da izdržava porodicu, dao sam mu
kancelariju, telefon, omogućio mu da ne ostaje kod kuće, kao domaćica ujutru, kad
svi očevi idu na posao, i konačno, plaćao ga!

Je li Tijanić bio zahvalan radnik?

Nije to bio klasičan odnos poslodavca i radnika. On je više bio moj fan, družio se!

Baš - fan?

Pa, to je kod njega uobičajeno. Kao što je obožavao i sve one ljude na čijoj je „sisi“
bio. Trudio sam se da pronađem za njega neki adekvatan posao, da ga ubacim u neke
projekte što klasičnog, što političkog marketinga, u Srbiji i van Srbije. Bio je i deo tima
koji je kreirao političku kampanju i strategiju DS.

Koliko je trajao taj odnos trpnog uvažavanja?

Ne dugo, mislim godinu dana. Odnos „trpnog uvažavanja“, kako vi kažete, između nas je počeo da se remeti onog trenutka kad je proradila njegova sujeta, a s obzirom na neobrazovanje, izgled i biografiju tog čoveka, lako je zaključiti o kojoj se količini
sujete radilo. Puklo je onog trenutka kada su uvedene sankcije na Drini.

Koga je tu šta izbacilo iz takta?

Tijanić je od najvećeg obožavatelja prekodrinskih Srba, koje je čak dovodio i u moju
kancelariju i ljubio se s njima tri puta u usta, preko noći postao mirotvorac i počeo da ih vređa... A i Zorana sa njima.

Što je vas, kao poznatog „ljubitelja“ svega što dolazi „s onu stranu Drine“, a što uopšte ne krijete u javnim nastupima, žestoko povredilo!

Ne, ne, ne, nisam završio! Govorim o onim prekodrinskim Srbima koji su se u jednom
trenutku suprotstavili Miloševićevom ludilu. E sad, Zoran je taj trenutak iskoristio da se približi toj „paljanskoj ekipi“, ali ne zato što ih je voleo ili što im se divio, već zbog toga što je stalno tražio saradnike, odnosno koalicione partnere sa kojima će lakše da ruši Miloševića. Ako je to Milo, naravno da mu je bliži Milo od Miloševića, ako je tad bio Karadžić, onda i Karadžić, pa i sa Šešeljem se DS nekada nalazila i dogovarala, dok definitivno nisu uvideli da je to, u stvari, rezervna Miloševićeva stranka. E, u tom obračunu sa njima on je počeo javno da vređa i Zorana i to onako krvnički, seljački...

To koincidira sa pokretanjem BK televizije?!

Da, on je prešao na platni spisak Bogoljuba Karića da po nalogu Mire Marković „upakuje“ novu televiziju kojom će se uništiti opozicija, a Slobi omogućiti da vlada Srbijom narednih trista godina. Postoje svedoci da je na redakcijskim kolegijumima forsirao priču kako je njihov glavni cilj - rušenje Zorana Đinđića. Tad sam prestao da govorim s njim.

Ništa drugo nije bilo sporno u vašim odnosima?

Nikakvi drugi odnosi između nas nisu interesantni javnosti. I bez obzira na to šta je taj čovek sve rekao o meni, ja nisam rekao ni reč od svega što sam mogao da kažem o njemu, posebno o njegovom privatnom životu. Niti imam nameru!

Ko je prvi prekinuo komunikaciju sa Tijanićem: Zoran Đinđić ili vi?

Istovremeno!

Da li je bilo naknadnih pokušaja da se Tijanić vrati u zagrljaj Zorana Đinđića?

Kako da ne, on je čovek bez skrupula. U vreme šetnji ‘96/’97. godine, kao ministar mračnog bračnog para, na sednicama Vlade tražio je da se taj „problem“ reši komunalnim
metodama. Za vreme tih protesta, Zoranu je slao poruke, javno, da vodi računa da ne padne slučajno sa onog prozora. Tad je na poklon dobio i pištolj od Jovice Stanišića i odmah počeo da piše o njemu panegirike. A posle svega toga, kada je Zoran postao gradonačelnik, kopao je i rukama i nogama da ga Zoran primi i da intervju za Građanin. Na sto načina je, preko brojnih kurira i vazala, pokušavao da se ponovo dodvori Zoranu.

