Aleksinačke vesti - novosti Aleksinac
Search
cirilica | latinica

100 godina od epidemije pegavog tifusa kod nas

rss

24.11.2015. Marko Jovanović

Za nepunih šest meseci, od decembra 1914. do maja 1915. godine, umrlo je 150.000 osoba. Žarište bolesti bilo je u Valjevu, gde je umrlo više ljudi nego što je grad na Kolubari imao stanovnika.

100 godina od epidemije pegavog tifusa kod nas

Navršilo se sto godina od jedne od najgorih pošasti u našoj istoriji. U epidemiji pegavog tifusa za nepunih šest meseci u Srbiji je umrlo više od 150.000 ljudi, znatno više nego u svim prethodnim bitkama i ofanzivama Austrougarske vojske. Žarište bolesti bilo je Valjevo, u kojem je od kraja decembra 1914. do početka maja 1915. godine umrlo gotovo deset hiljada ljudi, dve više nego što je ta varošica na zapadu Srbije imala uoči početka rata. Među žrtvama je bilo 3.500 srpskih vojnika, 4.000 civila i 2.000 austrougarskih zarobljenika, a u jeku epidemije dnevno je umiralo i po stotinak obolelih.

Nakon ulaska austrougarskih trupa u Srbiju, naročito nakon Cerske i Kolubarske bitke, u Valjevo su se sjatile desetine hiljada izbeglica iz Mačve, Podrinja i Pocerine. Gradske ulice bile su pretesne za toliki broj ljudi. Većina je zimu provodila u razrušenim kućama, pod nadstrešnicama ili u šupama, neretko i pod vedrim nebom. U takvim okolnostima, potpomognuta blagom zimom bez snega i bez ikakvih uslova za ličnu higijenu, epidemija se munjevito širila. Ponajgore, o prirodi pegavog tifusa tada se veoma malo znalo u svetskoj stručnoj javnosti, a među srpskim lekarima još manje. Nije bilo vakcina, lekova, a ponajmanje iskustva u prevenciji i zaustavljanju bolesti.

– Nakon Kolubarske bitke i povratka srpske vojske u Valjevo zatečena je stravična slika – kaže doktor Vladimir Krivošejev, direktor Narodnog muzeja u Valjevu. – Austrougari su razrušili i opljačkali sve što su mogli, a zauzvrat su ostavili nesahranjene leševe, gomile crkotina po gradskim ulicama i gotovo četiri hiljade svojih bolesnika.

Bolnica na otvorenom

A upravo taj podatak ukazuje na to da je epidemija, možda, i namerno izazvana. Naime, od 16.000 ranjenih i bolesnih austrougarskih vojnika koji su se zatekli u Valjevu uoči ulaska srpskih trupa, po naredbi carskih vlasti, evakuisano je 12.000 ranjenika, invalida i tek operisanih pacijenata. Međutim, ostavljena je većina bolesnih, zaraženih trbušnim tifusom, šarlahom, dizenterijom, povratnom groznicom ili nekom drugom bolešću. Već tada su uočeni i prvi slučajevi pegavca, koji je najpre počeo da se širi među austrougarskim vojnicima.

Mnogi savremeni istoričari veruju da je neprijatelj nakon neuspeha na frontu namerno ostavio svojevrsnog Trojanskog konja, odnosno da je protiv Srbije počeo i neku vrstu bakteriološkog rata, zabranjenog po tadašnjim, ali i današnjim ratnim konvencijama. O tome su svedočili i brojni očevici, strani lekari, hroničari i novinari, koji su krajem prve ratne zime došli u Srbiju s namerom da pomognu. Između ostalih i doktor Arčibald Rajs, švajcarski kriminolog i forenzičar, doktor Ludvik Hiršveld, poljski bakteriolog, dok je šef britanske vojne misije u Srbiji, doktor Vilijam Hanter, ustanovio da pegavog tifusa u Srbiji, pre dolaska Austrougara, gotovo i nije bilo.