Vas ne pogađaju optužbe da ste bili glavni skretničar tih njegovih pokušaja i neka vrsta blokatora inicijativa da dođe do njihovog pomirenja?

Ni najmanje. Dobar deo njegove mržnje prema meni potkrepljen je verovanjem da bi lakše došao do Zorana da nije bilo Čede i mene. Ja jesam bio njegova brana, mada ga ni Zoran ne bi pustio blizu sebi. Tijanić je svaka četiri meseca slao neke signale. Pa je i Boris Tadić, a Tijanić je mentalno bio bliži Borisu nego Zoranu, prenosio nekakve njegove poruke.

Tijanić se nije libio da vas nazive „majordomom Đinđićevih“, a Čedu „usvojenim studentom“! Direktno vas je optuživao za manipulisanje porodicom ubijenog premijera. Da li je, dok je premijer bio živ, bilo pokušaja da Tijanić preko Ružice uspostavi kontakt sa njim?

Naravno da je bilo pokušaja i naravno da je on zloupotrebljavao njenu, u to vreme, pre dobrodušnost, nego naivnost! Pojavila se u jednom tabloidu fotografija gde se Tijanić sa Ružicom, navodno slučajno, sreće u Zmaj Jovinoj ulici, tu se slučajno zadesio paparaco i to je poslužilo za priče kako su on i ona superprijatelji. Bez obzira na to što je on medijski čerečio njenog muža i što ga je pozicionirao kao metu za odstrel. A znam šta je i tada i kasnije mislila o njemu...

Sigurno ćete nam se poveriti!?

Pa, isto što i Zoran i ja. Bio nam je odvratan! Više od decenije, bio sam jako blizak prijatelj te porodice, tako da odlično znam šta je mislila. „

Bolesnici i agenti

U koliko sudskih procesa ste bili akter?

Podneo sam preko trideset krivičnih prijava protiv raznih lažova i plaćenika, od političara, savetnika, generala, analitičara, urednika, do takozvanih novinara...

Dominiraju tužbe protiv medija i novinara!

Zato što su oni bili najglasniji i najbezobzirniji u lažima. I tužio sam sve koji su to radili, izuzev Kurira i Pressa!

Zašto baš Press i Kurir?

Nikad nisam podneo tužbu protiv Bulatovićevih i Tomićevih medija i nikad nisam tužio sitne agente DB-a i KOS-a, trećerazredne saradnike mafije i njihove promotere skrivene iza novinara. Kako da tužim Identitet ili Gradišu Katića, to jest Nacional ili Predraga Popovića. Oni nisu za sud. Za drugačiji su oni tretman, a ne možete tužiti ljude koji imaju medicinska uverenja sa kojima se pojavljuju na sudu.

Jedna od priča je da niste tužili Kurir i Press jer na taj način kompenzujete neke
stvari, zapravo im dugujete nešto.

Ja? Njima? Pa, nikoga od tih ološa nikad nisam ni na ulici video! Nemam ni zajedničke poznanike sa tim talogom! Kakvi dugovi! Rekao sam vam da agente i bolesnike ne tužim!

Agenti će se sami prepoznati, ko je tu bolesnik?

Pošto nisam lekar po profesiji, mogu da kažem: znam da je jedna od gromada
tog klozet novinarstva lečena zbog frustracija izazvanih neznanjem ko mu je otac. Onda je čak i srednje slovo izmislio. Zbog te nesreće on prozvodi otrov i zlo kojim truje građane Srbije, sveteći se svima sem Jočiću, Bulatoviću, Legiji, Koštunici...

Da pogađamo o kome je reč?

Nema potrebe - jedan je Antonije J. Kesić.
 Koliko procesa se još uvek vodi?

Još desetak. Toliko je i završeno, uglavnom u moju korist, a ostali „stoje“ jer se iza imuniteta kriju: Vojislav Koštunica, Zoran Stojković, Bogoljub Pejčić, Mlađan Dinkić ili izbegavaju dolazak na sud kao Bakarec, Grubačić, Nicović, Mirčić...

Da li ste izgubili neki spor?

Odbijene su mi tužbe protiv B92 i mafijaških medija NIN i Balkan. I sve su deo tužbe koju moji advokati spremaju za Strazbur. Tužba protiv B92 mi je odbijena uz obrazloženje da sam „kao direktor BIA-e (!)“ morao da istrpim kritike, bez obzira na to što su netačne. Medij mafije - Balkan, sudija Olga Arsović je zaštitila iako je utvrdila da protiv mene jesu pisali laži, pozivajući se na „slobodu govora“. Proces protiv NIN-a vodili su Zoran Stojković i Rade Bulatović, a ne sud!

Iako „vodite“ u tim sporovima, nemate baš lepo mišljenje o srbijanskom pravosuđu.

Svi smo zaboravili da u našim „nezavisnim“ sudovima rade Miloševićevi obožavaoci. Ili, recimo, 179 sudija koje su postavili Vojislav Šešelj i SRS, kad su sa Miloševićem napravili vladu. Takvi uz zaštitu Vide Škero, vedre i oblače srpskim pravosuđem.

Koliko ste para „zaradili“ u tim procesima?

Nikakve pare ne dobijam. Ne radim sve ovo zbog para.

Zašto onda to radite?

Da bih zaštitio svoje zakonom i Ustavom garantovano pravo: da sam jednak kao i svi drugi građani ove države i da ne može bilo ko, pa bio to i predsednik države, da laže,
kleveta i uništava druge ljude i porodice, samo zato što mu je to politički potrebno. Iako sam iz Srbije isto kao što je i Koštunica ili bilo ko od njih, takvu Srbiju ne prihvatam, u takvoj nisam rođen ni vaspitavan... U takvom društvu nisam rastao, takvim stvarima me nisu učili, toga su se pošteni ljudi stideli i zato ne želim samo mirno da posmatram kako
ovo društvo propada, urušava se i ide ka nestanku.

„Slučaj Reporter“

U nekoliko navrata nedeljniku Reporter, koji je odigrao veliku ulogu u rušenju Miloševićevog režima, posebno u periodu kad su mnoga druga glasila bila pod paskom iznuđene autocenzure, prikačili ste etiketu glasila obaveštajne službe! Otkud vam taj neveseli zaključak?

Nisam rekao da su to novine obaveštajnih službi, već tajne obaveštajne službe Vojske Jugoslavije. Prvi put sam to počeo da zaključujem onog trenutka kad sam video da se u tim novinama vrlo često pojavljuju informacije koje ne poseduje apsolutno niko osim vojne službe bezbednosti, a naknadno su mi i ljudi iz Državne službe bezbednosti potvrdili da iza tog fantastičnog projekta stoji vojna
služba bezbednosti.

Dobili ste potvrdu iz DB-a?

Imam vrlo egzaktne podatke da je jedna grupa odeljenja obaveštajne službe Vojske Jugoslavije osmislila visokokvalitetno pozicioniran projekat pod imenom -
Reporter.

U čemu se ogleda „fantastičnost“, kako kažete, tog „projekta“?

Koliko je bio fantastičan najbolje svedoči to što je oko Reportera bio okupljen veliki deo eminentnih, kvalitetnih, vrhunskih, možda najboljih novinara sa područja Srbije, a da najveći broj nije ni bio svestan u čemu učestvuje. Dokazani protivnici politike Slobodana Miloševića su, prosto, zloupotrebljeni preko Reportera.

Kako je, onda, moguće da Reporter, kao „fantastični“ projekat Miloševićevog režima, biva svih tih godina na meti tog istog režima, njegovi novinari proganjani, a tiraž čak i „hapšen“?

Ja nisam rekao da je iza tih novina stajao režim Slobodana Miloševića ili da je iza tih novina stajao JUL ili vlada Mirka Marjanovića, ne! Ja sam rekao, da budem precizniji, da je iza tih novina stajao jedan deo vojne službe bezbednosti u okviru tog informativnog
sektora koji je u to vreme bio nezadovoljan politikom vođenja vojske. Milošević im je tada bio objekt za kritiku.

Kako se to Reporter „samodenuncirao“? Kad ste otkrili „šta se valja iza brega“?

Reporter je dugo važio za objektivne novine, kritičke i to im je davalo za pravo da, sa neke pozicije objektivnog posmatrača, kritikuju vladu Zorana Đinđića. Stvar je postala krajnje sumnjiva posle serije tekstova u kojima lako uočavate identičnu platformu ili političke stavove koje su držali ljudi tog nekog tvrdog ratnog krila, poput Brane Crnčevića, Luke Karadžića i njima sličnih.