Valjevo je tih dana ličilo na ogromnu bolnicu, jer je svaka zgrada, hotel, škola, magacin, kafana ili kasarna u centru grada pretvorena u bolničko odeljenje, a svaka ulica u bolnički hodnik. Broj obolelih se već sredinom decembra 1914. godine popeo na sedam hiljada, da bi u jeku epidemije, tokom januara i februara 1915. godine, bolest dostigla vrhunac. O hiljadama zaraženih brinulo je svega dvadeset šestoro lekara, od kojih je epidemiju preživelo svega petoro. Bolnice su bile krcate, a pacijenti su smeštani gde god se moglo, po hodnicima, tavanima, podrumima... Mnogi od njih ostali su u dvorištu, ispred bolnica, pod šatorima ili na otvorenom.


Nadežda Petrović ispred Valjevske bolnice

Istovremeno, grobari su radili danonoćno. Već u februaru na groblju iznad grada, na brdu Vidrak, nije bilo ni stope slobodne zemlje gde bi mogao da se iskopa nov grob. Zbog velikog broja sahrana vlasti su zabranile upotrebu crkvenih zvona, jer bi praktično zvonila bez prestanka, ali su gradske ulice i dalje bile zakrčene pogrebnim povorkama i mrtvačkim sanducima. Dok je posmrtne opreme uopšte bilo. U završnoj fazi bolesti na tek osnovanom groblju u Kuzmanovači mrtvi su sahranjivani u zajedničke grobnice, samo sa onim što su imali na sebi, a zatim polivani krečnim mlekom.

Pomoć iz sveta

Epidemiju su potpomogle i ishitrene, često i pogubne odluke samih vlasti. Ne poznajući pravu prirodu bolesti, a s ciljem da se varošica rastereti tolikog broja pridošlih, lakše oboleli su puštani kućama, a austrougarski zarobljenici razvrstavani širom zemlje. To je i doprinelo da se bolest munjevito proširi po celoj Srbiji. Najkritičnije je bilo u Valjevu, ali ništa bolje nije bilo ni u drugim gradskim centrima, posebno u Nišu ili Kragujevcu. Bolnice su svuda bile premale da prime veliki broj obolelih, lekara je bilo premalo, a opšti sanitarni uslovi bili su očajni. U krajnjoj oskudici lekova, stručnog osoblja i iskustva smrt je kosila bez predaha.

Brzo je bilo jasno da Srbija ne može sama da se izbori s posledicama epidemije. Već početkom 1915. godine vlada je uputila dramatičan poziv svetskoj javnosti i zatražila pomoć. Istovremeno, u Parizu, Londonu, Njujorku i drugim svetskim gradovima, organizovane su dobrotvorne akcije, priređivane izložbe, prikupljana novčana i medicinska pomoć, a o svemu je revnosno pisala i evropska štampa. Poziv za pomoć naišao je na veliki odjek. Ubrzo su u Srbiju stigle brojne medicinske ekipe, ali i pojedinci, lekari i dobrovoljni bolničari. Među prvima je došao holandski hirurg Arijus van Tinhoven sa svojom lekarskom ekipom, danski tim na čelu s doktorom Vilijamom Teodorom Melgardom, poljski supružnici Hana i Ludvik Hiršveld, francuski pukovnik infektolog doktor Kolet, dobrovoljne bolničarke iz Škotske, Rusije, SAD, Francuske... Mnogi od njih zauvek su ostali u Valjevu i sahranjeni su zajedno sa svojim pacijentima.

Smrtonosna bela vaš

Pegavi tifus je zarazna bolest koju prate dugotrajna temperatura, glavobolja, osip i poremećaj svesti. Uzročnik oboljenja je bakterija rikecija, koju prenosi bela vaš nastanjujući se mahom u šavovima odeće. Epidemija uglavnom nastaje u pretrpanim naseobinama, u ratnim uslovima, izbegličkim kampovima i svuda gde je higijena loša.

Amerikanac i Nadežda

U Valjevu je tih dana boravilo mnogo lekara, humanitarnih radnika i dobrovoljnih bolničarki. Mnogi od njih ostali su svetao primer čovekoljublja i lične žrtve. Ostao je zapamćen doktor Semjuel Kuk, Amerikanac koji je odbio da primi vakcinu govoreći da je ona potrebnija srpskim vojnicima. Njegovo telo i danas počiva na brdu Vidrak iznad Valjeva. Osim njega, pamte se i brojni drugi lekari i bolničarke koji su nesebično podelili tragičnu sudbinu srpskog naroda. Jedna od njih je svakako i akademska slikarka Nadežda Petrović, koja je svoju kičicu zamenila bolničkim mantilom i zavojima.

Dobrovoljna bolničarka iz dva balkanska i svetskog rata oglušila se na poziv Vrhovne komande i ubeđivanje porodice da ode iz Valjeva i zemlji pomogne na neki drugi, lakši način. Njena poslednja slika, koja prikazuje šatore poljske bolnice u Valjevu, nastala između dva dežurstva među onemoćalim ratnicima, ostala je kao tužan svedok jednog bogatog i naglo prekinutog umetničkog uzleta, „prinetog na oltar otadžbine”, kako je vest o Nadeždinoj smrti objavila Rezervna bolnica u Valjevu početkom aprila 1915. godine.

Smrt na Kolubari

Skoro četiri decenije posle Dobrice Ćosića i njegovog romana „Vreme smrti” ovom temom se pozabavio još jedan pisac. Iz štampe uskoro izlazi roman radnog naslova „Smrt na Kolubari” autora Vlade Arsića, novinara, pisca i publiciste.

– Da se ova epidemija dogodila u Sjedinjenim Američkim Državama ili u zapadnoj Evropi, danas bismo o tome imali na desetine holivudskih blok-bastera, na stotine knjiga i novinskih tekstova – kaže Arsić. – Nažalost, dogodila se u Srbiji, u kojoj je, u očima svetske javnosti, sve malo, pa čak i jedna ovakva nesreća. Sem toga, dogodila se u jeku Velikog rata, još većeg zla, pa nije čudno što se danas o njoj veoma malo zna.

Drama prati sudbinu doktora Andrije Srećkovića, jednog od retkih preživelih lekara Valjevske bolnice, čija je porodica postradala u oba svetska rata. Iako je sam junak plod mašte, roman nas kroz njegova sećanja vraća u najteže razdoblje njegovog života, razdoblje koje je crnim slovima upisano i u istoriju srpskog naroda.

Iako je svako pružio doprinos na suzbijanju bolesti, pobedu nad epidemijom nesumnjivo je izvojevala britanska vojna misija s pukovnikom doktorom Vilijamom Hanterom na čelu. Grupa od tridesetak lekara stigla je u Niš 4. marta i odmah srpskoj vladi predočila da se neće baviti lečenjem obolelih, već prvenstveno preventivnim radom. Cilj je bio zaustavljanje epidemije, a da bi se to ostvarilo, trebalo je mobilisati ceo narod, svakog muškarca ili ženu, od državnog vrha do domaćina u najzabitijem selu. Istog trenutka prekinut je svaki saobraćaj u zemlji, zabranjena su odsustva i date glavne preporuke na koji način se treba boriti protiv opake zaraze.

I lekari na udaru

Utvrđeno je da je glavni prenosilac bolesti bela vaš i da akciju prvenstveno treba usmeriti ka njenom uništavanju. Srpskoj vladi predočena je potreba da se izmeni dotadašnji način borbe protiv tifusa, odnosno da se umesto lečenja dalje širenje bolesti spreči preventivnim merama, koje moraju da budu jednostavne i zgodne, odnosno brzo i lako primenljive. Mere su odmah usvojene i već sredinom marta čitava Srbija bila je oblepljena plakatima sa osnovnim podacima o prirodi bolesti, uputstvima i naredbom šta svaki pojedinac mora da uradi. Čistoća tela bila je osnovni preduslov, ali još važnije bilo je da se bela vaš uništi u odeći, posteljini, jorganima, u svakom delu kuće.

U opštem ratu protiv vašaka najdelotvornije se pokazala zabrana poseta civila bolesnoj rodbini, mešanje zdravih i bolesnih, a ponajviše izum doktora Hantera i njegovih lekara. Bilo je to takozvano srpsko bure, neobično sredstvo za dezinfekciju koje se pokazalo kao izuzetno jednostavno, jeftino, uspešno i, najvažnije, moglo je da se napravi u svakom selu. Radilo je na principu Kohovog lonca, gde se voda zagrevala na 100 stepeni, a zatim je kroz veš i odeću, složenu u buretu, ispuštana vrela para koja je uništavala vaš i njihova jajašca.

Provereno

Najznačajniji alat u borbi protiv pegavca bilo je „srpsko bure”. Po naređenju šefa misije pukovnika Vilijama Hantera, napravio ga je sanitetski major Eliot Frenk Stramers, član engleske misije. Improvizovano je na licu mesta, od raspoloživog materijala. Parni aparat činila su dva dela – i to kazan u kome se stvarala para i bure za odeću i druge predmete. Na ognjištu ispod kazana založila bi se vatra, voda u kazanu bi ključala, a para išla nagore, kroz rupe u buretu iznad kazana. U buretu je bila okačena odeća iz koje je valjalo istrebiti vaške. Bure bi se odozgo dobro zatvorilo, pritisnulo nekim kamenom, a ceo postupak trajao je oko 40 minuta.

Neki oblici ove naprave koristili su se još za vreme burskih ratova, krajem 19. veka, kao i u rusko-japanskom ratu, 1904/5. Ipak, izum je masovno upotrebljen tek u Valjevu. Kasnije, pod imenom „partizansko bure”, korišćen je tokom Drugog svetskog rata.

Predsednik vlade Nikola Pašić toliko je bio zadivljen ovim izumom da je odmah naredio da se napravi sto komada i kao model pošalje u svako gradsko naselje. U vojsci je uvedeno po jedno bure na svakih 250 vojnika uz improvizovano pokretno kupatilo, a rezultati su bili preko očekivanja. Broj obolelih, koji je do tada iznosio od 1.000 do 2.500 dnevno, već posle dve nedelje korišćenja „srpskog bureta” znatno je smanjen. Doslednom primenom ovih mera epidemija, koja je tokom marta dostigla vrhunac, već početkom maja počela je da jenjava.

Po rečima doktora Hantera, šefa britanske vojne misije, epidemija pegavog tifusa u Srbiji bila je najnaglija epidemija u nastanku, najbrža u širenju, najveća u jačini, a najbrže zaustavljena od svih epidemija u istoriji.
Nažalost, iako brzo zaustavljena, epidemija je ostavila strahovite posledice. Broj žrtava zvanično nikad nije utvrđen, ali procene govore da je obolelo više od milion ljudi, od čega je umrlo oko 150.000. Međutim, mnogi izvori pominju da je taj broj možda bio i znatno veći. U svakom slučaju, sam podatak da je od 450 lekara, koliko ih je bilo u Srbiji uoči početka rata, bolesti podlegao svaki treći dovoljno govori o jednom od najvećih pomora u istoriji naše zemlje.

(Osim fotografije s Nadeždom Petrović, sve ostale je snimio holandski hirurg Arijus van Tihnoven)

Izvor: Politikin Zabavnik


# kasarna saobraćaj izbori veliki rat Marko Jovanović dr Nikola Pašić Arčibald Rajs Valjevo tifus Nadežda Petrović
@MarkoodMorave @


 



Budite obavešteni

Dozvoljavam da mi ovaj portal dostavlja obaveštenja o najnovijim vestima