Koji su to tekstovi? Budite malo konkretniji.

Kad danas pričamo o Reporteru najpre se pominje objavljivanje spiska 365 navodnih putnika za Hag. Međutim, nekoliko meseci pre toga, taj isti autor, Jovica Krtinić, koji je i inače imao zadatak da u Reporteru plasira stvari koje je dostavljala vojna služba
bezbednosti, objavljuje tekst o tome kako će vlada Zorana Đinđića da izruči Legiju Hagu, a Reporter pravi naslovnu stranu sa naslovom - Stupica za Legiju, koja je objavljena neposredno pre pobune crvenih beretki. Reporter objavljuje i intervju sa Tijanićem koji vladu Zorana Đinđića dovodi u vezu sa ubistvom Gavrilovića. Reporter se ni time ne zadovoljava već objavljuje i dva potpuno lažna teksta o tome kako je izvesno da je u Vladi postojao centar za prisluškivanje Vojislava Koštunice. Pa, nemojte mi reći da je to splet slučajnosti!

Podrška Čedi i istini

Stiče se utisak da je povezivanje vas i Čedomira Jovanovića krenulo u vreme „čišćenja“ DS?

„Čišćenje“ stranke je rađeno po nalogu Zoranovih ubica, političara poput Dačića, Fukse ili Mirčića, Legijinih advokata, onih članova Zoranove vlade, takozvanih eksperata, kojima je jedino važno da su u „igri“ i „kombinaciji“, i onih članova stranke koji su već tada duboko „ogrezli“ u korupciju. Zato je „čišćenje“ bilo, u stvari, otklon od Zoranove politike. U tom „događanju naroda“ unutar stranke i prestrojavanjima brzinom svetlosti Čeda je ostao usamljen u zaštiti te politike i naravno da sam mu ja dao podršku!

Da li je davanje te podrške Jovanović u bilo mudro?

To je bila podrška istini, onome što je Zoran hteo, govorio, želeo. U januaru 2003. je hteo da izbaci Tomicu Milosavljevića iz Vlade jer je postao član mafijaške organizacije koja se proglasila strankom! Svi se sećaju šta je Zoran govorio o stranci G17! I onda u aprilu je Čeda loš, jer to isto govori, a Vlahović i Milosavljević su „super“, jer se sa Dinkićem ližu?! A tako je bilo oko svega: radikala, socijalista, Kosova, Haga...

Da li ste vi bili inicijator da Jovanović osnuje frakciju i tako ruši DS?

Frakcije i postoje da bi se kroz pluralizam ideja stranke razvijale i postajale demokratičnije. Samo kod nas se iza jednoumlja i diktature jedne osobe ili jednog mišljenja krije „najdemokratskiji“ oblik vladavine. Tako su pre neku nedelju imali „najdemokratskije“ izbore za šefa demokrata Beograda gde se biralo između jednog kandidata. Demokratskoj stranci je „februarskim“ pučem i krađom iz 2004. uništena suština te stranke. Iako je većina podržala „Kena“, verujući da čini pravu stvar, DS je danas jedina stranka u Srbiji koja apsolutno nema nikavu politiku niti zna šta je to. Prepoznatljivi su po tome što su im sve odluke šizofrene i raduju protivnike. Tako je i bilo moguće da u toj stranci nije bilo mesta za Čedu Jovanovića, ali su zato ponosni što im je član Aleksandar Simić, Koštuničin savetnik i „jastreb“ fašističke struje u DSS.

Čeda Jovanović je jedini stranački lider koji nije želeo da otkrije finansijere.
Obrazloženje: „Jes’, da otkrijem, pa da mu spale Spektru u centru grada!“ Vaš komentar?

Nije rekao Spektru, nego kiosk, radnju, firmu... I nije jedini, niko drugi nije otkrio finansijere. Ja, inače, nisam sponzorisao LDP.

A da li ste podržavali Čedu oko formiranja stranke, izbora...?

Ja sam učesnik javnog i političkog života samo u onoj meri u kojoj se to podudara sa mojom ličnom odbranom i odbranom ljudi koji zbog napada na mene ispaštaju: porodice....


# intervju ubistvo Vojislav Šešelj Vojislav Koštunica Goran Petrović Boris Tadić fotografija Mlađan Dinkić Zoran Đinđić vojska Dušan Mihajlović
@mo_i_vs @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima